Tanja Smoje, Olivera Baljak, Katarina Bistrović Darvaš (2)

Premijera PREDSJEDNICE
Werner Schwab

Prevoditelj:
Redateljica:
Adaptacija teksta:
Dramaturginja:
Autor glazbe:
Scenografkinja:
Kostimografkinja:
Suradnik za scenski pokret:
Oblikovatelj svjetla:
Igraju:
Inspicijenti:
Zahvala:
Jeleni Kostić Tomović

Premijera: 28.5.2018.

„Predsjednice” su prva drama poznatog austrijskog dramatičara Wernera Schwaba, jedne od perjanica suvremenog austrijskog dramskog pisma. Schwabovo je pisanje žanrovski najbliže groteski, pa njegov dramski svijet uvijek djeluje na granici gorko ozbiljnog i smiješnog, vješto nastavljajući tradiciju austrijske crne komedije. Iščašen pogled na, podjednako, i ružnoću i ljepotu suvremenog svijeta, u „Predsjednicama” na scenu dovodi tri lika Ernu, Gretu i Marišku, čistačice našeg smeća, ali i naše nečiste savjesti. Tragične i komične istovremeno, antijunakinje na trenutak banalne, vulgarne i okrutne, ali onda zatim ponižene, usamljene i prestravljene životom koji ih je možda izdao ili su one izdale njega. Živjeti se mora, reći će jedna, u našoj zemlji nitko nije bio nacist, reći će druga, zaboravimo svu tu životnu prljavštinu, reći će treća, a onda će otvoriti bocu vina i maštati o nekom slavlju na kojem njihov svijet još uvijek izgleda ljepše i kojem se još uvijek možemo smijati, pa makar i s punim ustima. Uz Oliveru Baljak i Tanju Smoje u riječkim Predsjednicama igrat će i zagrebačka gošća  Katarina Bistrović Darvaš.

Zahvaljujemo:

 AKF_logo_kr_OK_pozitiv

TRAJANJE PREDSTAVE:

Predstava traje oko 1 sat i 30 minuta  i izvodi se bez pauze.

Foto & Video galerija

SKRIVANJA, BOL I BIJES

Tri predsjednice su predsjednice – čega?
Erna, Greta i Mariedl su, najjednostavnije rečeno, predsjednice malih građanskih života, društvenog licemjerja i potisnutih nagona.

Zbog čega je netko ikad pomislio da su „Predsjednice” neuprizorive? Zbog čega su godinu dana poslije uprizorene i izazvale skandal? Primjerice u upravi BurgTheatra u Beču kazali su tada da su nesvjesni komični efekti posljedica nedostatka autorovih jezičnih sposobnosti, a danas kažu da je književno remek-djelo koje izaziva katarzu usporedivu s grčkom tragedijom?
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, ali mogu pretpostaviti da je jezik ovog komada za tadašnju bečku kulturnu elitu bio apsolutno besprizoran i blasfemičan. Ali, vrlo brzo nakon prvog uprizorenja „Predsjednica” i skandala koji je uslijedio, jedan dio građanskog Beča bio je užasnut, dok je drugi dio publike i umjetničkih krugova podržao Schwaba baš zbog tog bezobraznog i buntovnog stava u odnosu na okoštale krugove visoke kulture i nekritičko obožavanje vlastitog imperijalnog sjaja. U ovoj komediji prepoznajem utjecaj radikalnih umjetničkih pravaca kao što su punk i bečki aktivizam. „Predsjednice” također pripadaju tradiciji austrijske literature koja, popularno rečeno, pljuje po vlastitoj zemlji. Gađenje autora i autorica, kao što su Jelinek, Bernhard, Kroetz i mnogi drugi, spram ignoriranja i skrivanja nacističke prošlosti, odnosno odobravanja fašističkih ideja, dijeli i sam Schwab.
Nikome od navedenih autora nije bilo lako u početku i priznanje je stiglo kasnije, ali važno je da je stiglo. Werner Schwab je danas klasik austrijske literature i teatra njemačkog govornog područja.

