NAŠ ODGOJ
Vedrana Klepica

Hrvatska drama u suradnji sa studentima 3. godine studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci
Redateljica:
Dramaturginje:
Suradnik za pokret:
Autor glazbe:
Kostimografkinja:
Scenografkinja:
Video:
Grafiteri:
Marko Zurak / Elena Apostolovski
Dizajn svjetla:
Asistent redateljice:
Luka Bosanac
Igraju:
ZINA: Romina Tonković / Ana Marija Brđanović
ANA: Sendi Bakotić / Anja Sabol
INJA: Gala Nikolić / Nataša Veselinović
MARKO: Ivan Čulo / Deni Sanković
SERGEJ: Martin Grđan / Mario Jovev
IVANA HORVAT: Tonka Mršić / Vanda Velagić
JELENA: Sara Blažić / Marta Čaržavec
ANINA MAJKA (GĐA. HORVAT) (video): Tanja Smoje
IVANINA MAJKA (G. HORVAT) (video): Anastazija Balaž
IVANIN OTAC (video): Dražen Mikulić
Zahvale:
Armando Pejnović / Nikola Nedić

Hrvatska drama u suradnji sa studentima Glume i medija Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci

Studenti Glume i medija unijeli su u predstavu mnogo mladenačke energije i predstavili se prirodnim, gotovo dokumentarističkim načinom glume. I ovim angažmanom studij Gluma i mediji potvrđuje važnost svoga postojanja, a generacija koju smo vidjeli mogla bi biti budućnost riječkog teatra.
Predstava „Naš odgoj” otvara neke važne teme koje se tiču hrvatskog društva i navode na razmišljanje – i o današnjim mladima i o njihovim roditeljima koji su podjednako žrtve sustava. Postavlja se i pitanje nedostatka komunikacije i otuđenja, što može dovesti do tragičnih posljedica.
Kim Cuculić, Novi list

Foto & Video galerija

TRAJANJE PREDSTAVE:

Predstava traje oko jedan sat i petnaest minuta.


„Slušaj, dijete! Što ćemo s tobom?
A otkud da ja znam, stavi me negdje drugdje.“

Nije lako biti mlad 2018. godine. Na tebi se skupljaju pristojni politički poeni, ali o njihovim posljedicama nemaš pravo odlučivati. Svi ti govore da je pred tobom budućnost, ali pri tom zaboravljaju da ti imaš i konkretnu sadašnjost. U toj sadašnjosti možda još ne znaš što hoćeš, ali sasvim ti je jasno što nećeš, iako je sasvim ok i ne htjeti ništa. Uočavaš pogreške sistema, ali sistem je fiktivan i dalek. Voliš svoje roditelje, ali im opet i zamjeraš, jer rijetko priznaju svoje greške, pa zašto onda i ti ne bio igrao mimo pravila.
Mladi – roditelji – sistem, tri su krajnje točke, koje Vedrana Klepica, jedan od najzanimljivijih glasova suvremenog hrvatskog dramskog pisma spaja u tekstu „Naš odgoj”. Ironičnim odmakom, te vještom i autentičnom dramskom rečenicom ulazi u svijet onih za koje deklarativno tvrdimo da na njima svijet ostaje, ali ih ipak još uvijek držimo negdje sa strane, jer njihovo vrijeme tek dolazi, a mi radimo sve da im pokažemo kako život ipak nije lagan, iako bi ponekad mogao biti lijep. Režija Renate Carole Gatice, redateljice specifične i prepoznatljive kazališne estetike, znalački iščitava raslojavanje tog trokuta, stvarajući sa svojim autorskim timom i u suradnji sa studentima 3. godine studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, te glumcima HNK Ivana pl. Zajca, predstavu koja ima potencijal generacijskog statementa.
Zina, Ana, Inja, Marko i Sergej sastaju se i rastaju po igralištima, parkovima, klupicama i bircevima, prepoznajemo ih i voljeli bismo da jednog dana od njih nešto bude, ali za sada im se samo smješkamo. Ivana je pak nestala i nema je već tjedan dana. Realno nitko ništa ne zna, ali dok nagađaju što joj se i zašto dogodilo, pitaju se jesu li možda svi, nekim krivim pogledom, lošom šalom ili čudnom porukom sudjelovali u njenom nestanku. I pri tome se osjećaju nemoćno. A oni koji bi im trebali predstavljati autoritet, nemaju odgovore. A htjeli bi ih imati.
Nije lako biti mlad 2018. godine, jer i onim starijima nedostaje čvrsto uporište. Ključne odluke donijeli su prekasno, još uvijek pokušavaju definirati što bi to točno bila odgovornost i na koji se način gradi to bolje sutra koje su svojoj djeci obećali. Od stavova su odustali, na izborima su krivo glasali, ideale su im pojele rate kredita, a ni voljeti baš više ne znaju, ili možda nemaju vremena. I njih je strah. A „kad si okružen ljudima koje je strah i tebe počne biti strah.“
No, „Naš odgoj” nije predstava o strahu. Ona je prije svega predstava koja pokušava obuhvatiti cijelu širinu odgovora na pitanje zašto nam je uvijek lakše kazniti nego razumjeti – sebe, roditelje, sistem. Jer svi smo uvijek istovremeno krivi, ali i oni kojima je napravljeno nešto krivo. A možda krivca uopće nije potrebno tražiti, ponekad je dovoljno samo sjesti i slušati. I sebe i Drugog.

