GOSTOVANJE ZAGREBAČKOG BALETNOG HITA NA ŠPICAMA “ANA KARENJINA”

15. travnja 2016.

Na sceni riječkog Kazališta 18, 19. i 20. travnja 2016. u 19:30 sati gostovat će balet “Ana Karenjina” Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koreografa Lea Mujića i dramaturginje Valentine Turcu, na izabranu glazbu Petra Iljiča Čajkovskog. Scenska je adaptacija, jednog od najpoznatijih romana svjetske književnosti ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja, kombinacija vokabulara akademskog baleta i modernog plesnog izraza, gesti i mimike. “Ana Karenjina” praizvedena 4. travnja 2014. u HNK u Zagrebu već treću sezonu podjednako je atraktivna, a sada u njoj može uživati i riječka publika tri večeri zaredom. Ono što tu predstavu čini hit baletom nije samo vizualna privlačnost nego i kvalitetan umjetnički koncept realiziran na svim razinama. Scenograf predstave je Ivan Kirinčić, kostimograf je poznati filmski i kazališni kostimograf  i dizajner Alan Hranitelj, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek. U ljubavnom se trokutu nalaze Natalia Horsnell kao Ana, Andrea Schifano kao Vronski i Guilherme Gameiro Alves kao Karenjin. U ostalim ulogama nastupaju: Iva Vitić Gameiro, Kornel Palinko, George Stanciu, Catarina Meneses, Rieka Suzuki, Tammy Higgins, Mihaela Devald Roksandić, Takuya Sumitomo, Miruna Miciu, Valentina Štrok, Andrej Barbanov, Dan Rus, Noa Matković i drugi.

Valentina Turcu (scenska adaptacija romana, dramaturgija i autorski glazbeni koncept) o njihovoj “Ani Karenjini” kaže: “U ovom baletu oblikovali smo dinamične likove u paralelnim suodnosima, dijakronijski povezane, kakvi su kod Tolstoja. Kao čovjek ispunjen neukrotivim životnim instinktima, senzualan i impulzivan, Tolstoj je bio puritanski strog prema sebi i drugima. Takav je i prema svojim likovima, stoga oni i danas djeluju tako živo. Zato o njima i dalje razmišljamo, u njima se svakodnevno pronalazimo i gubimo. Naša baletna Ana Karenjina bavi se osjećajima, odnosima i trajanjem, fizičkim i metafizičkim. Bavimo se razumijevanjem i prihvaćanjem nas samih. Tolstoj se pita: Biti živi leš ili mrtav grešnik? To jest i temeljno pitanje ovog baletnog uprizorenja. Preuzeli smo ga od autora gotovo u doslovnom značenju. I vrlo jasno i lako smo se opredjelili. Blizina smrti čini nas nevjerojatno živim!”

Za ovu je predstavu Leo Mujić dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko ostvarenje, a Alan Hranitelj za najbolju kostimografiju.

Predstava traje dva sata s jednom pauzom nakon prvog čina.

Iz kritika

Turcu i Mujić odabrali su suprotan pristup – sačuvati što je moguće više likova iz romana te istražiti (čak i secirati!) njihove psihološke (među)odnose – i to, da rizik bude još veći, u neverbalnoj scenskoj vrsti. Nisu pritom odustali ni od narativnosti, pa je tako “priču” moguće pratiti čak i bez prethodnog poznavanja predloška. “Narativnost” je, međutim, ovdje integrirana u “psihologizaciju” (a ne obrnuto!), a Mujić u tome posebno snažne učinke postiže u trenucima simultanosti zbivanja na različitim planovima, kao na početku drugoga dijela, kad istodobno promatramo (privremenu) “izmještenu” idilu Ane i Vronskoga u Italiji te “ukotvljeno” (“zaglavljeno”) bivstvovanje ostalih likova u Rusiji.Općenito, Mujić konstantno majstorski barata kontrastnim, a ponekad i naizgled nespojivim elementima – “narativnim” i “psihološkim”, “figurativnim” i “simboličkim”, pa čak i, na čisto koreografskoj razini, “klasičnim” i “modernim”. Primjerice, kobni vlak provlači se (diskretno naznačen samo vodoravnim snopom svjetla), kao svojevrstan provodni motiv, velikim dijelom predstave, ali je u ključnom, završnom prizoru lišen čak i te minimalne doslovnosti. (Nećemo ovom prilikom otkriti o čemu je riječ – bio bi to spoiler kojim ne bismo željeli pokvariti doživljaj predstave onima koji će je tek gledati.) Koreografski, osobito je zanimljivo kako se likovi u strogo određenim društvenim kontekstima izražavaju “klasičnim” jezikom, dok su emocionalni “ispadi” jasno naznačeni “iskliznućima” u “moderni” plesni vokabular. OsobitA vrijednost Mujićeve Ane Karenjine leži u majstorskom izboru i baratanju Čajkovskijevom glazbom. Namjerno (dodatno) riskirajući odabirom “neplesnih” (mahom simfonijskih) djela, k tome u nekim slučajevima “opterećenima” programnim elementima nevezanima uz Tolstojev roman, Mujić stvara predstavu u kojoj se čini kao da je glazba skladana upravo za ovaj kontekst, pa se, štoviše, čini kao da glazba reagira na dramska zbivanja, iako su, zapravo, dramske situacije “posložene” tako da korespondiraju s glazbom.
Trpimir Matasović, Kolodvor u h-molu, Zarez.hr

Natalia Horsnell plesala je uvjerljivu i zrelu Anu, tehnički besprijekornu. Ni u jednom trenutku nije preglumljivala, očaj joj je potresao cijelo tijelo, kao što su ga trenutci sreće s Vronskim oživljavali. Emocije smo čitali iz pokreta nogu i izvijanja tijela, a posebno su joj izražajne oči i prsti ruku. Andrea Schifano umjetnik je koji karijeru može izgraditi i u bilo kojoj od najpoznatijih svjetskih kazališnih kuća. Tek mu je dvadeset, a na sceni tehniki savršeno i potpuno uživljeno donosi likove koji su u mnogo zrelijim godinama. Siguran je partner i zadovoljstvo je gledati vrtoglave podrške i dizanja kojima ovaj balet obiluje. Koreografija ovog psihološkog baleta moderna je, ali počiva na temeljima klasične tehnike. Takav je izraz osobito zahtjevan za plesače jer se teške klasične figure izvode u položajima tijela koji su izvan balansa, ali zagrebački se ansambl iskazao odličnom tehnikom i glumom. Ova je predstava kompletno pogođena – koreografija, glazba, svjetlo, prekrasni kostimi, jednostavna, ali efektna scenografija donose publici jednu novu, potresnu interpretaciju slavnog romana.

Tessa Uroić, Izvrsna plesačka Karenjina, Balet.com.hr