Otvorenje koncertne sezone u riječkom je kazalištu započelo u skladu s očekivanjima vezanim za iduću godinu kada Rijeka postaje europskim gradom kulture. A ta su očekivanja velika i, barem što se kazališta Ivana pl. Zajca tiče, usmjerena na potvrđivanje kvalitete što ju je ova kazališna kuća izgradila posljednjih sezona.
U glazbenom pogledu riječ je o osmišljenim, dobro vođenim i profesionalno pripremanim opernim produkcijama i koncertima, s hrabrim ulaženjem u ponekad iznimno zahtjevan izbor repertoara.
Dirigentovo ovladavanje simfonijskim univerzumom
Tako je i ovaj, prvi koncert u novoj sezoni bio svojevrsni kamen kušnje, predstavivši Devetu simfoniju Antona Brucknera. Riječ je o posljednjem majstorovom simfonijskom ostvarenju, čiji je nedovršeni četvrti stavak, na kojem je počeo raditi 1894. godine, u ovom stoljeću dobio svoj konačni oblik. Zahvaljujući dugogodišjem radu četvorice autora (Nicolo Samale, Giuseppe Mazzuca, John Phillips i Benjamin-Gunnar Cohrs) i njihovu proučavanju brojnih Brucknerovih skica za finale, Deveta je dobila završni stavak i u tom je obliku prvi put izvedena u Berlinu 2012. godine s Berlinskom filharmonijom pod ravnanjem Simona Rattlea. Tu verziju Brucknerove Devete predstavio je riječkoj publici na spomenutom koncertu orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca pod ravnanjem svog šefa dirigenta Yordana Kamdzhalova.
Kamdzhalov je sebi svojstvenom snažnom koncentracijom, osjećajem za preciznost, ritmičku pregnantnost i dugi dah fraze ušao u Brucknerov simfonijski univerzum. Potpunom sigurnošću kontrolirane geste djelo je dirigirao napamet, što je svakako spomena vrijedno, jer je riječ o neobično složenoj partituri „vagnerijanskog” trajanja. No Wagnera ovdje treba spomenuti i zato jer mu je upravo Devetom Bruckner iskazao najveći hommage.
Orkestar za najzahtjevnije partiture
Djelo je u cjelini zamisli velebno, ogromnih dimenzija, a sve to zahtijeva potpunu angažiranost svih sekcija orkestra, što se u ovoj izvedbi prvenstveno pokazalo kroz dobro razrađenu i transparentnu zvučnu sliku.
Zahvaljujući stalnom obogaćivanju repertoara te angažiranosti glazbenika u radu s izvrsnim dirigentima, orkestar riječke opere za posljednje je dvije godine silno razvio svoj potencijal, što ga danas čini sposobnim da (ponekad uz pripomoć gostiju izvana, što je i kod Brucknera bio slučaj) savlada i najzahtjevnije partiture. U Brucknerovoj Deveto, inspiriranoj majstorovom dubokom vjerom, istovremeno dramatičnom, lirskom i kontemplativnom djelu, riječki se orkestar ponovno potvrdio kao ansambl izvrsnih puhačkih sekcija, a u gudačima, posebno izražajnih dionica violončela i basova, za postizanje pune ravnoteže povremeno je manjkala punina visokog „štrajha”.Violine se zbog premalog broja svirača nisu mogle uvijek ravnopravno nositi s ogromnom količinom zvuka, pogotovo kod provale sonornosti metalnog sjaja moćne limene grupacije.
No, sagledavši dojmljivost izvedbe u cjelini, orkestar je zaslužio svaku pohvalu. O dirigentu da se i ne govori!
Što se pak publike tiče, ona ni ovog puta nije iznevjerila svoje kazalište – dvorana je bila prepuna, a pljesak dugotrajan!