Hrvatska-rapsodija-715x575

NAKON OVACIJA U LJUBLJANI, ZAGREBU, ČAKOVCU I BEOGRADU, PREDSTAVA „NAD GROBOM GLUPE EUROPE” PONOVNO PRED RIJEČKOM PUBLIKOM

17. veljače 2017.

„Nad grobom glupe Europe”, predstava inspirirana Krležinom „Hrvatskom rapsodijom”, u režiji Sebastijana Horvata i dramaturgiji Milana Markovića Matthisa ponovno će igrati na velikoj sceni HNK Ivana pl. Zajca u utorak 21. i u srijedu 22. veljače 2017. u 19:30 sati. Nakon druge predstave, one u srijedu, bit će upriličen razgovor s glumcima u kazališnom foyeru.

Predstava koja otvara pitanja hrvatske, europske, a sada i američke današnjice, do sada je igrala na nekima od najvažnijih festivala u regiji, na Drama festivalu u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani, na 40. Danima satire Fadila Hadžića u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, na 31. Gavellinim večerima, na Tribini „Čakovec četvrtkom”  te na jubilarnom 50. Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu (BITEF) 2016. godine. Osim što je izvođena pred prepunim gledalištima, predstava je svaki put izazvala veliko odobravanje i ovacije nakon festivalskih izvedbi. Proglašena je i jednom od najboljih i najzanimljivijih predstava sezone 15/16. u hrvatskim kazalištima  (Jutarnji list, Snježana Pavić).

Valja podsjetiti kako je Razred za književnost HAZU-a zabranio korištenja naslova „Hrvatska rapsodija”, pod kojim je predstava premijerno izvedena, i referiranja na djelo Miroslava Krleže uopće, zbog čega predstava neko vrijeme čak nije bila izvođena. Od tada se izvodi pod naslovom „Nad grobom glupe Europe”.

Bilježeći surovu stvarnost Prvoga svjetskog rata i anticipirajući revoluciju koja bi trebala izbrisati otprije postojeće, a ratom produbljene socijalne razlike, Krleža je stvorio scenski krik koji izmiče uobičajenim dramskim konvencijama. Žanrovski označena kao „lirska proza u dramskoj tehnici“, „Hrvatska rapsodija” je smještena u pretrpani vagon „trećeg razreda madžarske državne željeznice“. Predstava „Nad grobom glupe Europe” govori o drugom trenutku, o drugoj vrsti putovanja. Dok su „putnici trećeg razreda” danas zaustavljeni bodljikavom žicom negdje na granicama Europske unije, predstava koju Horvat potpisuje u suradnji s dramaturgom Milanom Markovićem Matthisom govori o nama: hrvatskom (europskom) društvu koje te putnike ne želi vidjeti. U prošlogodišnjem intervjuu za Večernji list, redatelj je rekao „Želio sam preuzeti Krležin duh u smislu radikalne kritike svijeta u kojem živimo. (…) Sve vrijednosti koje kao Europljanin imam i cijenim se ruše, pretvaraju u svoje suprotnosti. Europa suočena s izbjegličkim valom postaje dementna, sebična, buržujska starica koju je strah svega što je drugačije i tuđe. I pri tome je zaboravila svoju fašističku, emigrantsku i nasilničku prošlost.”

Dok su riječku dramsku prvakinju Oliveru Baljak u ulozi Majke, gledatelji na gostovanju već imali prilike vidjeti, riječka će ju publika moći gledati prvi put na dvjema izvedbama u veljači, uz Dražena Mikulića, Jelenu Lopatić, Deana Krivačića, Sabinu Salamon, Biljanu Torić, Davora Jureška, Leona Lučeva, Mariju Tadić i Jasmina Mekića. Uz Horvata i Matthisa autorski tim predstave čine još kostimografkinja Belinda Radulović, scenograf Jürgen Kirner, autor glazbe Drago Ivanuša te oblikovatelj svjetla Boris Blidar.

Iz medija

„Hrvatska rapsodija“ vjerojatno je najaktualnija predstava koju sam u životu gledala. Premda rađena na motivima nekih drugih vremena, ona donosi glembajevštinu, apsurdnost i tragediju današnjice. Ona raspravlja o klasama, ali i naglašava da je klasa čovjek ozbiljno ugrožena, a možda i u nestajanju.

Anja Nežić, Ziher.hr

Krleža je u „Hrvatskoj rapsodiji« prikazao sudbinu nacije, kao sudbinu jednog vagona koji se više ne kreće po tračnicama, već odlazi u beskraj, u nepostojanje. Ovaj tekst malo je izvođen na hrvatskim pozornicama, a sada ga je u riječkom kazalištu postavio slovenski redatelj Sebastijan Horvat, u suradnji s dramaturgom Milanom Markovićem Matthisom. Njihova interpretacija ne temelji se na pridržavanju za Krležin predložak, već na slobodnom korištenju motiva iz „Hrvatske rapsodije” koji su „nadopisani” suvremenim kontekstom Hrvatske i Europe te glumačkim improvizacijama. Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da je riječ o radikalnom odmaku od Krleže, no predstava „Hrvatska rapsodija” svojim je temeljnim ozračjem i duhom posve krležijanska. Krležini likovi svedeni su na arhetipove: Oca, Majku, Kći, Sina, Guvernantu, Baku, Slugu, Odvjetnika, Ženu i Muža. Na razini vizualnosti, odnosno kostima Belinde Radulović, oni – odjeveni u crne frakove i svečane haljine – prizivaju Glembajeve i glembajevštinu koja je postala pojam za specifičnu otuđenost jednog sloja društva i njegove neminovne smrti početkom dvadesetog stoljeća. Krleža alegorijskom slikom vlaka progovara o ondašnjoj Hrvatskoj izgubljenoj u kaosu i beznađu ratnih godina, dok Sebastijan Horvat pravi relacije prema današnjoj Hrvatskoj, ali i Europi koja u ovom trenutku podiže nove zidove prema Drugom i drugačijem.

Kim Cuculić, Novi list