Teme kojih se Greta, Erna i Marijedl dotiču, u svojim duboko malograđanskim, plitkim, vulgarnim i crnohumornim razgovorima, napisane su krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Što nam znače danas?
Glavna tema naše predstave jest skrivanje. I danas se, kao i tada kada je komad napisan, iza (malo)građanskog, izrazito klasno podijeljenog i prenaglašeno religioznog društva krije ozbiljan fašizam, mimikriran opsjednutošću bogom i moralom. Upravo zbog neprestanog skrivanja istine, zbog „skrivenih kostura u ormaru“, iz ove drame kulja nasilje, bol i bijes.

Kakvo je vaše iskustvo u procesu rada na predstavi s glumicama Oliverom Baljak, Tanjom Smoje i Katarinom Bistrović Darvaš?
Proces stvaranja ove predstave bio je vatren, težak, emotivan, inspirativan, dirljiv, brdovit i stjenovit, istraživački, eruptivan, zanosan, u stanju transa… Proces u kojem sam puno tražila, puno dobivala i puno davala. Olivera, Tanja i Katarina su glumice koje vjeruju u kazalište i koje iskreno uživaju u igri. Spremne su eksperimentirati i prepustiti se, hrabro i bez zadrške. Njih tri su strastvene, karizmatične i hipersenzibilne umjetnice. Ukratko, sve ono što nijedna predsjednica ili predsjednik nije, niti će ikada biti.

Što/koga se zapravo čisti ovom predstavom?
Čišćenje je neka vrsta katarze. Ako je bar jedan gledatelj ili izvođačica doživi, možemo biti ponosni da imamo dobru predstavu.

Kroz što se ekipa predstave probijala za ovakve „Predsjednice”?
Pa prije svega kroz sam tekst, teško prevodive jezične bravure, bujice riječi i dramsku strukturu. Schwabov jezik operiran je od ljepote, čistoće, pristojnosti i svih drugih estetskih i etičkih koncepata koje slavi kršćanska građanska kultura. Samim time, to je jezik društva s one strane društvenih normi, jezik koji odbija komunikaciju osim ako nije uperen kao napad, i jezik koji se iscrpljuje u bolu i bijesu.
Mjesec dana smo proveli u probama za stolom jer je trebalo pažljivo dešifrirati tu šumu znakova. Takav pristup nam je omogućio da ne upadnemo u stereotipnu inscenaciju ove drame – grotesku, ali i da pronađemo ključ za uzbudljiva mizanscenscenska rješenja.

Omiljena rečenica iz teksta ili omiljena Schwabova rečenica?
Moramo moći izdržati istinu. Čvrsto na nogama, čak i ako nam nateknu stopala…

