LA TRAVIATA
Giuseppe Verdi

opera u tri čina Libreto prema Dumasovoj „Dami s kamelijama“ napisao F. M. Piave
Autorski tim:
Dirigent: Tibor Bogányi
Redatelj: Janusz Kica
Scenograf: Marko Japelj
Kostimografkinja: Irena Sušac
Oblikovatelj svjetla: Zoran Mihanović
Koreografkinja i suradnica za scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
Zbor uvježbao: Igor Vlajnić
Koncertni majstor: Romeo Drucker
Korepetitorica: Ana Anconelli
Osobe:
Violetta Valery: Urška Arlič Gololičič
Flora Bervoix: Ivanica Vunić
Annina, Violettina služavka: Ana Majdak / Katarina Toplek
Alfredo Germont: Aljaž Farasin
Giorgio Germont, njegov otac: Robert Kolar
Gastone, Visconte de Letoriéres: Marko Fortunato
Barun Doupho: Saša Matovina
Markiz D\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\\'Obigny: Dario Bercich
Dr.Grenvil, liječnik: Siniša Štork
Giuseppe, sluga kod Violette: Davor Lešić
Sluga kod Flore: Siniša Oreščanin
Zbor i orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca Rijeka
Autorski tim:
Šaptačica: Nina Simčić

Svečana obnova 20. travnja 2015. Predstava sa stankom poslije 2. slike traje oko 2 sata i 45 minuta.

Kada ste zavoljeli operu? Većina ljubitelja opere diljem svijeta reći će: “Kada sam prvi put čula/čuo Seviljskog brijača, ili Carmen, ili Rigoletta, ili Toscu, ili – Traviatu!” Verdijevu ultimativnu glazbeno-scensku melodramu, s jednom od najtežih (È strano! Ah, fors’è lui) i jednom od najtragičnijih (Addio del passato) sopranskih scena u opernoj literaturi, slavnom napitnicom (Libiamo ne’ lieti calici) te brojnim duetima i ansamblima koje su čuli i oni za koje je opera još uvijek “bauk i jauk”, zadržavamo na repertoaru još samo ove sezone. STraviatom se opraštamo (osim ako vi ne odlučite drugačije) u novoj podjeli glavnih uloga i s novim dirigentom. Mlade snage Opere Slovenskog Narodnog Gledališča iz Ljubljane, Urška Arlič Gololičič i Aljaž Farasin, te maestro Tibor Bogányi, šef-dirigent Panonskog filharmonijskog orkestra, dovest će vas do – suza.

POKROVITELJ SVEČANE OBNOVE  
HEP_logo-web.jpg

 

„La Traviata“ koncipirana je 1852, iste godine kada je Dumasova drama „Dama s kamelijama“ praizvedena u Parizu. U srpnju, Verdi još uvijek nije bio izabrao ni temu ni libreto svoje nove opere za Teatro La Fenice u Veneciji. U pismu Marzariju, čelnom čovjeku Teatra, piše: „Kada biste u Veneciji mogli angažirati prvorazrednu primadonu, mogao bih se prihvatiti djela koje naprosto ne može ne uspjeti. Međutim, stvari su takve kakve jesu i ako to nije moguće, morat ćemo potražiti nešto prikladno i prilagodljivo situaciji“.

Spomenuto djelo koje „ne može ne uspjeti“, „jednostavno i puno ljubavi“ kako ga je Verdi opisao jednom drugom prigodom, bila je priča o Dumasovoj heroini Marguerite Gautier. Verdi ju je skladao na libreto Francesca Marie Piavea u Bussetu i Rimu tijekom jeseni i zime 1852/53.

Probe su započele posljednjeg tjedna veljače 1853, odmah po Verdijevom dolasku u Veneciju. Dok je boravio u hotelu Europa na Grand Canalu, najviše je brinuo zbog pjevača: krivo su razumijevali i komad i glazbu, ignorirali su njegove upute i uopće pokazivali jako malo zanimanja za rad.

