Nova operna premijera u HNK-u Ivana pl. Zajca postava je „Nikole Šubića Zrinjskog“, kultne opere skladatelja po kojem je kazalište dobilo ime. Stoga su očekivanja vezana uz ovu izvedbu bila velika, tim više jer je najavljena kao rezultat novog čitanja djela s ciljem, kako je ukratko obrazložio direktor Opere Petar Kovačić, da se Zrinjskog „oslobodi nepotrebnih ideoloških okova“ i prikaže kao „neovisno operno remek djelo“. Riječka opera okupila je u tu svrhu trenutno najbolje snage, za muzičko vodstvo angažirala svog stalnog gosta dirigenta Villea Matvejeffa, režiju povjerila Dori Ruždjak Podolski, ukratko pozabavila se ozbiljno jednom ozbiljnom partiturom, koja je preživjela uspone i padove, prerade i intervencije, zadržavši čvrstu poziciju majstorskog ostvarenja među relativno malim brojem istinski nadahnutih hrvatskih opera. Po strukturi, ponajviše po ljepoti melodike, Zajčev je „Zrinjski“ zapravo talijanska opera, što je i razumljivo, jer je Zajc talentom i glazbenim obrazovanjem stečenim na milanskom Konzervatoriju logično bio vezan uz tradiciju talijanskog opernog kazališta 19. stoljeća.
Prihvaćanje te činjenice svakako je važan segment za svako autentično uprizorenje „Zrinjskog“, no odnos prema drami, dakle priči koja veliča domoljublje i spremnost na žrtvu glavnoga junaka, njegove obitelji i šačice istomišljenika, koji zajedno s njim odlaze u smrt, može se iščitati na više načina. „Zrinjski“, međutim, nije vagnerijanska muzička drama (premda se glazbeni motivi pojavljuju vezani uz pojedine ličnosti i situacije), on funkcionira kao autonomno glazbeno djelo, što je, po mom uvjerenju velika prednost, ali i stvarni izazov za redatelja, da, kako Hamlet kaže u svom savjetu glumcima „ne pretjera ili ne dotjera“, to će reći da ne ide u krajnosti, u koje suvremeni redatelji, jako zaokupljeni vlastitim projekcijama, prelako zapadaju, slabo se obazirući na partituru, kojoj bi trebali osigurati koliko toliko smislenu vizualizaciju. Finom senzibilitetu Dore Ruždjak Podolski nije promakla ta zamka i ona je vrlo jednostavno ostvarila jedno, na prvi pogled nekonfliktno viđenje drame, stavljajući ipak za kraj otvoreno pitanje koje dotiče osnovni problem smisla žrtve i smisla smrti u realnom svijetu neodgovornosti i političkog nemorala, koji danas živimo, a u kojem je zapravo živio i Zrinjski. To je uostalom već znao i majstor Sun Tzu koji u Umijeću ratovanja, sam rat, kao sukob na materijalnoj, dakle najnižoj razini, izravno povezuje s nesposobnošću vladara, danas bismo rekli političara, koji vode zemlju. U takvim okolnostima ljudi mogu biti samo žrtve.
Posljednja scena, vrlo statična, u kojoj Zrinjski i njegova četa junaka dočekuju smrt, padajući jedan za drugim nijemo i beznadno na pozornici, duboko je dojmljiva upravo zbog nepravednosti i nepotrebnosti te smrti. No s druge strane, svjesno prihvaćajući sudbinu, kada se ona više ionako ne može izbjeći, Zrinjski ulazi u legendu. I kako kaže Dora Ruždjak Podolski, postaje svojevrsnom „moralnom vertikalom humanosti… “ U skladu s tim smirenim, gotovo meditativnim pogledom na dramu, scenograf Stefano Katunar ostvario je adekvatni vizualni prostor „apstrahirano organskog, kao simbol prirode, odnosno onog što je od nje još ostalo“, uz adekvatne kostime Manuele Paladin Šabanović. Oblikovanje svjetla zasluga je Elvisa Butkovića, kvalitetu zborskih nastupa osigurala je Nicoletta Olivieri, a scenski pokret potpisala Ivana Kalc.
Predstava je logično protekla pod kontrolom muzikalne ruke Villea Matvejeffa, s dobrim orkestrom, u kojem bi se još našlo detalja za doradu kako bi zazvučao u punini svog stvarnog potencijala. Kao najatraktivniji dio svake operne predstave ostaju, dakako pjevači. Za premijernu postavu može se konstatirati da je bila glasovno dosta ujednačena. Odnosi se to i na manje uloge (Marijan Padavić pjevao je Alapića, Martin Marić Paprutovića, a Dario Bercich Levija), a uz njih su još nastupili Darko Matijašević kao Ali Portuk i Glasnik, te Saša Matovina kao Ibrahim Beglerberg.
Glavni protagonisti ostvarili su svoje kreacije profesionalno, počevši od mladog tenora u razvoju s odgovornošću slavnog prezimena (Giorgio Christian Surian) kao tumača velikog vezira Sokolovića, do novog pojačanja riječke Opere, tenora Aljaža Farasina u ulozi Lovre Juranića. Luka Ortar kao Sulejman imao je težak zadatak glumačke i pjevačke kreacije jedne opsjednute ličnosti, složene i zanimljive, ali uvijek u drugom planu, što mu je savršeno uspjelo.
Bračni par Kolar, Kristina u ulozi Eve i Robert kao Zrinjski, ljepotom glasa i uvjerljivošću kreacije nosili su predstavu, kako i treba biti, u čemu im se svojom uvijek očaravajućom muzikalnošću pridružila Anamarija Knego u ulozi Jelene.
Ovaj „Zrinjski“ pokazao je mnoge dobre strane riječkog opernog ansambla i orkestra, ne igrajući jedino na kartu atraktivnih solista, već potvrđujući staru, kod nas često zaboravljenu istinu, da je postavljanje opere timski rad, nesvediv samo na privlačnost pojedinih interpreta, ma kolikogod dobri oni bili. Što logično vodi zaključku o postojanju prave doze entuzijazma i profesionalne odgovornosti, s kojom riječka operna kuća danas postiže svoje zapažene rezultate.
Ako se uzme u obzir i činjenica da se prve tri predstave ovog „Zrinjskog“ snimaju i planiraju kao live materijal iz kojeg će se realizirati master za CD u izdanju njemačke diskografske kuće Classic Produktion Osnabrück – pa će se tako Zajčeva opera po prvi put pojaviti i na jednom inozemnom nosaču zvuka – onda je očito da riječko kazalište radi za hrvatsku kulturu, naprosto zato jer radi za kulturu. Ili kako je Charles de Gaule, na Camusovo pitanje: „A što ja mogu učiniti za Francusku, gospodine predsjedniče“, odgovorio: „Vi ste pisac. Pišite.“