Andrea Labik

Werner Schwab bio je veliki punker, do kraja i na svim poljima posvećen izravnom sukobu s (malo)građanskom kulturnom sredinom iz koje je potekao. Nepopravljivo zgađen austrijskom visokom kulturom i društvom, kao takav on pripada s jedne strane dugoj tradiciji austrijskih književnih autorica i autora koji su se kroz cijeli svoj rad kritički odnosili prema svojoj zemlji, prije svega zbog ignoriranja ili prešutnog odobravanja vlastite imperijalne i nacističke prošlosti. S druge strane možemo ga kontekstualizirati i kao nasljednika jedne od najznačajnijih pojava austrijske suvremene umjetnosti XX. stoljeća, bečkog aktivizma, koji se na neki način vodi kao umjetnost društvenog skandala, umjetnost koja se kroz inzistiranje na ogoljenoj tjelesnosti, i njenom atipičnom prisustvu u javnom prostoru konfrontira s građanskim društvom i njegovim pravilima lijepog ponašanja. Koliko aktivističke, toliko i Schwabove intervencije u javnom prostoru i skandali na javnim mjestima za (malo)građansko društvo predstavljaju vrhunski umjetničko-politički čin.
Tako je i sa Schwabovim prvim komadom, u kojem se tim gađenjem prema tijelu i njegovim izlučevinama manipulira i naslađuje u jeziku same drame. Ona neprestano prenaglašava tjelesnost, na koju (malo)građanske sredine, crkva i konzervativni ideološki aparati oduvijek gledaju sa zgražavanjem i prijezirom. „Predsjednice” opisuju jedan mračan i okrutan, ali i urnebesno zabavan svijet. Unutar mnoštva izgovorenih riječi potpuno je narušena mogućnost dijaloga i bilo kakve stvarne komunikacije. Junakinje izgovaraju riječi kao da je u pitanju poplavna bujica koja nosi pred sobom sve živo, i prepuna je smeća, fekalija i dreka. Schwabov jezik je jezik društva s one strane društvenih normi.
Buržoasko društvo, koje se predstavlja kao neokaljano, visokomoralno i visokoestetizirano, licemjerno potiskuje svoje nagone koji su s one strane „produhovljenosti“ i „ljepote“. Sklonost tim potisnutim nagonima uglavnom se projicira u niže klase – ljude nedovoljno stasale da im se otrgnu, ljude nedovoljno kulturne, nedovoljno obrazovane, sklone zakonima divlje prirode. Same „Predsjednice” međutim ironijski se poigravaju upravo tom projekcijom društveno neprihvatljivih manifestacija tjelesnosti u niže klase. Iako su Erna, Greta i Mariedl tri žene iz „nižih klasa“ koje neprestano govore o bazičnim funkcijama ljudskog tijela, ono čemu se Schwab izruguje nisu same niže klase, već ignorantne buržoaske projekcije „prljavosti“ na njima. „Predsednice” okreću stvari naglavačke: dok se govor o tijelu slobodno širi prostorom, potisnuti nagoni više nisu tjelesni već ideološki. Sva govna koja izviru u ovom komadu nemaju toliko veze s tijelom koliko s ideologijom građanskog fašizma. U „Predsjednicama” je fašizam prisutan u društvu kao govna. Kao i tjelesnim izlučevinama, podložno mu je svako tijelo i, baš kao tjelesne izlučevine, sveprisutan je. Fekalije u ovoj drami funkcioniraju kao neka vrsta društvenog nesvjesnog koje sad samo kulja na površinu. I što je najgore, vječito se obnavlja.

Olga Dimitrijević, dramaturginja

Iz pogovora knjizi „Drame” Wernera Schwaba

BLJESAK ŠTAJERSKOG KOMETA
(RADIKALNA DRAMATURGIJA WERNERA SCHWABA)