„La Traviata“ je praizvedena u Teatru La Fenice 6. ožujka 1853. godine. Sljedećeg dana Verdi je napisao: „La Traviata“ je sinoć propala. Mojom greškom ili greškom pjevača? Vrijeme će pokazati.“ U sljedeća dva dana pisao je i svom izdavaču Ricordiju: „Žao mi je što Vam moram priopćiti loše vijesti, ali ne mogu skrivati istinu. Traviata je bila fijasko. Potražimo uzroke tome. Addio, addio.“

Luccardiju, rimskom kiparu, napisao je: „Fijasko! Uvjerljiv fijasko! Ne znam čijom krivnjom i bolje je ne govoriti o tome. Neću reći ništa o glazbi, a dopustite mi da ne kažem ništa ni o pjevačima.“

Greška, naravno, nije bila Verdijeva. Neuspjeh se dogodio uslijed nekoliko razloga. Tenor je bio indisponiran i promukao, a bariton Varesi je namjerno pjevao posve ravnodušno, uvrijeđen jer je dobio samo ariju u drugom činu.

Kada je došao Verdiju izraziti žaljenje, skladatelj mu je uzvratio: „Žaljenje izrazite sebi i svojim kolegama koju nisu razumijeli moju glazbu.“ Sopranistica Fanny Salvini-

Donatelli izabrana da utjelovi glavnu junakinju, od tuberkuloze bolesnu parišku kurtizanu, fizički nije odgovarala ulozi.

Tommaso Locatelli, poznati venecijanski kritičar, u novinama „La Gazzetta Uffiziale di Venezia“ nakon praizvedbe je pisao: „Orkestar je veličanstveno svirao, tako da je sjajan preludij trećeg čina zasluženo izazvao povike odobravanja. Publika je bila ushićena divnim melodijama kakve već dugo nije čula… Onaj tko nije uvidio ljepotu Un dì, quando le veneri, tko nije bio dirnut s Piangi, kome srce nije zadrhtalo zbog glazbenog uzdaha u Pietà, gran Dio, di me svatko onaj koga nisu dirnuli ovi momenti nema pravo govoriti o glazbi.“ S druge strane, kritičar primjećuje da su „tri stvari nedostajale za pravu glazbenu umjetnost: glas, glas i glas. Istinu govoreći, Verdi je stvorio nešto doista prekrasno, iako nije imao umjetnike koji bi razumjeli i mogli izvesti ono što je stvorio. Sinoć je bio loše sreće.“

Međutim, u ovim se razlozima ne krije i osnovni razlog neuspjeha. Lirska drama sa socijalnim elementima iz suvremenog života i u suvremenom dekoru bila je u neskladu s očekivanjima tadašnje operne publike navikle isključivo na povijesne teme, vojničke pohode, velike osvete, kraljevske dvorove… Stoga ju je tada i bilo teško prihvatiti. Međutim, nakon godinu dana, opera je ponovno postavljena, s nekim promjenama, u drugom venecijanskom teatru, Teatru Gallo i tada je zabilježila značajan uspjeh. Nakon toga počinje njen trijumfalni put po Italiji i cijeloj Europi. Londonska izvedba 1856. godine bila je, kao i drugdje, veliki uspjeh, djelomično i zbog Mdlle Piccolomini, miljenice publike toga doba. Djelo je tada, kako se pokazalo, trebalo snažnu osobnost poput njene kako bi se spriječili i zaustavili njegovi protivnici. Dva dana nakon prve izvedbe u Londonu, u „Timesu“ je osvanulo dugačko pismo ozlojađenog autora koji je izražavao nevjericu što je uopće dopušteno izvođenje djela s tako nemoralnim sadržajem. Pismo su slijedila obraćanja s nekoliko važnijih govornica. A onda se pojavilo još jedno pismo, ovoga puta impresarija Njezinog Veličanstva, koji je branio libreto ne vidjevši u njemu išta nepoćudno jer „u njemu je istaknuto vječno i nepromijenjivo nagrađivanje vrline i kažnjavanje poroka“. Ova je javna polemika, naravno, izazvala neviđen interes za „griješnu operu“.

