Donizettijeva opera „Anna Bolena“ na našem je programu ponovno u petak 17. studenog s početkom u 19 sati! Ovaj će put izvedbom ravnati poznati maestro Zoran Juranić, a slušat ćete i gledati premijernu podjelu uloga – Anamariju Knego u naslovnoj ulozi, Massima Frigata kao Riccarda Percyja, Mariana Buccina kao Enrica Tudora, Michaelu Selinger kao Giovannu Seymour, Slavka Sekulića u ulozi Lorda Rocheforta, Franka Klisovića kao Smetona te Sergeja Kiseleva u ulozi Herveyja.
U iščekivanju sutrašnje izvedbe pročitajte razgovor s redateljicom, Riječankom impresivne međunarodne karijere, Dianom Haller.
Kako ste pristupili operi „Anna Bolena“, djelu koje prati glas jedne od najzahtijevnijih opera? Kako je bilo raditi na riječkoj „Anni Bolena“ te općenito prvoj hrvatskoj izvedbi „Anne Bolena“?
Vrlo je ugodno bilo raditi na prvoj opernoj izvedbi u Hrvatskoj. Kada sam počela raditi na projektu, nisam bila svjesna da je riječ o prvom postavljanju opere „Anna Bolena“ u Hrvatskoj, tako da nisam ni razmišljala u tom smjeru.
Htjela sam izići iz forme belkanta te samointerpretiranja rečenica, vodeći se mišlju iz njemačkog musiktheatera: razne rečenice interpretiraju se na različite načine. Danas one više nisu upućene izvornim gledateljima, već drugima što znači da se moraju pokušavati iznaći nova značenja scena. Primjerice, na početku opere prikazujemo paralelne prizore koji su povijesno utemeljeni s obzirom na to da prikazujemo pokop novorođenčadi, znajući da je, u stvarnosti, nekoliko mjeseci prije smaknuća, Anna izgubila sina što je kralju bilo izuzetno bitno. Pokušala sam na više nivoa interpretirati scene u operi stvarajući paralelne radnje jer, iako je belkanto prekrasan, belkantističke opere su jako dugačke te sam stvarno htjela gledateljima pružiti više razina preko kojih mogu slijediti predstavu.
Naglašavate povijesnu podlogu – kako je izgledao istraživački rad za operu „Anna Bolena“? Koliko je povijesno utemeljena opera te koliko Vam je važno da je utemeljena u činjenicama?
Prvo sam trebala pronaći što je bilo moguće više knjiga i interpretacija toga doba. Ne samo o Henriku VIII., već i o drugim likovima. Uz to, trebalo je istražiti i muzikološku stranu priče. Opera je, naravno, romantičarski napisana te ima niz idealiziranih situacija i prizora, ali trudila sam ih se što je više moguće konkretizirati i realno postaviti. Primjerice, kada u uvertiri Giovanna Seymour od Henrika dobije ogrlicu, pada na koljena te mu je vraća. Taj prizor se uistinu dogodio, i upravo takve prizore sam nastojala staviti u operu, iako što se tiče libreta, nisu bili zamišljeni. Ali danas živimo u 21. stoljeću i moramo ih iznova reinterpretirati, poštujući povijesti aspekt.
Još jedan primjer: zašto se u jednome od dueta s Giovannom kralj pojavljuje obučen kao Robin Hood? Zato što se Henrik uistinu volio oblačiti i kostimirati te je svoju prvu ženu, Katarinu Aragonsku, jednom i preplašio!. Ipak, to su detalji koje mogu prepoznati jedino oni s interesom za povijest.
Koja je glazbena pozadina opere „Anna Bolena“?
Bolena je čisti belkanto, prateći melodioznost. Donizetti se ne bavi uprizorenjem dramaturgije, već, u duhu svoga vremena i po uzoru na Rossinija, instrumentalizira čistu melodiju; primjerice, to je vidljivo u Smetonovoj ariji. Fokusiran je na emocije, čiste linije, što se jako nazire u Boleninim arijama, a onda i onima Giovanne, dok u duetima pronalazi dramski izraz za ljubav između parova (Giovanna / Kralj, Anna Bolena / Riccardo Percy)
Sjećanje služi kao svojevrsni narativni okvir – kako ste se i zašto odlučili za njegovo uvezivanje kroz Elizabetin lik?
Tijekom pripremanja koncepta, nakon istraživačkog rada, zaključila sam kako bih voljela da opera ne započinje na tradicionalan način. S obzirom na to kako sam znala da je Elizabeta I. u to vrijeme već bila na dvoru, zapitala sam se zašto ne bi sve išlo kroz njene oči. I tako se postepeno počelo odmotavati cijelo klupko… Dramaturški sam povezala radnje, a onda je nastala i sama kuća, ne i palača, jednostavna konstrukcija modernog izgleda. Tako sam odlučila jer smatram da na pozornici ne treba udvostručavati stvari, već treba razbijati formu, približavajući publici, posebice mlađoj, scensku formu. Što se kostima tiče, bilo mi je bitno da su iz toga doba zbog pokreta koje su pjevači morali izvoditi na pozornici.
Bilo mi je i zanimljivo imati lik koji se nalazi pedeset godina ispred operne radnje, i tako paralelno razvijati radnje na dvije razine: jednu iz 1536. godine, a drugu iz 1587. godine. Veliku ulogu igra i Smeton jer smo jasno mogli vidjeti da je Elizabeta I. često s njim kroz cijelu operu. Htjela sam naznačiti publici da je Smeton taj koji je preživio i pomoću čijih sjećanja se Elizabeta I. i sama prisjeća tih događanja. Ujedno, kada mi se ukazala prilika da za tu ulogu dođem do Leonore Surian Popov, bilo mi je jasno da to moram iskoristiti da ona i pjeva na pozornici s obzirom na to, kako svi znamo, o koliko je talentiranoj glumici i pjevačici riječ. Već sam znala, a onda i uzela u obzir, kako je Donizettijevo operno finale inspirala pjesma „Home Sweet Home“. Sve to me navelo da joj dodijelim tu novu, bitnu ulogu u trenutku kada zaustavljamo operu te ulazimo u Annin delirij gdje Elizabeta, njena kćer, postaje kraljica.
Možete li u tri riječi sažeti operu „Anna Bolena“?
Ako bih stvarno morala, onda bih kazala: čiste linije belkanta u jednoj tragediji
Razgovarao David Čarapina
Partner mediatico / Medijski pokrovitelj
