Premijera VJEŽBANJE ŽIVOTA – DRUGI PUT

RIJEKA 2020 - EUROPSKA PRIJESTOLNICA KULTURE
Redatelji:

17. ožujka 2020.

Hrvatska drama u suradnji s Talijanskom dramom HNK Ivana pl. Zajca Prema predstavi Nedjeljka Fabria i Darka Gašparovića u režiji Georgija Para iz 1990. g.

Kada smo na početku prošle sezone najavili inscenaciju romana Daše Drndić „Leica format”, u adaptaciji Gorana Ferčeca i režiji Franke Perković, pa se u tom kontekstu prisjetili legendarnog „Vježbanja života” Nedjeljka Fabria, Darka Gašparovića i Georgija Para, mnogi su nam uzrujani svjedoci tih davnih dana i slavne predstave zamjerili što smo se uopće usudili u istu rečenicu staviti „Vježbanje života” i „Leicu format”. Još strašnije – dopustili smo si cijelu sezonu najaviti sloganom „Vježbanje različitosti”!?
Nakon premijere „Leice formata”, međutim, mnoge su se gledateljice i gledatelji, pa i oni iz sektora kritike, osmjelili povezivati dvije predstave i ovoj drugoj čak davati ocjenu „novog Vježbanja života”. Znači li to da smo se konačno – kao publika i kao kazalište – započeli emancipirati od predstave i vremena, odonosno predstave o riječkom vremenu, koja nas je tri desetljeća proganjala kao nedostižan društveni, kulturni i politički događaj? Proganjala, da, čak do te mjere da se sve što marketinški (riječko) kazalište može i mora biti narednih desetljeća mjerilo u usporedbi s „Vježbanjem života”, a što je naposljetku i samu legendarnu predstavu iz uspomene i inspiracije degradiralo u retorički „suvenir” i prometnulo u svojevrsno riječko kazališno „prokletstvo”? Znači li to da je došlo vrijeme za „Vježbanje života – drugi put”: iznova, dakle ponovno i na neki nov način? Kada bismo morali dopustiti to pitanje, sebi kao publici i kao kazalištu, ako ne u godini Rijeke kao Europske prijestolnice kulture?