Opera po Kamovu novo je glazbeno scensko djelo Zorana Juranića, upravo uprizoreno u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. U ionako prilično oskudnoj hrvatskoj opernoj literaturi posljednjih godina pravo je zadovoljstvo susresti se s jednim ostvarenjem, koje je tematski i glazbeno-izričajno spojeno u cjeloviti, vrlo profilirani teatarski doživljaj. Jer Juranićeva Opera po Kamovu upravo to i jest, a zahvaljujući režiji, scenografiji, kostimima i maštovito korištenim efektima svjetla i projekcijama videa, izvedba se doimlje poput savršeno sklopljene cjeline. To je pravi uzorak teatarskog timskog rada, čiji je zajednički rezultat jedna izvanredno kvalitetna kazališna predstava. Uvjerljiva do te mjere da ostavlja utisak idealne interpretacije i vizualizacije predloška. A predložak je literatura. Riječ Janka Polića Kamova, „prokletog” pjesnika hrvatske moderne, koji je svojim mizantropskim nihilizmom, ogorčen i buntovan na kraju ispisao svoja životna razočaranja i potpisao vlastitu preranu smrt.
Siže libreta klasični je bračni trokut, osvijetljen na kamovljevski način, dekonstrukcijom osobne tragedije ljudi koji ne mogu izaći iz pakla zacrtanih modela življenja.
Juranićeva partitura na decentan, ali uvjerljv način ulazi u dramu, pojačava je i daje joj atmosferu, intuitivno i sukreativno dovršavajući Kamovljevu Riječ svojom neizrecivošću. Od svih do sada napisanih Juranićevih glazbeno-scenskih djela, Opera po Kamovu najdorađeniji je i najkompaktniji njegov uradak, virtuozno korištenih boja i punoće orkestralnog zvuka. To je temelj na kojem je redateljica Caterina Panti Liberovici vizualizirala svoj intimni doživljaj drame i glazbe, uz asistenciju maštovite scenografkinje i kostimografkinje Caterine Boticelli. Ako se tome još doda funkcionalnost korištenja video projekcija sa simboličnim pisanjem i brisanjem Kamovljeva rukopisa, te krajnost u odabiru boja kostima (prevladavajuće crne i bijele, uz poneku nijansu između), dobiva se cjelovita slika ove na visokoj razini estetski modelirane, zapravo lijepe predstave.
Ogromna zaasluga pripada vokalnim solistima, glazbeno i scenski suverenoj Vlatki Oršanić u ulozi Janka, glasovno impozantnom Goranu Juriću (Pajo), te upečatljivom nastupu izvrsne Ivane Srbljan u ulozi majke Ane. Robert Kolar oduševio je svojom već poznatom pjevačkom kvalitetom i ležernošću scenskog pokreta. Domagoj Dorotić u uvjerljivoj kreaciji Ive i Mojca Bitenc, izvrsna mlada pjevačka nada u ulozi Maje, dopunjuju ovu ekipu solističkih uloga, a svoj mali, ali zamjetni doprinos cjelini dojma dala je i Cvita Vidučić, igrajući Doru i Amora. Zbor je, kao i uvijek, profesionalno pripremila Nicoletta Olivieri. Orkestar na čelu s koncertnim majstorom Romeom Druckerom zaslužuje svaku pohvalu, zbog svoje bespogovorne angažiranosti u izvođenju ove kompleksne partiture. Zoran Juranić u dvostrukoj ulozi autora – skladatelja i dirigenta izvedbe, znalački je vodio predstavu, koju je publika izvrsno primila.
Uz Juditu Frane Paraća, danas već kultno ostvarenje hrvatske glazbeno-scenske produkcije praizvedene na Splitskom ljetu 2000., Juranić sa svojim Kamovom dosiže sam vrh hrvatskog opernog stvaralaštva novijeg datuma. U ovoj realizaciji to je opera za svaku preporuku.
A budući da je nedavno potpisan i sporazum o suradnji hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća, za nadati se da će se ova riječka izvedba uskoro moći čuti i vidjeti u Zagrebu.
