VODA
Vladimir Nazor

Redatelj i koreograf:
Autor adaptacije i dramaturg:
Scenograf:
Mauricio Ferlin
Kostimografi:
Desanka Janković / Matija Ferlin
Glazba:
Marinada
Dizajn svjetla:
Asistentica koreografa:
Roberta Milevoj
Jezična savjetnica:
Zrinka Kolak Fabijan
Vokalni savjetnik:
Igraju:
KOŠĆE: Jasmin Mekić
VITO, KAPETAN: Denis Brižić
DJEČAK JURAJ, NAVDAR: Nikola Nedić
FRATAR: Edi Ćelić

Hrvatska drama u suradnji s Baletom HNK Ivana pl. Zajca

(…) „Voda” sjajan izbor – redatelj i koreograf Matija Ferlin napravio je pitku, preglednu, zabavnu, dinamičnu i vizualno atraktivnu predstavu koja doista može biti efektna udica za zaljubljivanje mlade populacije u kazalište.
Luka Benčić, Jutarnji list

Posebno su lijepe tihe scene u kojima likovi, raspoređeni u različitim dubinama, gledaju u daljinu. Napetost u njima može se rezati nožem, čuje se samo mljackanje čeznutljivih suhih ustiju i mrmorenje vode koja je svuda oko njih, a tako daleko. Te scene pozivaju na empatiziranje i kontemplaciju o vodi koja se proteže i umirujućim tonovima svjetla (Alan Vukelić). Ferlin stavlja veliki naglasak na kretanje likova koje je izraženo, scenično i akcentuirano.
Antonia Svetina, Ziher.hr


Trajanje predstave: 

Predstava traje oko jedan sat, izvodi se bez pauze.


Foto & Video galerija

Foto & Video galerija

Priča „Voda” Vladimira Nazora, čija je radnja smještena u osamdesete godine devetnaestog stoljeća, u postupku, stilu i sadržaju, naizgled je jednostavno organizirana prozna cjelina. Žitelji jadranskog otoka prolaze kao zajednica kroz krizu suše i nedostatka pitke vode, a sve preko promatračke pozicije dječaka Vlade.

Međutim, svakim novim i pomnijim čitanjem iza naizgled jednostavnog postupka otkriva se veliko literarno umijeće autora da formatom kratke priče otvori niz kompleksnih i slojevitih tema koje u konačnici kreiraju mrežu univerzalnih i duboko egzistencijalnih odnosa pojedinca i zajednice u trenutku krize.

Svemu što nas okružuje moguće je pristupiti kao drami. U svakoj je situaciji prisutna dramska potentnost, određeni oblik odnosa, otpora ili sukoba. Stoga ne čudi Nazorova odluka da iskoristi dramski potencijal suše, odnosno, nedostatka vode na otoku kao lakmus papir socijalne dinamike i individualnih reakcija na situaciju koju se može definirati kao izvanredno stanje. Štoviše, Nazor od samog početka glavne „protagoniste” ne uspostavlja niti u žiteljima otoka, pa čak niti u samom Vladi, već u dvama elementima, njihovoj prisutnosti i odsutnosti, u suši i vodi. Preko odnosa dvaju navedenih pojmova, pri čemu oba do određene mjere personificira dajući im time snažnije funkcije pokretača drame, Nazor gradi sve ostale mikro i makro odnose, sve dramske funkcije i situacije. Dramu, dakle, izaziva iščekivanje da konačno dođe voda, i u tom iščekivanju gomilaju se sukobljeni i napeti parnjaci različitih iskustava, uvjerenja i karaktera. Pojedinac se bori s masom, individualac hrvlje sa zajednicom, znanje pokušava svladati vjerovanje, a racio umiruje religijski zanos, ambicija se odupire prepuštenosti, dok se želja za odlaskom bori s odgovornošću prema zajednici.

Dramaturška struktura upisana u Nazorovu priču čvrsta je i dobro uspostavljena kompozicija na kojoj, u postupku adaptacije, nije bilo potrebno učiniti radikalne preinake i rezove da bi se uspostavila kao materijal za scensko izvođenje. Sve motivacije i svi postupci proizlaze iz činjenice suše i usmjereni su prema iščekivanju vode, sve su težnje usredotočene prema kraju kojim Nazor spretno manipulira, odnosno, koji umnogostručuje. Tako se na kraju iščekivanje i nada pretvaraju u poraz koji donosi tuča, a poraz postaje očev prkos da Vladu ipak pošalje na školovanje.

U postupku adaptacije proznog materijala u scenski predložak, najmanje je kompleksno prepoznati i naglasiti već postojeće dramske situacije. Ono što se uspostavlja kao mogući problem, a prisutno je u ovoj Nazorovoj priči, jest transponirati literarnost koja u sebi ne nosi prepoznatljivu i vidljivu dramu, a koja velikim dijelom služi uspostavljanju atmosfere. Bez obzira radi li se o opisu prirode, lika, unutrašnjeg stanja ili tek davanju informacije, u priči „Voda” fragmenti opisa zapravo su nositelji epskog, onoga što je nemoguće prenijeti dijaloškim situacijama ili grupnim scenama, ono što iscrpljenoj komornosti otočke žeđi daje biblijski okvir.