Schwab je svoje drame, između teškog težačkog posla i osobito noću na starom pisaćem stroju, paralelno pisao u skromnoj seoskoj kućici u Kohlbergu (istočna Štajerska), gdje je punih osam godina sa ženom i sinom živio na granici siromaštva. Ova četiri komada što ih u knjizi čitamo slijedom njihovih scenskih praizvedbi sastoje se od stvarnosno drastično ovjerovljene građe u kojoj se grozomorna autorova sjećanja na mučno djetinjstvo u Grazu čudnovato razgranavaju i hirovito isprepliću s kasnijim kvrgavim iskustvima mukotrpna obiteljskog životarenja u sumornoj štajerskoj zabiti. Dok u „Predsjednicama” i „Uništenju naroda…” naslućujemo autobiografske momente djetinjstva i rane mladosti sa samohranom, primitivno religioznom i kojekakvim zlostavljanjima svoga sina sklonom majkom, koja se teškom mukom od slabo plaćene spremačice izborila za mjesto kućepaziteljice s vlastitim jednosobnim stanom, dotle su „Prevaga, nevažno: neoblik” i „Moja pasja usta” obilno zasićeni stravičnim i kadšto morbidnim detaljima što proizlaze iz autorova dubinskog sljubljivanja s krajolikom i ljudima s kojima se susretao. Tim minucioznim literarnim promišljanjem opore surovosti urbane i ruralne Austrije, Schwab je kao genuin dramatičar i još nedovoljno otkriven prozaist našao svoje svagda prepoznatljivo mjesto u austrijskoj književnosti koja se unutar književnosti njemačkoga jezičnog izraza u drugoj polovici prošlog stoljeća profilirala kao samosvojan literarni entitet. Schwabovo se ime stoga neizostavno spominje u nizu britkih i žestokih pera kao što su Thomas Bernhard, Peter Handke, Wolfgang Bauer, Peter Turrini, Elfriede Jelinek, Gert Jonke, Felix Mitterer, Marlene Streeruwitz, Josef Winkler, Christoph Ransmayr, Robert Menasse,Ludwig Laher, Antonio Fian, Alois Hotschnig, Daniel Kehlmann i dr. Riječ je o piscima koji svoju rodnu Austriju raskrinkavaju bez dlake na jeziku, prisiljavajući je na fundiran kritički obračun sa sivim zonama donedavno potiskivane, u koječemu još uvijek nedovoljno razjašnjene prošlosti. Dragocjeno je u vezi s time spomenuti da smo upravo ove 2018. godine svjedoci intenzivna senzibiliziranja šire austrijske javnosti prigodom obilježavanja 100. obljetnice okončanja Prvoga svjetskog rata i 80. obljetnice Hitlerova u Austriji frenetičnim odobravanjem popraćena pripojenja njegove domovine Trećem Rajhu. Ovom hvalevrijednom otrežnjenju Alpske Republike prethodio je ogroman doprinos angažirana književnog stvaralaštva spomenutih austrijskih autorica i autora, među kojima je od proljeća 1989. do prerane smrti (1994) poput jarkog kometa izazovno blistao Werner Schwab.

„Predsjednice” – Izlazak iz autorske anonimnosti
Premda se radi o Schwabovu najizvođenijem i na dvadesetak jezika prevedenom komadu, „Predsjednice” ipak nisu prvo njegovo uprizoreno kazališno djelo. 22. travnja 1989. u diskoteci Teatro (Bronx) u Grazu praizveden je njegov kao monodrama koncipiran tonsko-govorni komad „Živo je neživo i glazba – Lešina” („Das Lebendige ist das Leblose und die Musik – ein Kadaverstück”). Izvela ga je glumica Uschi Urban, a Schwab je u ovom slučaju bio režiser i scenograf. Bečki Burgtheater odbio je uvrstiti „Predsjednice” u svoj repertoar neargumentirano navodeći tobožnje zanatske slabosti i jezične nesuvislosti po nečijem shvaćanju neiskusna kazališnog poletarca, ali je dramaturginja „Bečkih svečanih tjedana” za 1990. godinu, Elisabeth Weger-Häusler, pokazala zanimanje za taj „neobični komad“, proslijedivši ga na čitanje režiseru Güntheru Panaku, koji je već nakon prvog čitanja zavolio djelo i režirao ga prilikom bečke praizvedbe (Theater im Künstlerhaus, 13. veljače 1990). Malo je poznato da je Schwab tom prigodom, takoreći u posljednji čas, svoj već dulje vrijeme postojeći strojopisni rukopis još jednom preradio, izbacivši iz njega ranije postojeći lik „predsjednika”, pa je tako komad poprimio svoj konačni oblik.
Iako su „Predsjednice” kod kazališne kritike, koja u to doba očigledno nije bila spremna na Schwabovu „postekspresionističku hipergrotesknost“, naišle na gotovo jednoglasno neodobravanje, publika je komad veoma dobro prihvatila, a bečka izdavačka kuća Thomas Sessler Verlag koja se bavi produkcijskim posredovanjem između autorâ kazališnih komada i za njih zainteresiranih kazališta sklopila je s Wernerom Schwabom ekskluzivni ugovor. Posebnu ulogu tom je prilikom odigrala tadašnja dramaturginja spomenute izdavačke kuće, Eva Feitzinger, koja je posebno zaslužna za Schwabov munjeviti kazališni uspon. Ova ugledna bečka teatrologinja od koje sam tijekom desetak godina intenzivne suradnje mnogošta naučio o kazalištu, dramaturgiji i izdavaštvu i u meni je ražarila oduševljenost Schwabovim opusom, pomogavši mi da ga bez predrasuda i ograda naučim čitati, razumijevati, cijeniti i traduktološki tumačiti, čime je posredno u konačnici uvelike pridonijela nastajanju ove knjige.
Poslužit ću se navodima iz intervjua što ga je autor povodom proglašenja dramatičarom godine (1992) dao njemačkom kazališnom mjesečniku „Theater Heute”. Objašnjavajući tko su zapravo te njegove „predsjednice“, autor ističe da su to s jedne strane „ljudi koji vjeruju da sve znaju i da o svima sve moraju određivati“, dok se s druge strane radi o „smilovanja dostojnim damama čiji je najveći domet okupljati se u kuhinji“. I među njima postoji stanovita hijerarhičnost, pa tako nasuprot relativno imućnoj umirovljenici Greti imamo „gorko siromašnu Mariedl koja zaštopane zahode svojih poslodavaca čisti golom rukom“. Između njih se koprca izdržljivo siromašna umirovljenica Erna sa svojim snošajno frustriranim sinom Herrmannom. Njih su dvoje svojevrsne inačice gospođe Wurm i njezina sina Herrmanna („Uništenje naroda…”), likovi koji su stanovit odslik autora i njegove majke iz Schwabove mladenačke dobi.
Krajem 1990. Schwab kao autor doživljava odavno željkovana priznanja od strane književnih krugova u Grazu. Časopis „Manuskripte” objavljuje njegovu impresivnu prozu, a u prosincu biva nominiran za dodjelu tamošnje gradske književne stipendije. Sjaj jarkog kometa naredne će godine zahvatiti i Njemačku.

