Posljednja operna premijera u sezoni 22./23. je „Pikova dama“ Petra Iljiča Čajkovskog pod dirigentskim vodstvom Valentina Egela, a u režiji Christiana Romanowskog i Dunje Vejzović. Priča je to o siromašnom vojniku zaljubljenom u ženu iz višeg staleža. Ljubavna opsesija uskoro se pretvara u opsesiju o trima moćnim kartama čiju tajnu skriva njezina baka, stara grofica. Na što je sve spreman fanatični mladić, otkrijte već na premijeri 15. lipnja ili izvedbi 17. lipnja u 19 sati. Ova je opera pravo slavlje prekrasnih arija i veličanstvenih melodija.
Svjetski priznata i cijenjena pjevačica širokih umjetničkih interesa Dunja Vejzović također je i umjetnička voditeljica ove produkcije, ali i u naslovnoj je ulozi Pikove dame. I sama kaže da se s pozornicom pjevački opraštala već barem tri puta, ali sada smatra da je ovo doista njezina posljednja uloga na pozornici. Rado uključena u rad na opernim produkcijama i pedagoški rad, Dunja Vejzović zasigurno će još itekako biti prisutna, svestrana, puna interesa, znanja, iskustva i znatiželje, pa i neke mladenačke zaigranosti. U razgovoru s njom doista zaboravite na njene godine koje ne skriva, kao i na to da je riječ o jednoj od najvećih mezzosopranistica koja je nastupala na najznačajnijim opernim pozornicama, uz najvažnije dirigente, redatelje i soliste svijeta. Kako ona sama gleda na taj period i na što je najponosnija te kako doživljava ovu ulogu stare grofice, Pikove dame, pročitajte u nastavku.
Zanimljivo je da ste ovu ulogu pjevali i kao mlada pjevačica na svojim počecima.
S 33 godine pjevala sam ulogu Pikove dame. U časopisu Opernwelt izašla je 1976. godine dobra kritika, a evo i fotografije iz te produkcije. Redatelj me nakon toga uzeo za Kundry i tako se razvila moja karijera, baš slijedom ove uloge. Ova mi je sada sigurno zadnja. (smijeh)
Mislite? Sigurno ste mislili i ranije da je neka zadnja, pa nije bila?
To je isto istina. Već tri puta sam pjevala zadnji put.
Kako je to išlo, iz Pikove dame u Kundry („Parsifal“, Wagner) s kojom ste se vinuli u zvijezde opernog svijeta?
Te dvije uloge pjevački nemaju veze jedna s drugom, jedna je alt, a druga visoki mezzosopran. Ali redatelj Werner Düggelin je rekao: „Ti ćeš biti moja Kundry!“, ja sam rekla: „Da, da!“. A ni on ni ja nismo znali kakva je to uloga zapravo.
Na probama je bio i pijanist koji ih je vodio, a koji je bio pijanist i kod njemačkog dirigenta Knappertsbuscha u Bayreuthu. Tada je Wolfgang Wagner, direktor Bayreutha, tražio Kundry, pa je pitao njega. Tako sam nakon Basela došla i do Bayreutha i , na neki način, do karijere.
I to kakve svjetske karijere! Te 1979. najbolja Kundry na svijetu bili ste upravo vi, uslijedila su i snimanja te brojne druge produkcije u kojima ste pjevali upravo tu ulogu o kojoj se priča i danas.
Slučajnost.
Kako sada gledate na taj period?
To je tako davno bilo. Toliko davno da ja na tu ulogu, a i neke druge, gledam kao da je to bila neka druga osoba. Ali to ne znači da sam ja sada starica, nego baš zbog toga što se ne želim kretati u prošlosti, neprestano imam nove ideje i nove želje koje mozak održavaju mladim.
Oprostite što ću vas ipak na kratko vratiti u prošlost. Uspješne pjevačice danas i tada?
Nisam se kretala u sistemu primadona koje su tada bile aktualne. Nije mi bila važna takva prezentacija, samo sam radila na sebi i na svojim ulogama. Bio mi je bitan sam rad, a ne kako se prikazujem prema van, kao nekakva primadona. Zbog toga se možda nisam uklapala u tadašnje okvire, u to kako bi se pjevačica trebala prezentirati i kako „nabijati“ renome… A tu je i ime, bez umjetničkog prezimena koje bi se pamtilo.
Kako danas pripremate uloge, sada aktualnu groficu, Pikovu damu?
Jednako kao što sam pripremala i sve uloge do sada. Tražila sam vlastiti izraz koji bih ponudila redatelju. Tako sam oduvijek radila sve uloge. Nisam samo čekala nekakvu uputu od redatelja. Tek kroz tu konfrontaciju dolazi pravi rezultat koji je posljedica timskog rada. Na početku je uvijek vlastiti rad i velika želja, vlastita ideja o ulozi. Tako je to bilo i ovaj put.