U svakom slučaju, prekrasna glazba što se nadvila nad tim mnoštvom „grijeha“, opstala je i postala jednim od najomiljenih i najizvođenijih opernih djela.

Pripremila: M. Jerneić

l. ČIN

U svom pariškom stanu Violetta Valery dočekuje brojne goste, među kojima joj grof Gaston predstavlja Alfreda Germonta kao njena starog obožavatelja. Na nagovor društva Alfredo nazdravlja ljubavi i veselju, Violetta prihvaća, a zatim i svi ostali. Dok uzvanici odlaze na domjenak i ples, Violetta ostaje sama jer joj je pozlilo. Dolazi Alfredo i očituje joj svoju ljubav, koju ona poslije kraćeg kolebanja prihvaća, darujući mu kameliju i time zakazavši sastanak.

2. ČIN

1. slika

Violetta i Alfredo žive već nekoliko mjeseci u okolici Pariza u ljubavi i skladu. No, saznavši slučajno od sobarice da Violetta prodaje svoju skupocjenu kočiju i konje kako bi podmirila troškove njihova života na ladanju, Alfredo hita u Pariz pribaviti novac. Violetta stigavši zatječe pozivnicu svoje prijateljice Flore za svečani ples. Uto dolazi Alfredov otac koji traži od Violette da napusti njegova sina jer je njihova veza društvena prepreka sretnoj udaji Alfredove sestre. Poslije teške duševne borbe ona popušta pred njegovom molbom, te stari Germont, ganut njenom žrtvom, odlazi. Kad se Alfredo vrati, Violetta mu ne odaje svoju odluku, već mu po rastanku šalje pismo u kojem mu javlja da ga napušta i vraća se svom ranijem životu. Otac uzalud nastoji utješiti očajnog sina koji, našavši na stolu Florinu pozivnicu, razbješnjen hrli u Pariz.

2. slika

U salonu Flore Bervoix skupilo se staro društvo koje se zabavlja. Stiže Alfredo, malo zatim i Violetta u društvu baruna Douphola. Alfredo izaziva baruna na kartanje, te dobiva puno novca, neprestano ga provocirajući zbog ljubomore. Plašeći se nesreće, Violetta poziva Alfreda na razgovor, moleći ga da se povuče, a kad on traži od nje da mu se vrati, teška srca ga odbija izjavom da voli baruna. Slijep od bijesa, Alfredo poziva cijelo društvo i pred njim osramoti Violettu bacivši joj pred noge novac kao bludnici. Usred zgranutih uzvanika pojavljuje se stari Germont koji javno osuđuje sina zbog njegova ponašanja, te ga odvodi.

3. ČIN

Osiromašena i teško bolesna, Violetta živi u skromnoj sobi sa služavkom Anninom. Na životu je drži jedino nada da će još jednom vidjeti voljenog Alfreda. Posjećuje je doktor Grenvil, koji priopćuje Annini da se Violettin život gasi. Violetta ponovno čita pismo staroga Germonta u kojem joj javlja da se Alfredo oporavlja od rana, zadobivenih u dvoboju s barunom, te da će je uskoro zajedno posjetiti. Ali ona osjeća da je za sve prekasno. Dok kroz otvoren prozor dopiru veseli glasovi pokladne povorke, Annina dolazi s radosnom viješću: stigao je Alfredo! U strastvenom zagrljaju on obećava Violetti da će je odvesti iz Pariza da se oporavi i da zajedno otpočnu novi život. Ta vizija podaje Violetti predsmrtnu snagu: kad dolaze stari Germont i liječnik, diže se prividno zdrava i ozarena, ali to je zapravo agonija i ona umire u naručju svoga Alfreda.

Foto & Video galerija