Jelena Kovačić
Ravnateljica Hrvatske drame

„Glas koji ima ono transindividualno koje subjektu nedostaje, ali ima i manjak onog individualnog koje je subjektu nužno“.

Za likove / subjekte koji se pojavljuju u tekstovima Vedrane Klepice neki će reći da nemaju jedinstven glas, odnosno da se ne razlikuju po specifičnim karakteristikama koje ih onda posljedično dovode do dramskog sukoba preko kojeg možemo prepoznati uspjeh nekog dramskog teksta i virtuoznost dramskog pisca u stvaranju zapleta. Pojednostavljeno, neki će reći da se svi likovi čine kao jedan lik koji govori istim glasom. Povijesno gledano, takve formalne odluke nisu nikakva novost. Možda je važno podsjetiti se na to da dramska literatura već dugo ne pokazuje interes prema stvaranju likova nego „govornih lica“ koja utjelovljuju ideju mnoštva neovisno o tome što ih se označava kao likove. To mnoštvo kod Klepice, a i mnogih drugih prepoznaje se u nekonzistentnosti iskaza likova: u jednom se trenutku lik predstavlja kao zagriženi borac protiv pobačaja, a već u drugom trenutku progovara kao žrtva školske pucnjave.

Ono se čini kao jedan glas jer predstavlja kompleksnost mnoštva, ili ako hoćete kompleksnost demokratskih odnosa. „Glas koji u mnoštvu ‘krvari’ i sa mnoštvom ‘anonimno’ trpi.“ Stoga, glavni likovi nisu niti Zina, niti Domagoj niti Ivana. Glavni lik je društveno-politička struktura u kojoj se ti likovi koprcaju.

Ali kako režirati slike „mnoštva“ ili „strukture“? Što glumac tu može igrati i na koje načine? Hoće li si dopustiti psihologizaciju lika i što kada se tekst odupire upravo tome – psihologizaciji lika?

Renata Carola Gatica je uspjela iskoristiti tenziju između pisanog teksta i žive izvedbe i učiniti kazalište za mlade jednako tematski relevantnim, kao i formalno kompleksnim, dok su glumci studija „Gluma i mediji“ Klepičin tekst iskoristili kao izvrsnog sugovornika za raslojavanje našeg vremena stvorenog na stupovima nečijeg odgoja. Svi smo se snašli.

Osim nas.

Nataša Antulov
dramaturginja