A kada je redatelj vaš suprug, kako onda izgleda ta konfrontacija? 🙂
Jednako. Uključena sam u cijeli proces i uživam u tome da mogu biti dio svega, a ne samo raditi na svojoj ulozi. Zanima me cjelina sveukupno. Zanimalo me uvijek. Naučim skoro sve uloge u operama u kojima pjevam. U ovom trenutku u glavi imam i znam mnoge uloge koje nisu moje, a zapamtila sam ih.
Kakva je žena Pikova dama?
Snažna, suverena, na neki način i lascivna. Ona sve promatra kroz svoju prošlost. (smijeh) Ona još živi u svojoj prošlosti, u svojoj velikoj sceni ona se prisjeća kako je pjevala. U toj sceni pjeva pjesmu koju je pjevala pred kraljem u Francuskoj, to je njezin život, a na sve što se događa u vremenu u kojem se opera odvija ona gleda svisoka, odbacuje to.
Ona djeluje bez da nešto nastoji. Djeluje samodostatno. Drugi je shvaćaju jako važnom, ali ona sama je zapravo izvan svih događanja. Ne pridonosi toj važnosti sama. Ima onih koji joj se izruguju. „Osamdesetogodišnja mumija“, kažu.
Jeste li onda baš tu ulogu birali s ciljanom mišlju?
Nema puno uloga koje osamdesetogodišnja pjevačica može pjevati. U odnosu na prijašnje uloge koje sam pjevala, kada sam uvijek jako pazila kako ću uspjeti, sada nemam više što… sloboda izraza je puno veća upravo zato što niti sama od sebe ne očekujem puno više. Olakotna okolnost koja čini razliku.
Onoliko koliko mogu dati, toliko je upravo i dovoljno. Dok sam prije uvijek samu sebe željela – nadmašiti. Nikada nisam bila zadovoljna, uvijek je bio izazov preda mnom.
Biste li, kao redateljica i umjetnička voditeljica, što ili koga istaknuli iz riječke produkcije „Pikove dame“?
Najvažnije mi je istaknuti da je interesantno raditi s mladima. Veliki mi je užitak raditi s mladim pjevačima.
To se osjeti, to se i vidi, a i svi oni jako vole naglasiti u svojim biografijama da su surađivali s Dunjom Vejzović.
Je, kada dođem u Zagreb u HNK svaka druga osoba s pozornice je radila sa mnom, bilo da su bili moji studenti ili su bili na mojim majstorskim tečajevima. Ovdje je Luka Ortar moj student.
I budete li ponosni?
Da! Jako! Imam ja studente koji su mene nadmašili. Osvajaju pozornice svijeta. To su Diana Haller, Evelin Novak, Krešimir Stražanac, te u Njemačkoj neke čija vam imena ovdje još nisu poznata. Jedna od njih pjeva s najvećim dirigentima, ima niz od toliko CD-a da im ne znam broj, u svakom slučaju već više od mene. Svi oni imaju popunjen raspored tri godine unaprijed.
Na operi „Pikova dama“ surađujete i s mladim šefom dirigentom, maestrom Egelom.
Sjajan je! Jako ga volim, dolazili smo na njegove koncerte. Pred njim je sigurno velika karijera.
S njim je osim toga i jako ugodno raditi.
Vezano uz rad na operi, što biste pak iz redateljske pozicije željeli poručiti publici?
Publika ne zna koliko je posla potrebno za namjestiti jedan mali izraz u jednom razgovoru, u jednom recitativu u operi. Izgleda im to kao neka fraza tek tako nabačena, a iza svake i najmanje emocije na pozornici stoji ogroman rad, sati i sati rada. Razmišljanja o tome što sve karakterizira tu ulogu, kakav pokret je najbolji za takvu ulogu i kakav kostim ga mora pratiti da bi ta uloga bila najbolje moguće dočarana publici. Uglavnom se ne zna koliko je tu rada, a to znam po tome što, uzmimo primjerice, ako je pjevač stao negdje gdje ga se ne vidi, on nije kriv za to, jer to je posao rasvjete, a u kritici se napiše da se pjevač nije dobro kretao pozornicom. Uvijek su za sve krivi pjevači na pozornici.
Sve na pozornici rezultat je rada cijeloga tima. Opera je timski rad, a ne jedan pjevač. Isto tako, jedan pjevač ne može spasiti cijelu predstavu, ali jedan loš pjevač može srušiti predstavu. Vrstan dirigent, dobar redatelj, bolja predstava. Ali zajednički rad je najbitniji. Voljela bih kada bi publika osvijestila koliko je rada iza svakog detalja koji izgleda jako ležerno ili jako emotivno nabijeno. Nije to nastalo u tom trenutku, radilo se to mjesecima, pa i godinama, svatko svoj dio u tom procesu zajedničkog rada.
Razgovarala Andrea Labik