Prevaga, nevažno: neoblik – Nečuvena radikalnost jezika
Godina 1991. prva je od triju Schwabovih „zlatnih godina“. „Štajerski komet“ sve sjajnije blješti, a radost pisanja o njemu pretvara se u skladnoglasan provodni motiv.
„Švabovski” (= schwabisch) – tako se u kazališnim krugovima i među germanistima na njemačkom jezičnom području naziva jezik koji je svojom zašiljenom uvrnutošću već u „Predsjednicama” iritirao kazališnu kritiku. Publika i čitatelji taj su jezik ubrzo počeli čudnovato prihvaćati, nastojeći ga čak oponašati. Autor u dramama karakterizira jezik kao ono jedino što njegovi likovi umiju, jer je jezik odslik njihove tjelesnosti. Uspostavljajući „švabovski“ idiom na hrvatskom jeziku, najprije sam u sebi morao slomiti otpor pasionirana zaljubljenika u njemački jezik kojim su pisali Lessing, Goethe, Hofmannsthal i Kraus, kako bih, privremeno se lišivši „svečanog ruha“, kontrolirano „raspojasao“ vlastitu jezičnu imaginaciju, aktiviravši u sebi od Bogoslava Šuleka i inovativnih hrvatskih pisaca prispodobljene mehanizme tvorbe tzv. motiviranih, semantički prozirnih (švabovskih!) neologizama. Znana nam tipološka srodnost hrvatskoga i njemačkog jezika tu mi je podatno išla na ruku.

Umjesto zaključka
Prema pisanju austrijskog kazališnog magazina „Bühne” zanimanje za Schwabovo scensko stvaralaštvo ponovno je u porastu. Njegovi kazališni komadi doživjeli su na njemačkom jezičnom području i širom svijeta više od 200 uprizorenja.
Budući da se radi o autoru kojega uistinu nije lako prevoditi, sretan sam zbog smjelosti upuštanja u tu osebujnu pustolovinu. Kod čitateljstva i kod kazališne publike Schwabove drame nailaze na veoma različite odjeke. Nekoga su u stanju dobrano sablazniti, nekoga će pak silno oduševiti, ali nikoga jamačno neće ostaviti ravnodušnim. Kao savjestan filolog, pasionirani ljubitelj književnosti i nepokolebljivi štovatelj kazališta kao neupitne moralne ustanove, s iskrenom zahvalnošću i tihim zadovoljstvom krčim put autoru sa željom da kao jarki komet poticajno blješti i na hrvatskom književnom i kazališnom obzorju.

