P.C. II (Photo_ Atdhe Mulla)

COPLAND, CASTELNUOVO-TEDESCO, DVOŘAK

Dirigent:
Solist:
Gitara: Petrit Çeku

16.1.2018.

Na programu

A.Copland: „Appalachian spring”

M.Castelnuovo-Tedesco: Koncert za gitaru i orkestar br. 1 u D-duru, op. 99

A.Dvořak: Osma simfonija u G-duru, op. 88

Karizmatični gitaristički virtuoz uspješne međunarodne karijere Petrit Çeku napokon i na pozornici HNK Ivana pl. Zajca, s orkestrom riječke Opere, pod dirigentskim vodstvom TaeJung Leeja!

Južnokorejac s bečkom adresom TaeJung Lee, jednako uspješan kao simfonijski i kao operni dirigent, vrlo brzo stekao je reputaciju inspirativnog i predanog mladog maestra. Hvale ga najveći dirigenti današnjice. Njegov dugi popis suradnji s važnim orkestrima, festivalima, opernim kućama, opernim pjevačima zaista je impresivan. Slavni maestro Zubin Mehta kaže: „TaeJung Lee talentiran je i izvrstan dirigent neizmjernih individualnih vještina i izvanredne muzikalnosti!”

Petrit Çeku (1985) dobitnik je brojnih najvažnijih prvih nagrada međunarodnih natjecanja, a iznimnom ekspresivnošću i senzibilnošću osvojio je publiku i kritiku svjetskih dvorana i pozornica. Za publiku riječkog Kazališta će Koncert za gitaru i orkestar br. 1 privlačne orkestracije i mediteranske melodioznosti talijanskog skladatelja Maria Castelnuova-Tedesca (1895 – 1968).

Zahvaljujući popularnosti svojih skladanih baleta, američki skladatelj Aaron Copland (1900 – 1990) postao je sinonim za američku klasičnu glazbu. Publici i kritici omiljena i najprepoznatljivija skladba koju nazivaju transcedentnim djelom zbog uklapanja narodne tradicije u vrlo suvremenu senzibilnost, „Appalachian spring” odražava mladenački američki duh, poletnih i optimističnih osjećaja.

Osmu simfoniju u G-duru Antonín Dvořak (1841 – 1904) skladao je 1889. u ljetnoj rezidenciji u češkom selu Vysoká. Osma je ispunjena životnim radostima i divljenju prirodi, uz naklonost češkoj i slovačkoj narodnoj glazbi. Simfonija je s velikim oduševljenjem publike i kritičara praizvedena u praškoj koncertnoj dvorani Rudolfinum 1890. godine, zatim u Londonu i Frankfurtu iste godine, uskoro i u Chicagu, a dirigirao je sam Dvořak. Tadašnji britanski mediji prozvali su ga jedinim živućim skladateljem koji je dostojan zvati se Beethovenovim nasljednikom.