Jedinstveni spoj industrijsko-opernog i baletnog doživljaja publika u istoj večeri može doživjeti uz monooperu „Iščekivanje“ i uz balet „Heroj je umoran“ u četvrtak 25. svibnja ili u subotu 27. svibnja u Exportdrvu u 20 sati. Balet uz originalnu kompoziciju Frana Đurovića skladanu za Muzički bijenale u Zagrebu u koreografiji Giuseppea Spote i izvođenju riječkog Baleta već zadivljuje porukama i energijom. „Heroj“ već osvaja prostor i publiku, a od četvrtka se pridružuje i „Iščekivanje“ Arnolda Schönberga uz komorni orkestar pod ravnanjem Valentina Egela. Režiju potpisuju Dubravka Šeparović Mušović i Marin Blažević. O potpuno novom, osebujnom doživljaju uloge Žene i inovativnom konceptu predstave razgovarali smo s nacionalnom opernom prvakinjom Dubravkom Šeparović Mušović.
Kakav je koncept Schönbergova remek-djela za jednu mezzosopranisticu i orkestar, tog ekspresionističkog djela i jednog od vrhunaca glazbenog modernizma?
Kako osim glazbe i izvedbe sam industrijski prostor, scenografija, kostimografija i oblikovanje svjetla pojačavaju ugođaj već zapisan u djelu?
Koncept je zanimljiv jer smo se izmakli iz kazališnog prostora koji ima jasne okvire poznate i meni kao pjevačici, a i publici. Scena, portal, rupa za orkestar, izlazak s muške, sa ženske strane, garderobe… Jasna struktura svima poznata. Htjeli smo je izbjeći, a idealnim prostorom za „Erwartung“ pokazalo se Exportdrvo. Prostor je sam „nametao“ šenbergovski interijer. Podsjeća me na šumu koja se opisuje u djelu. Cijela radnja se odvija u šumi, a sam naziv Exportdrvo to već ima u sebi. Zanimljivo povezano. No, kako bismo iskoristili ono što od prostora najbolje odgovara „Erwartungu“, umjesto igranja na prvom katu, odlučili smo izvoditi u prizemlju, a publika će odozgo gledati prema dolje. Posve obrnuta situacija od one u kazalištu gdje izvođač stoji na povišenom i publika ga gleda iz gledališta. Sada sam kao izvođačica, kao Žena, dolje, a publika me gleda odozgo naslonjena na ogradu. Simbol je to dominacije publike nad izvođačicom, a u kontekstu je razumijevanja Schönbergova djela u kojem prikazuje Ženu u svojevrsnom kavezu. Nama se to učinilo kao u zoološkom vrtu, kada s ograde gledate životinje u kavezu. Žena iz djela je u pravom psihičkom kavezu. Ona je mentalno potpuno zdrava osoba. Svi mi nosimo u sebi neke traume i tjeskobe, ali to ne znači da smo poremećene osobe, to znači da smo možda osjetljiviji i da bismo te tjeskobe trebali više osvijestiti.
Novo kazališno iskustvo i za vas kao izvođačicu i za publiku.
Žena dolazi odjevena sasvim uobičajeno, kao bilo koja žena koja šeće Korzom. Na svom putu razumijeva samu sebe. Schönberg je to odlično pokazao, inicijalna radnja jest o Ženi koja je čitavo vrijeme na nekom putu na kojem susreće životinje, prestraši se, na putu je prati Mjesec kojem se ona obraća. To je put transformacije svih nas. Mjesec je sinonim za našu podsvijest koja upozorava da nešto nije u redu i da moramo poraditi na sebi. Pogledavamo se na unutarnja ogledalca, tek kada smo sposobni pasti na dno, možemo se početi uzdizati. U tom smo kontekstu u prostoru Exportdrva napravili taj put tijekom kojeg Žena odijeva različite kostime iz različitih predstava. Ti kostimi predstavljaju osobnosti svih velikih žena u operi. Žena koje su uvijek simbolički zaogrnute plaštom nečeg grandioznog, kostimografi to uvijek prikažu bogatim plaštom. Plašt uvijek nešto duboko skriva. Ova se Žena ne prestraši ptica u šumi, kao u Schönbergovoj priči, nego je ovdje riječ o grabežljivcima u nama samima. Preko tih velikih žena htjeli smo približiti ovu temu koja je vrlo kompleksna i komplicirana.
Tim slijedom Schönbergova Žena kod vas više nije bilo koja bezimena, već zapravo svaka snažna žena.