Sead Muhamedagić, prevoditelj

(cjeloviti pogovor pročitajte u knjizi „Radikalne komedije” Wernera Schwaba u prijevodu Seada Muhamedagića)

WERNER SCHWAB
(4. veljače 1958 – 1. siječnja 1994)

Austrijski pisac i jedan od najkontroverznijih dramatičara suvremenog kazališta na nezapamćen način polarizirao je publiku i kritiku, a kao dramatičar djelovao je samo četiri godine. Ove godine imao bi 60 godina.

Rođen je u Grazu 1958. godine, vrlo brzo napušta ih otac, s majkom spremačicom i kućepaziteljicom živio je i često ostajao sam u podrumu, gdje su živjeli. Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču od 1978. do 1982. u klasi prof. Brune Gironcolija. Od 1981. do 1989. živio je povučeno, na farmi u istočnoj Štajerskoj gdje je radio na svojim skulpturama i prvim tekstovima.
U kazalištima se pojavio krajem 1989. godine, iznenada i poput oluje. Perestrojka, razoružanje, pad Berlinskog zida. Nitko nije već tada očekivao Wernera Schwaba. Ne dolazi sam – pojavljuju se njegove Greta, Erna i Mariedl, „Predsjednice” („Die Präsidentinnen”) iz, kako ih je sam zvao, jedne od svojih „fekalnih drama”. Postavljene već 1990. u Beču „Predsjednice” su podijelile i publiku i kritiku, jedni su bili krajnje negativnih dojmova, dok su oni oduševljeni pokušavali oponašati njegov specifičan jezik pun višesmislenosti u kojem zanemaruje konvencije izražavanja. Schwab je kroz takav bolno iskrivljeni, bijesno parodijski jezik, duhoviti apsurd i drugačiju strukturu jasno artikulirao potiskivanje prošlosti, nasilje, emocionalnu hladnoću, izopačenu seksualnost, ishitrenu religioznost polijeratne Austrije i tako izazvao veliku pozornost kazališnih krugova. Njegov početak u kazalištu bio je radikalnog sadržaja i jezika kao niti jednog drugog autora njemačkog govornog područja.
Već 1992. godine proglašen je dramatičarom godine i postao najzastupljenijim autorom na pozornicama kazališta njemačkog govornog područja.
Pisao je komedije katastrofe postideološkog vremena, u općoj egzistencijalnoj panici. Od sociokritičkog apeliranja do nadrealističnog humora. U lošim uvjetima ne postoji niti misao o idealnome svijetu. No, njegovi likovi nikada nisu bili zli komunisti ili dobri kapitalisti, ni birači, ni… Bili su sami. A to je najgore. U njegovim prvim dramama nema prava na sreću, ali postoji pravo na ono što je istina – daleko od pobožnih razgovora o humanizmu i ljudskim pravima. „Sve je smiješno kada čovjek razmišlja o životu”, „Čovjek mora biti sposoban nositi se sa svijetom kakav jest”, tvrdio je Schwab. A onda je akoholom (4,1 promila) iscrpio vlastito zdravlje do respiratorne paralize, u novogodišnjoj noći, u ranim satima prvog dana 1994. godine, u 35. godini života. Danas kažu da su okolnosti iznenadne smrti ipak nerazjašnjene.
Počeo je pisati 1989. godine, a umro je 1994. U tom je kratkom, izrazito produktivnom periodu napisao šesnaest drama.Osam je producirano za njegova života. Dobio je mnogo uglednih nagrada i priznanja, jedan je od najizvođenijih kazališnih autora s početka 90-ih, proglašavan je dramatičarom godine. U hrvatskom kazalištu Schwab se pojavio s „Predsjednicama” u zagrebačkom ITD-u 1997. u režiji Ozrena Prohića kada su glumački trolist činile Marija Kohn, Semka Sokolović-Bertok i Katarina Bistrović Darvaš koja je za ulogu Mariedl tada dobila brojne nagrade (glavna nagrada „Zlatni smijeh” za najbolju žensku ulogu, nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta, nagrada za najbolju glumicu Mitteleuropskog mediteranskog teatra mladih). Radikalna komedija „Uništenje naroda ili moja su jetra besmislena” („Die Volksvernichtung oder meine Leber ist sinnlos”) praizvedena je 2005. