Nikša Bareza dugogodišnji je (od 1992) šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a. Najprije je učio kod Milana Sachsa, Hermanna Scherchena i Herberta von Karajana, a zatim je godinama surađivao s velikim dirigentima kao što su Lovro pl. Matačić, Ferdinand Leitner, Otmar Suitner i Nikolaus Harnoncourt te sa skladateljskim klasicima 20. stoljeća kakvi su Benjamin Britten, Carl Orff, Oliver Messiaen, Luigi Dallapiccola, Goffredo Petrassi, Dmitrij Šostakovič ili Luigi Nono. Najprije dirigent i ravnatelj Zagrebačke opere, poslije je bio stalnim dirigentom opera u Zürichu, Petrogradu i Grazu u kojemu je bio i šef-dirigent tamošnje Filharmonije. Sada je stalan dirigent Hamburške opere i milanske Scale gdje se istaknuo nizom uspjelih predstava. Redovito gostuje u vodećim europskim opernim kućama (Pariz, Beč, Berlin, München, Frankfurt, Dresden, Leipzig, Prag, Bologna, Firenca, Parma, Oslo itd.). Od godine 2001. do 2007. bio je šef-dirigent Opere i Filharmonije Robert Schumann u Chemnitzu te nekoliko sezona i glazbenim ravnateljem toga grada, s ansamblima kojega i dalje surađuje. Nakon uspjelih naslova s tamošnjom Operom (obnova Wagnerova „Lohengrina“ i „Nibelunškoga prstena“) i Filharmonijom (s djelima Beethovena, Brucknera, Stravinskoga, Šostakoviča i Maleca) te zapažene izvedbe „Madama Butterfly“ u milanskoj Scali, Bareza je obnovio tri Puccinijeve jednočinke u berlinskoj Njemačkoj državnoj operi, ravnao premijerom Wagnerovih „Nurnberških majstora pjevača“ u Halleu te imao seriju predstava Puccinijeve „Tosce“ u Bavarskoj državnoj operi u Munchenu. Početkom srpnja prošle godine osobitno se istaknuo opernim gala koncertom u Berlinu (s uglednim solistima, zborom Berlinske državne opere i Filharmonijom Robert Schumann iz Chemnitza) pod naslovom Bayreuth u Berlinu. Nikša Bareza ujedno je redovit gost i drugih inozemnih koncertnih pozornica na kojima se, u suradnji s vodećim europskim orkestrima (Salzburg, Munchen, Frankfurt na Majni, Dusseldorf, Rotterdam, Milano i dr.), osobito zalaže za suvremenu glazbu, a poglavito posvećuje pozornost hrvatskoj glazbenoj baštini i novim ostvarajima domaćih skladatelja. Tako je (pra)izveo i (za radio i televiziju) snimio mnogo antologijskih ostvaraja Blagoja Berse, Jakova Gotovca, Ivana Brkanovića, Mila Copre, Borisa Papandopula, Stjepana Šuleka, Milka Kelemena, Ive Maleca, Stanka Horvata, Rubena Radice, Dubravka Detonija, Marka Ruždjaka, Frane Paraća i drugih. U njegovu diskografskom opusu osobito se ističu snimke Wagnerova „Nibelunškoga prstena“ i opere „Il Campiello“ Ermana Wolf-Ferrarija (u izvedbi ansambla tršćanske Opere Verdi), za što je osvojio platinsku diskografsku medalju u Parizu. U hrvatskoj je diskografiji među mnogobrojnim Berezinim postignućima osobito zapažena kompaktna ploča „Alpske simfonije“ Richarda Straussa u izvedbi Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Glazbena kritika u svakoj prigodi ističe inzvarednu predanost Berezina pristupa glazbenome djelu, njegovo veliko iskustvo, istančan osjećaj za stil te rafiniranu interpretaciju svake pojedinosti, a posebice se osvrće na njegovo sjajno poznavanje Wagnerove glazbe.