Ona sublimira sve velike žene u operi. Sublimira sve ono što se nalazi iza takvih žena, pokazuje rješenje. U ovom konceptu velika željezna vrata u Exportdrvu nametnula su se kao izvrstan kraj – pokušaj izlaska na velika vrata je nemoguć. Sve shvaćaš, razumjela si sve, hoćeš izaći iz svega toga, ali ne možeš, vrata su i dalje zatvorena. To su ta naša ograničenja koja smo pokupili na svome putu. Razriješili smo ih, prigrlili smo ih, ali odbaciti ih – to je teško. To su ta zatvorena vrata. Moramo naučiti živjeti s ograničenjima koja svatko od nas ima.
Kao kod kakvog trilera uz motive napete ljubavi i krvi, nameću se mnoga pitanja dok gledamo „Iščekivanje“, je li to njezin san, je li Žena zapravo učinila taj krvavi čin iz ljubomore, je li ona žrtva, mnogo je pitanja vezanih uz lik Žene uslijed njezinog proživljavanja različitih snažnih emocija. Kako sva ta stanja prate kostimi?
Pitanja jest mnogo, ali mi smo išli još i dublje.
Na početku oblačim kostim Verdijeve Lady Macbeth, žene koja sve želi imati pod sobom, silno moćne žene. Izlazim s njenim krvavim kostimom i krunom iz koje teče krv. Pokazatelj je to da nešto nije u redu.
Krvarim i uzimam plašt Amneris, jaki simbol moći iz Verdijeve „Aide“, ona je žena koja ludi jer ne može imati muškarca kojeg želi, još joj ga k tome otme ropkinja, zbog čega daje ubiti tog muškarca. Dok se „igram“ s tim plaštem, zrcalim se u plaštu Klitemnestre iz Straussove „Elektre“, žene koja je dala ubiti svog muža, ima mlađeg ljubavnika, ima grozne snove, ne može spavati, jer svi ju njezini ružni postupci proganjaju, dok je ne dokrajči vlastita kći. To je predivan plašt iz „Elektre“, kostim prepun ogledalaca što predstavlja ogledavanje svojih slabosti posvuda oko sebe. Sve su to uloge koje imaju veze s ljubavlju i krvlju, smrću i krivnjom. Kao što Klitemnestru sve učinjeno proganja, ona izgori, jednako kao i Cornelia iz Händelove opere „Julije Cezar u Egiptu“ kojoj su ubili muža. U toj „spaljenosti“ smanjuje se njezina grandioznost. Naravno, na našem putu transformacije, mislimo da smo se promijenili, ali prvom prilikom – opet nam se javlja stari obrazac. To je na kraju puta princeza Eboli iz Verdijeva „Don Carla“ gdje se ona usprkos tome što je „spaljena“, sjeti te neke druge žene, što znači da nam je uvijek netko drugi kriv za ono što nam se događa. Ona poludi na drugu ženu. To se dogodi kada ne možemo prihvatiti da smo za sve sami odgovorni. Princeza Eboli je utjecajna, ali na kraju shvati da je pogriješila i pokaje se. Tek tada, nakon svih tih stanja, Žena se predaje svemu proživljenom, ostane potpuno gola. Dolazimo k sebi, ja do Dubravke, a svaka žena do sebe. To je sličica što jedna srednjovječna žena, nakon što je odradila više-manje sve u životu, počinje razmišljati – shvaća da je zaboravila na samu sebe.
Usred karijere, obitelji, svih obaveza i društvenih normi, žena zaboravlja na sebe i uporno u sebi čuva i prikriva krhku djevojčicu. A „Erwartung“ poziva da opet budeš – djevojčica.
Uloga zahtijeva enormnu snagu i ogroman vokalni raspon.
Schönbergova Žena zahtijeva snagu da pokaže svoju krhkost. To je poziv ljudima da pokažu da su slabi i krhki i da je to – normalno! U tome leži snaga. Nije snaga u botoksu i napuhanim usnama i obrazu. Snaga je da si ono što jesi, takva i takav, sa svim svojim ograničenjima.
Pomaže li vam tko u presvlačenju tijekom predstave, tijekom puta? Kako ste scenski riješili taj Schönbergov put kojim vodite publiku?
Ne. Sve ću sama. Žena prolazi put koji može trajati u glavi i 5 sekundi i 5 minuta ili 30 minuta koliko traje „Erwartung“, a može trajati danima i godinama. Vremensku jedinicu ne utvrđujemo. Mi smo je pokazali podestom koji je određene duljine i koji na sebi ima četiri različite visine. Svaki plato je jedna stanica. A i četiri su scene Schönbergova djela. Na svakoj stanici uzimam drugi kostim. Na neki način publici je jasno da je podest sublimacija puta, da put ima različite etape i visine svijesti koje dosežeš tijekom svog puta. Na taj način smo htjeli prikazati protok vremena.
