SLAGANJA

Ovdje se ljudi rijetko grle kad se sretnu na ulici, rijetko jedan drugog stegnu zdušno. A i što bi se grlili, ionako se stalno sreću. Ništa novo ne dešava se mjesecima, godinama. Netko tu i tamo umre, netko se rodi, netko se doseli, a iseljavaju se oni koji mogu ili moraju. Ne znam znači li to da ovdje nitko nikome ne nedostaje, da ovdje ljudi pate od nedostatka čežnje, pojma nemam, možda ima onih koji za nekim ili nečim čeznu, vjerojatno ima i takvih, pa bilo bi skroz bolesno, skroz nenormalno da ovdje ni jedne takve osobe nema.
Daša Drndić

Prije nekoliko mjeseci ansambl Hrvatske drame susreo se s Anne Bogart, jednom od najvećih američkih kazališnih redateljica. Tijekom našeg druženja Anne je izgovorila rečenicu, odnosno definiciju kazališne umjetnosti koja svima nama, umjetnicima i publici, može koristiti kao podsjetnik na to zašto stvaramo i konzumiramo kazalište: u kazalištu se bavimo time kako se jedni s drugima slažemo.

Sezona 2018/2019. uvodi nas u program Europske prijestolnice kulture, projekta čiji ishodi također ovise upravo o tome na koji način ćemo se slagati jedni s drugima te kako ćemo temeljem toga zagovarati što je za nas predmet javnog interesa. Jasno, to nije samo pitanje projekta Europske prijestolnice kulture već puno šireg problema društvene polarizacije koja stasa na ekonomskom ponoru. Stoga će uloga sezona 2018/2019. Hrvatske drame biti pokušaj boljeg razumijevanja naše emotivne i intelektualne kooperacije; razloga zbog kojih osjećamo da pripadamo ili ne pripadamo nekoj zajednici, sposobnosti da ju popravimo, razbijemo ili napustimo.
Prvi naslov sezone je „Michelangelo” prema Krležinoj drami u režiji slovenskog redatelja Sebastijana Horvata koji je prije tri godine inscenacijom „Hrvatske rapsodije” potaknuo dinamičnu debatu o tome kako pregovaramo s Krležinim tekstovima danas, toliko dinamičnu da je predstava morala promijeniti ime u „Nad grobom glupe Europe”. Horvatov interes za ideju genija ili svojevrsnog ničeanskog Nadčovjeka, ovog puta se usmjerava na moć umjetničkog stvaranja koje se rastače u susretu sa svakodnevnom društveno-političkom slikom.
„Regoča” Ivane Brlić Mažuranić, u režiji Olje Lozice, odabrali smo kao drugu premijeru sezone želeći pokazati da oni koji žele jedno drugome pružiti ruku zaslužuju najbolje od svijeta dok taština i zavist urušavaju mostove, potapaju ljude, sela, gradove i civilizacije. Regoč i Kosjenka, Ljiljo, starac i starica, lučonoše su naših najmlađih gledatelja – jednog dana odraslih susjeda i sugrađana.
Treća premijera u sezoni, „Leica format” Daše Drndić, najbolnija je za naš lokalni kontekst. Ne samo zato što Daša odnedavno više nije s nama nego i zato što „Leica format” čupa korove ružno zaraslih rana naše prošlosti i sadašnjosti; prošlosti ubožnica, domova za nezbrinutu djecu, psihijatrijskih ustanova, fašizma i neobičnog identiteta grada za kojeg kaže da „trune gluho i nevidljivo, iznutra”. „Leica format” bit će naša šansa za otklanjanje provincijalnog lokalpatriotizma kao i izazov za slogan Europske prijestolnice kulture „luka različitosti”.
Premijere Hrvatske drame uključuju i zajedničke produkcije umjetničkih grana „Kazališnu čaroliju” i mjuzikl „Bulevar sumraka”.

Ukratko, u sezoni 2018 / 2019. bez sumnje ćemo saznati kako se jedni s drugima slažemo.

Renata Carola Gatica, ravnateljica Hrvatske drame i
Nataša Antulov, dramaturginja Hrvatske drame

po drami „Michelangelo Buonarroti" Miroslava Krleže Sebastijan Horvat i Milan M. Marković
Andrew Lloyd Webber
Ivana Brlić Mažuranić
Daša Drndić
Werner Schawb
Mila Čuljak
Vedrana Klepica
Vladimir Nazor
Georg Büchner
Jean – Baptiste Poquelin Moliѐre
Borko Perić
Vedrana Rudan