Tijekom pisanja libreta za operu „Anna Bolena“ Gaetana Donizettija, Felice Romani među svojim bilješkama zapisao je:
„Kad je čovjeku na raspolaganju umjetnica poput Giuditte Pasta i kad su uz nju i ostali takvih kvaliteta, kad je cijeli ansambl takav, onda pjesnik lako može odbaciti blijedu melodramatsku besmislicu kao što su ‘libreti’ i vinuti se u visine lirske tragedije, a skladatelj može ostaviti u ladici svoje istrošene zalihe rutinskih fraza i vječnih cabaletta i uzdići se do dramatske istine i strastvene glazbe.“
Rad s Giudittom Pasta, jednom od najvećih soprana 19. stoljeća, Romaniju je omogućio da raspiše jedan od najboljih libreta talijanske opere ranog belkanta, a Donizettiju da publiku zadivi jednom od najboljih talijanskih melodrama. Nastajući u skladu s mogućnostima jednog od najvećih glasova toga vremena, naslovna uloga „Anne Bolene“ kroz stoljeća se profilirala kao jedan od karijernih vrhova koje su uspjele dotaći samo najveće operne dive: Maria Callas, Edita Gruberova, Joan Sutherland, Anna Netrebko… Virtuoznost, dramsku intuiciju, ali i izuzetnu izdržljivost, uloga engleske kraljice od opernih prvakinja traži samo najbolje.
Anamariji Knego ukazala se prilika da se pridruži tim imenima te utjelovi Annu Bolenu. Izazove, pripreme, ali i očekivanja donosimo vam kroz kratak intervju s našom kazališnom prvakinjom.
Kako se pripremate za ulogu Anne Bolene koju mnogi zbog njenih zahtjeva smatraju jednom od najtežih u opernom svijetu? S kojim izazovima se suočavate tijekom tih priprema?
„Kao mlađoj povijest mi nije bila zanimljiva. Međutim, s godinama su me zainteresirali pojedini događaji, a pogotovo osobe koje su se uspjele utkati u tapiseriju povijesti. Među njima je svakako i Henrik VIII. te njegovih šest supruga. Doslovno sam “progutala” svaku knjigu koju sam uspjela naći i nabaviti o cijeloj lozi Tudor i York. Tako je započelo moje putovanje do „Anne Bolene“. Sve ostalo je povijest koja se kod mene ponavlja: vježba, vježba, i opet vježba.
Izazovi su u svakoj operi, jer ipak su to djela nastala od strane istinskih umjetnika, bogata znanjima i inspiracijama. Moj zadatak je biti medij koji će probati što kvalitetnije donijeti na scenu sve što su glazbeni genijalci nekada davno zapisali. Prema takvim djelima imam respekt i duboko sam zahvalna skladateljima što su nam ostavili takvo ogromno bogatstvo. Kroz notni zapis protkan je i dio skladateljeva života koji je isto tako nebrojeno puta bio težak, bolan i nesretan, što se u konačnici i ocrtava kroz glazbu. Teško je da vas takva glazba ne ponese te uvuče u vrtlog nota i harmonija.„
S obzirom na niz snažnih ženskih uloga iza Vas, s kojim prethodnim ulogama biste mogli povući paralele?
„Mišljenja sam da s Bolenom nema usporedbe; barem što se tiče usporedbi s ulogama koje sam imala prilike izvoditi. Anna Bolena bila je izniman karakter koji je upravo zbog toga i ostao zapamćen kroz stoljeća. Nevjerojatna sposobnost manipulacije, njen gnjev i ljubav, pogotovo prema svojoj kćeri i, najbitnije, mirno prihvaćanje situacije u trenucima kada uviđa da je njen brak i sam život došao kraju. Anna Bolena stoji sama, uspravna i jaka.“
Kako se postavljate spram ličnosti koja u anglosaksonskom svijetu još uvijek inspirira mnogobrojne adaptacije, ali i potiče razne rasprave?
„Mogu samo zaključiti da niti jednoj kraljici koja je kraljevala nije bilo lako živjeti. Možda zvuči čudno, ali monotonija koja je vladala na dvorovima, neiskreni odnosi, prevrtljive situacije… od kraljice se očekivalo da ima djecu, i to mušku. Ukoliko je dijete bilo žensko, situacija je bila krajnje opasna po kraljicu i često se događalo da je kralj tražio drugu ženu koja bi mu rodila sina. Tada se smatralo da je žena ta koja odlučuje o spolu djeteta, a ne muškarac.
To dovodi do problema da tadašnja kraljica gubi svoju krunu, a njeno dijete postaje “izrod”. Od kraljice se očekivalo da bude podložna i uvijek na raspolaganju kralju; osim tijekom trudnoće. Zadnja dva mjeseca trudnoće, kraljicu bi se zatvaralo u posebne odaje gdje bi se na prozore navlačili teški i prašnjavi zastori, zapalila bi se vatra i pokoja svijeća. Ne mogu ni zamisliti kako je moralo biti ženama/kraljicama toga perioda bez tračka svjetlosti, svježeg zraka i šetnji. Nezamislivo!
Nije smjela imati svoje mišljenje, morala je pažljivo birati riječi kako ne bi uvrijedila kralja. U vrijeme udaje, kraljica je morala biti djevica. Ipak, često se događalo da to nije baš tako, pa su onda zarezivale petu na nozi kako bi na plahti ostavile crvenu mrlju kao dokaz nevinosti. Prve bračne noći u postelju bi ju pospremio svećenik koji bi blagoslovio postelju. Svjedoci da je bračni par konzumirao brak bile su njene dvorkinje koje su sve prisluškivale te nadgledale kroz prozorčić. Sve u svemu, kraljica nije imala pravo na svoju privatnost i svoj život!“
Donizettijeva opera izvodi se po prvi put u Hrvatskoj: što posjetitelji mogu očekivati na „Zajčevoj“ pozornici?
„Svakako bi trebalo pogledati ovu operu jer je uistinu remek-djelo. Zahtjevno za svakog pjevača / lik u operi. Svakako osim glazbe, moram spomenuti kostime koji prate modu 15. stoljeća. Kad se na sceni pojavi lik Henrika VIII., imate dojam da je to uistinu on. Kod kostima se pazilo na detalje da povijesno budu što točniji. Da sažmem: ova opera publiku vraća u daleku povijest Engleskog kraljevstva.“
Razgovarao David Čarapina
Partner mediatico / Medijski pokrovitelj