Iskoristivši prostor i dosadašnja iskustva s upečatljivim ženskim likovima s repertoara riječke Opere posljednjih nekoliko godina, dali ste priči nova značenja.
Jako je teško prikazati „Erwartung“. Uglavnom se prikazuje doslovno – šuma, Žena, veliki puni Mjesec iza… mi to nismo željeli. Čim ulaziš dublje u priču, treba naći rješenje kako to prikazati. Žena – to je svaka žena. Svaka žena ima ranu koja krvari i koju prikriva. Željeli smo to prikazati putem kostima moćnih žena, jer žene što su moćnije, to su krhkije, one sa svim tim svojim plaštevima duboko u sebi prikrivaju ranjivu djevojčicu. Zašto onda Schönberg? Pa upravo zato da se naučimo skinuti taj plašt sa sebe i dozvoliti da budemo tako krhke i nemoćne. Meni je zanimljivo spomenuti da kada sam na vašim stranicama pročitala što sam o „Erwartungu“ rekla prošle godine povodom koncertne izvedbe, sada na to gledam: Pa to je mala beba u usporedbi s onim što sve sada znam! Tada sam doslovce shvaćala, žena sebe projicira u muškarcu… Nakon koncerta i nakon godine dana odmaka, sada pričam drugu priču jer znam više. Ako za tri godine ponovno budem pjevala ulogu Žene, pričat ću možda nešto treće.
To je s operom uvijek tako, zar ne? Otkrivanje slojeva u likovima i pričama raste sa svakom novom produkcijom.
To je uvijek tako, da, u tome jest čar opere za mene. Zato mene zanima opera. Da bih otkrivala što je zanimljivo u tim likovima. Schönberga možete pjevati ako ga doista dubinski razumijete. Ne zaboravimo da je libreto pisala Marie Pappenheim koja je bila istaknuta liječnica i spisateljica, te da je predložak bio iz psihijatrijskog časopisa.
Kako teče ova redateljska suradnja, kako ste se vi i Marin Blažević nadopunjavali u režijskom smislu?
Ja nikada ne mogu napustiti pjevačku poziciju. Mi pjevači navikli smo uvijek slušati dirigente i redatelje. Ja sam taj stari kov pjevača. Marinu sam prepustila glavninu. Naša suradnja temelji se na tome da on podržava ovo moje psihičko iščitavanje Schönbergova lika. U tom kontekstu dopušta mi da radim, što bi se reklo, po svome. Nema redateljske intervencije u moju viziju tog lika.
Monoopera „Iščekivanje“ izvodit će se u neuobičajenom prostoru i to u kombinaciji s modernim baletom „Heroj je umoran“?
Pogledala sam probu baleta neki dan. Glazba mi je izvrsna. Jako mi se sviđa njihova tehnička spremnost, uigranost. Osjetila sam povezanost s „Erwartungom“ u kontekstu onoga koliko se udaljavamo od naše primarne biti, ljudskog najdubljeg osjećaja. Danas kao da je zabranjeno pokazati osjećaje. Svi moramo biti ispod tog plašta. Moramo biti lijepi. Nasmijani. Dobre volje. Dobro izgledati. Datosti izvana ruše u nama onog istinskog čovjeka. Društvo je doista sazrelo za robote, jer postajemo unificirani u svemu, oni se počinju primjenjivati u ovom trenutku kao nastavak našeg otuđivanja. Postavlja se kalup kako trebamo izgledati. Fascinantno mi je da ukoliko si izvan tog kalupa, odmah si luđak. Ali ja i dalje tvrdim da su „luđaci“ uvijek bili oni koji su pokretali svijet naprijed. Vidim da je ovo jako važno za mlade. Važno je da osvješćuju taj dio sebe. Veliki je pritisak na psihijatre za mlade, imaju veliki broj onih koji trebaju pomoć, veliki su redovi čekanja za pomoć. Djeca su jako otuđena i nesretna, usamljena.
Hoće li i oni koji nisu pogledali sve ove opere o čijim likovima i kostimima govorimo moći jednako pratiti priču?
Nikome nije potrebno pojašnjavati. Dovoljno je da svatko shvati da nešto u tom liku ne „štima“. Svaki kostim nosi simbole koji su lako čitljivi: krv, ogledala, zlatni plašt, spaljeni kostim… Imamo i titlove pa se priča jako lako prati.
Važno je da ja kao izvođačica vjerujem u to i to ću onda i prenijeti na publiku. Kad u nešto ne vjerujete, ne možete ni dobro izvesti. Zato se i bavim operom. Da uvijek nešto naučim. Mogla sam sjediti u arhitektonskom uredu i graditi kuće. Ne. Meni je ovo izazov.
Razgovarala Andrea Labik