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu u režiji Daria Harjačeka, a nastupili su Marijana Sinožić, Marinko Prga, Zdenko Brlek, Gordana Slivka,Sunčana Zelenika Konjević, Beti Lučić i Vesna Stilinović.
Schwabovske drame su proslavile svog autora, ali donijele i razorne kritike. Nakon pisanja u mirnom okruženju na farmi, preselivši u Beč, kažu legende, pisao je ekspresno i u isto vrijeme slušao je žestoku, bučnu glazbu* koja je nadglasavala televiziju njegovog susjeda s oštećenjem sluha, a litre jeftinog pića kupovao je u supermarketu na uglu. Takvi podaci dovodili su neke do zapitkivanja koliko su njegove drame ozbiljne, i zbog toga što nisu napisane pažljivo i trijezno, treba li tražiti smisao svake pojave i svakog lika, itd. Odgovor je već ranije dao sami Schwab s prijezirom govoreći o vrijednostima u književnosti, prezirući tumačenja. Nije volio da se njegova djela analiziraju ni tumače. Svaki pokušaj pronalaženja dubljeg smisla iza svega što je rekao nailazilo je na Schwabovu psovku. On je na neki način razvio svoj vlastiti jezik. S jakim izražajnim sredstvima i ćudljivim izrazima otkrivao je novi i ismijavao poznati jezik književnosti. Nije mario za to da ga se razumije. Taj je stav otežavao mnogima. Prevoditeljima zasigurno. U svim njegovim dramama nalaze se dragulji jezika, mnogi bizarni oblici u logičnim, nelogičnim ili djelomično logičnim replikama. Čvrsto u temeljima austrijske crne komedije, našao je mjesto i mogućnost za parodiranje njemačkoga jezika u mjeri da postaje dvosmislena ili shvatljiva na dva ili, češće, više mogućih načina. Schwabovi eksperimenti s jezikom otežali su prevođenje na druge jezike, ali brojni su zaintrigirani i motivirani prevoditelji ipak prihvatili izazov i djela Wernera Schwaba pronijeli svijetom. U Hrvatskoj, u toj je zahtjevnoj misiji prevoditelj Sead Muhamedagić. U trenutku rada na riječkim „Predsjednicama”, objavljuje se i knjiga njegovih prijevoda Schwabovih drama.

* Omiljeni Schwabov bend bio je njemački bend Einstürzende Neubauten („novogradnja koja se ruši”) s čijim je članovima i prijateljevao.
Bend je osnovan kao performans art kolektiv 1980. godine. Njihova je glazba na počecima bila otvorene forme, izrazito bučna i teško slušljiva (svirali su na konstrukcijama od metala i metalnom otpadu, zvuk stvarali bušilicama, čekićima). Svojim originalnim izrazom nadišli su vlastite avangardne temelje i pronašli put do šire publike, s uvijek jasnim odmakom od mainstreama. Važnost i utjecaj njihove pojave uspoređuje se s revolucionarnim bendovima, a njihovi koncerti proglašavani su bitnim kulturnim događajima.
Radili su glazbu i za kazalište, za „Die Hamletmaschine” (1991), avangardnu reinterpretaciju Shakespeareove drame Heinera Müllera, jednog od najznačajnijih njemačkih dramatičara, te za „Faustmusik” (1996) Wernera Schwaba.

Priredila Andrea Labik