Odluka o zadržavanju naratora čija se scenska prisutnost manifestira kroz glas, provedena je s namjerom da se sačuva snažan sinestetički subjekt koji duboko uronjen u situaciju ipak ostaje izvan nje, koji istovremeno i komentira i proživljava, i koji je prije svega su-govornik s likovima, odnosno arbitar između likova i njihovih tumača.

Narator je i sredstvo kojim se, uz (su)igru glumica i glumaca, uspostavlja spomenuta epskost i uz pomoć kojeg se atmosfera priče prebacuje u scensku atmosferu. Prostor kazivanja, odnosno opisivanja preko kojeg Nazor gradi atmosferu priče u slučaju kazališne izvedbe je scenski prostor, ispražnjeno mjesto koje se različitim jezicima puni značenjem i slikama. Scena tako postaje mjesto u kojem prozno, putem redateljsko-koreografskih rješenja, ostvaruje svoj scenski potencijal.

Fizički reprezent naratora na sceni lik je dječaka Vlade. On je stalno prisutni svjedok, šutljiv, ali znatiželjni promatrač na čijem se iskustvu i sjećanju priča zasniva. Vlado je onaj koji istovremeno, i u situaciji i izvan nje, onaj koji, okružen likovima svog djetinjstva, briše granice između zamišljaja, sjećanja i fikcije. Ambivalentni karakter njegove scenske prisutnosti omogućuje mu da na kraju preuzme načelo naratora, scenski ga potvrdi i priču privede kraju.

Goran Ferčec

Nazorova „Voda” uvodi nas u ljeto koje je ostalo „bez svog glasa i bez svoje pjesme”. U Velom Mistu već tri mjeseca nije pala kiša i sve je utihnulo. Gustirne su presušile, vlada žeđ i sunce je postalo neprijatelj. Na rivi se čeka bunar–lađa koja će donijeti spas – vodu. Cijelo selo u istoj je nevolji, usta su im suha, ruke umorne, a suša stavlja na kušnju njihovu strpljivost. Velo Misto giba se u ritmu nemira i žeđi. Priroda je neumoljiva i tjera ljude da se prilagode njenim zakonima. A kada bunar-lađa konačno stigne i – neobavljena posla – ode, počinju se nad otokom skupljati oblaci najavljujući veliku neveru i velike kiše koje će promočiti ljude „sve do kože, sve do kostiju”, koje će donijeti i previše vode. Prateći nepredvidivost prirode, Nazor istovremeno propituje našu ovisnost o njoj, ali i vrlo sugestivno i vješto opisuje zajednicu u trenucima krize, pri tome sasvim svjestan da zajednicu čine i ljudi i životinje i da svi jednako žeđamo.
Ti sušni dani posljednji su dani koje će dječak Vlado provesti na otoku. „Nakon što dozri grožđe, a prije branja maslina”, Vlado će otići na školovanje u Split. No uznemirenost koja raste, bijes koji se širi među seljanima i zatim teški, crni oblaci, nisu posljednja sjećanja koje će Vlado ponijeti sa sobom u grad, daleko od otoka i daleko od roditelja. Zauvijek će ipak pamtiti onaj trenutak kada u polutami sobe, na kraju vrućeg, iscrpljujućeg kolovoškog dana kojeg će napokon rashladiti iznenadna, ljetna nevera, ugleda žalosni trzaj na očevu licu. „A tih bora i tog trzaja ja nisam još nikad vidio na njegovu licu“, zapisat će Nazor. „Svake nas je godine nešto mučilo; neprestano smo strahovali; on nas je uvijek od nečega ili od nekoga branio; doživljavao i grdnijih časova – ali ga žalost nije nikad svladavala, ili bar nikad ne pusti da ga vidimo s licem klonula čovjeka.“ Sve do trenutka kada Vlado prvi put ugleda očeve suze koje se nisu pojavile zbog suše ili nevere, već zbog odlaska sina. „Pogledah ga u oči; rekoh: Oče! Što se toliko mučiš? Ja ne marim za školu i grad. Ostat ću s tobom. Pomagat ću ti. Lice mu opet postane ono njegovo, ono prvašnje. Pričini mi se vedrijim. Oči mu se smiješile. A onda mi reče: Ne, sinko! Ti ćeš ipak poći u grad.“
Ispisujući priču o svom prvom odlasku s otoka, tražeći u tim recima jednog dječaka, Nazor nam ne ostavlja samo vlastito sjećanje, već priziva i naša sjećanja na vrijeme kada nam se činilo da ćemo lakše preživjeti i sušu i žeđ, nego se odvojiti od svojih roditelja. Podsjeća nas na vrijeme kada se nismo opraštali samo od vlastitih ljeta i otoka, nego i od vlastitog djetinjstva, brižljivo spremajući znanja koja smo u njemu sakupili. Vraća nas u onaj trenutak u kojem smo nepovratno odlučili biti onakvima kakvima jesmo danas, unatoč suši, žeđi i neveri.

Jelena Kovačić, ravnateljica Hrvatske drame