Werther, Ivana Srbljan i Aljaž Farasin

ŽAR I SUZE NA POSLJEDNJIM REPRIZAMA „WERTHERA”, ROMANTIČNE OPERE KOJA JE OČARALA PUBLIKU

27. listopada 2017.

Listopad 2017. u riječkoj je Operi bio u znaku „La Bohème”, a studeni će započeti „Wertherom”. Reprize iznimno hvaljenog Massenetovog „Werthera” možete gledati u subotu 4. studenog u 18 sati i u ponedjeljak 6. studenog 2017. u 19 sati. Očekuju vas posljednje dvije reprize jedne od najljepših francuskih i uopće najpoznatijih kasno-romantičkih opera, nastale prema slavnom Goetheovom romanu. S fokusom na snažnoj glazbi i kompleksnim odnosima među likovima, u intenzivnoj interakciji pjevačkih i glumačkih dosega mlade solističke podjele, bez suvišne scenografije, opera je već oduševila brojnu publiku prošle sezone.
Ovim dvjema izvedbama dirigirat će maestro Matija Fortuna.

U glavnim ulogama uzbudljiv je scenski par, mladi solisti Ivana Srbljan kao Charlotte i Aljaž Farasin kao Werther! Kako i sami kažu, rastu zajedno na sceni, pa će tako i njihove uloge Charlotte zarobljene u dužnostima te ranjivog i impulzivnog Werthera nesumnjivo biti zrelije.

Albert je Dario Bercich, Sophie je Vanja Zelčić, Upravitelj je Slavko Sekulić, Schmidt je Sergej Kiselev, Johann je Robert Kolar, Brühlmann Davor Lešić, Kätchen je Morana Pleše, a u ulogama Upraviteljeve djece pjevat će Roko Jović, Domagoj Gunarić, Sergej Božić, Domagoj Stanišić, Anna Lukanec i Lucija Pedić.
U libretu Edouarda Blaua i Paula Millieta prema Goetheovom remek-djelu, zaljubljeni Werther žudi za Charlotte, neodoljivim ženskim idealom, ali ona je majci na samrti obećala da će se vjenčati s Albertom. Werther i dalje ustrajava, ali nesretno udana Charlotte šalje ga daleko od sebe. Werther ju posluša i odlazi na put, sve do Božića… Obećani zavjet ili ispunjenje strastvene žudnje?

Obje operne sezone, i ovogodišnju kao i onu prošlogodišnju, otvorile su premijere opernih predstava u režiji legendarnog Fabrizia Melana. Osim važnih koraka u Operi, uz ove su predstave vezani i važni koraci uz obnovu samog Kazališta – prošle sezone novi crveni tepih i obnovljene stolice u parteru, a ove sezone novi crveni zastor.
Fabrizio Melano važna je osobnost međunarodne operne scene s iskustvom rada u vodećim opernim kućama diljem svijeta. Redatelj koji nije pobornik pomodnosti u operi gdje vizualno nadjačava glazbeno već obrnuto, koji zna kod opernih pjevača postići sve ono što ima glumac pjevač pa i mnogo više, o čemu svjedoče i što pokazuju solisti ovih dviju opera. Melano potpisuje opere koje bude snažne emocije i u solistima i u publici, sve to u klasičnoj režiji s modernim detaljima i naglaskom na emotivnoj priči i sjajnim solistima.

Fabrizio Melano je ujedno i scenograf opere koju je u potpunosti rasteretio raskošnog dekora i usmjerio režiju na psihološki složene odnose glavnih likova. Kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla je Dalibor Fugošić, asistentica scenografa je Carry-Lee Hent, zborovoditeljica je Nicoletta Olivieri, dječji zbor pripremila je Doris Kovačić, koncertni je majstor Romeo Drucker.

Opera, uz titlove na hrvatskom jeziku, traje oko dva i pol sata, a izvodi se s dvije pauze.

Iz medija

Režija Fabrizia Melana čista, preciznih putanja, gotovo koncertna, ali snažno psihološki podcrtana glasovima i glumom, da prodire duboko do srca gledatelja, bez obzira na banalnost i patetiku teksta.

Pozornicom je suvereno i glumački i glasovno vladao Aljaž Farasin u ulozi Werthera, oslikavši patnju i razočaranje neuzvraćene ljubavi gotovo opipljivo. U ulozi njegove nedostižne ljubavim Charlotte sjajna je bila Ivana Srbljan, pokazavši čiste visine, nježnost dubina i izvedbenu emotivnost. (…) U današnje vrijeme, jasno i transparentno iskazivanje osjećaja nije popularno i često nailazi na podrugljive opaske. Sinoć su te emocije, u bujnoj glazbi i mladim, sjajnim izvođačima, dobile neku novu dimenziju i očarale riječku publiku.

Gloria Fabijanić Jelović, HRT Radio Rijeka

Ugodno glazbeno iznenađenje dotaklo je nedavno riječku publiku s pozornice HNK-a Ivana pl. Zajca operom ‘Werther’, kojom je otvorena nova operna sezona. Dvoje mladih izvrsnih pjevača – Ivana Srbljan i Aljaž Farasin – ali i odličan ansambl uz sjajnu režiju i scenografiju ponudili su zaista rijetki glazbeni doživljaj. Naša sugovornica, mezzosopranistica Ivana Srbljan svojim dubokim glasom i emocionalnom izvedbom u ulozi Charlotte ostavila je poseban dojam.(…)

Ako imate tisuću i jednu varijantu te popularne pjesme u raznim verzijama, počevši od pop glazbe i toliko je isprana i potrošena i treba je ispjevati ponovno, napraviti je zanimljivom, i nikako jeftinom. Tu su i očekivanja koja imam sama pred sobom. Rekla bih da me je sve to – od rocka, crkvene glazbe, teoretskog obrazovanja, a završila sam i orgulje – izgradilo u osobu koja jesam sada i tu moju Carmen, Dalilu i Charlottu. (…)

Edita Burburan, iz intervjua s Ivanom Srbljan za Novi list

Doživio sam ga kao vrlo ekstremnu osobu – on ili voli ili mrzi, ili ima ili nema. Kod njega nema kompromisa i on kao da se stalno kreće po oštrici britve. Za genijalne ljude i inače je karakteristično da je kod njih tanka granica između ludila i normalnosti. Werther je i veliki perfekcionist koji nikad nije zadovoljan. Na kraju se ubije i možda je tek tada zadovoljan kad vidi da je Charlotte uspio upropastiti život. On zapravo umire sretan jer je postigao svoj cilj. (…)

Fabrizio je fenomenalan čovjek. Surađivao je s Mariom Callas i drugim opernim ikonama. Dakle, raditi s njim je ispunjenje snova za jednog opernog pjevača. Zahvalan sam za svaku sekundu rada s Melanom. Za mene je to neprocjenjivo iskustvo koje se ne može dobiti ni knjigama ni na koji drugi način.

Kim Cuculić, iz intervjua s Aljažom Farasinom za Novi list

Ivana Srbljan o umjetnosti kojom se bavi, operi, kaže da je savršenstvo.

“Ne postoji nešto ljepše ni za izvođača ni za publiku, nego kada su svjedoci pomno razrađenog, ali u isto vrijeme iskrenog i spontanog trenutka na sceni. To je trenutak kada ja kao izvođač osjetim trnce u tijelu i na koži, a u publici se osjeti tajac i pažljiva tišina; upravo tada kada smo svi prisutni u trenutku. Ako pojednostavimo stvari, sve se može svesti na to da bi osnovni kriteriji opernog pjevača trebali biti vokalna kvaliteta i iskrena izvedba. Izvještačenost je glavni krivac za loš prijem kod publike”, iskrena je Ivana Srbljan (…) Mislim da mladi pjevači premalo dobivaju priliku raditi na pravoj profesionalnoj sceni. Naravno, situacija je bila puno gora nego što je danas i sretna sam jer je upravo riječka Opera iznimka u tom kontekstu.

Tamara Borić, iz intervjua s Ivanom Srbljan za Nacional

Kad se opere izvode na originalu, ponekad nam se čini da pjevači mehanički izgovaraju tekst, razumiju, doduše, značenje riječi ali ih ne osjećaju. Ovdje je bilo upravo suprotno. Mladi umjetnici pjevali su kao da im je francuski materinji jezik. Svaka se riječ razumjela i svaka je imala potrebnu, specifičnu boju. Cijelim svojim nastupom postigli su ono što je najvažnije na sceni – vjerujući u svoje likove uvjerili su i nas u njih i mi smo im vjerovali.  (…)

Doista, zanimljivo odstupanje od standardnih uprizorenja ali svakako moguć i vrlo zanimljiv pristup koji je zahvaljujući odličnim tumačima bio uvjerljiv i prihvatljiv. Čak bih rekla, da bi mi povratak sladunjavoj romantici bio možda i dosadan. U tom smislu moderna, takva je režija dobrodošla. Naravno, treba imati pjevače koji će je iznijeti a to mogu samo ako i sami u nju vjeruju. Mlada riječka četvorka je to s uspjehom učinila.

Marija Barbieri, Klasika.hr

Fabrizio Melano redatelj je koji zna što je u operi, napose onoj francuskoga stila, romantičnog i rafiniranog – najvažnije, a to je glazba, bez obzira na psihološke konotacije i podtekst što ga djelo – opera poput ‘Werthera’, a i njezin literarni predložak, Goetheov epistolarni roman ‘Patnje mladog Werthera’, sadržava. Njegova je produkcija (Melano je ujedno scenograf, kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić) suvremeno minimalistička. (…) Romantičarski lirizam koji izvire iz Massenetove glazbe, koju Fabrizio Melano čuje, koju voli i poštuje, daje joj prikladan scenski prikaz u otvorenosti scene i bojama rasvjete. Romantičarski lirizam partiture koji je tako nadahnuto i pomno izrazio dirigent Ville Matvejeff, s nježnom, zanosnom svirkom orkestra kao cjeline i njegovih istaknutih solističkih dionica (gudači, harfa, pojedini drveni puhači, i, osobito, violončelo).

Davor Schopf, Vijenac