Bogati opus skladatelja Frane Đurovića obuhvaća sve forme i sastave, nema tog glazbenog područja kojeg se nije dotaknuo. Također, napisao je glazbu za više od 40 dramskih predstava, za brojne reklame, TV emisije. Skladatelj je s najvećim opusom umjetničke elektroničke glazbe u Hrvata.
Za svoj skladateljski rad dobio je brojne nagrade, nabrojimo samo neke: Nagrada na Internationale Sommerakademie Reichenau – Meisterkurs für Kom-position u Austriji, za skladbu „Eine kleine Pivotmusik”; Vjesnikova nagrada „Josip Štolcer Slavenski”; Nagrada Fonda „Stjepan Šulek”; pobjednik Natječaja za MBZ- ovu web skladbu; Nagrada „Marul” za scensku glazbu, Nagrada Pasionske baštine itd.
S Franom Đurovićem razgovarali smo povodom premijere baleta nastalog u koprodukciji Baleta HNK Ivana pl. Zajca i Muzičkog biennala Zagreb, najaktivnijeg i najvažnijeg festivala posvećenog novoj glazbi svih žanrova, koji donosi visoki standard produkcija, kreativnost, „živu klasiku” i talente. „Heroj je umoran” / „Hero is tired” na 30. MBZ-u premijerno će biti predstavljen publici u Zagrebu 13. travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih, dok će publika u Rijeci predstavu moći vidjeti premijerno u utorak 16. travnja, a reprizno 17. i 18. travnja u 19,30 sati.
Obzirom na raznolikost vašeg opusa, ne bi vas se moglo smjestiti u jednu skladateljsku ladicu. A dugi niz godina svirali ste i s bendovima, kojim?
Dvadeset godina sam živio od sviranja s bendovima. Bio sam klavijaturist, nabrojat ću neke: Edo Maajka, Kojoti, Vještice, Stampedo, Mayales…
Postalo je prenaporno, nisam taj tip, to je za zaigrane tipove. Ja sam više kućni tip, pozadinac, volim napraviti svoj dio posla i predati dalje. Od 2004. od kad sam počeo raditi na Muzičkoj akademiji i kada sam prešao tridesetu, svemu tome sam se zahvalio.
Vaša skladateljska netipičnost i originalnost čuje se i u baletu „Heroj je umoran”. Zašto elektronička glazba?
Meni elektronika dođe kao jedna vrsta ispušnog ventila. Počeo sam s elektroničkom glazbom još kao student na Akademiji, prije dvadeset godina. Uostalom, svirao sam klavijature s bendovima, šarafao stalno, takve stvari su me zanimale. Suvremena umjetnička elektronička glazba nije ista kao kada DJ pušta glazbu. Shvatio sam da se dobro snalazim s tehnologijom, lako mi dolazi. Kada pišete za simfonijski orkestar postoje pravila zanata – ne mogu puhači dugo svirati, morate paziti na ljude. Ako poželim, elektronička glazba omogućuje mi da 25 minuta koristim zvuk koji hoću, ne moram misliti mora li netko udahnuti, hoće li se netko umoriti i slično. Otvaraju mi se nove boje zvuka koje me jako zanimaju. Sviđa mi se elektroakustika u kojoj mogu kombinirati zvuk prirodnih instrumenata s elektronikom, a primjerice u baletu „Heroj je umoran” riječ je o violončelu i klaviru.
Određeni dio publike skeptičan je prema elektroničkoj glazbi u kazalištu.
U ovoj koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Muzičkog biennala Zagreb, mora se ići u suvremenijem smjeru jer je Biennale festival suvremene glazbe i to se na neki način očekuje. Uz pomoć koreografa Giuseppea Spote našli smo zlatnu sredinu – nešto što nije preapstraktno i suprotno predstavi koja će ostati na repertoaru nacionalne kuće, a niti nešto prepitko što bi bilo suprotno biennalskim zahtjevima.
Kada se radi o plesu, valja ići u manje apstraktan zvuk. Treba imati mjeru.
Tema predstave je aktualna, svatko o njoj ima mišljenje, balet traje oko sat vremena, poruke su jasne, sve je i zvučno i vizualno atraktivno… Ima li razloga da itko osjeća predrasudu?
Kad god ste u prilici, treba slušati i gledati sve. Samo tako se može stvoriti sud. Treba čitati i knjige svih profila. Jednako je, primjerice, i s filmovima. Ne gledamo samo blockbustere nagrađene sa šest Oscara. Postoje sjajni niskobudžetni filmovi.
Ova predstava ima sve elemente kojima može privući publiku.
Ne prozivam nikoga, ne kažem da su za to krivi, ali ljuti me kazališna i glazbena kritika. Vrlo su često kritičari pristrani, i a priori loše ocjenjuju nečiji rad. S druge strane, budimo realni, prije je događaja bilo manje, sada vlada hiperprodukcija svega i svačega. Prije se sporije živjelo i imalo se više vremena za gledanje, proučavanje, pisanje.
Na ovu predstavu vrijedi doći.
I s koreografom Giuseppeom Spotom i s riječkim Baletom prvi put surađujete, kako su vas se dojmili?
Jako smo se dobro razumjeli kao tim, Spota je precizan i sviđa mi se kako radi. Smiren je, nema nerviranja, a obzirom na to koji je kalibar koreografa, mogao bi si dozvoliti i drugačije ponašanje.
Našli smo zajednički način. Ne znam kako je inače u Baletu, ali atmosfera je izuzetno pozitivna, plesači su snažno „zagrizli”.
Ako sam dobro shvatio, u baletu je slično kao u vrhunskom sportu: sve se „špana” da vrhunac bude pred premijeru. Tako se i radilo, na premijerama očekujte crescendo!
Za koga je „Heroj”?
Uvjeren sam da će predstava imati svoju publiku. Ne bih mogao postaviti granicu. Gledao sam u „Zajcu” nedavno reprizu „Macbetha” Maše Kolar, niti glazba niti predstava nisu banalni, publike je bilo mnogo, pljeskali su snažno, zadovoljstvo takvim radom u Rijeci je očito.
Kako ste došli do naslova i teme „Heroj je umoran”?
Posljednjih sedam godina imena svih mojih skladbi su citati, stihovi pojedinih pjesama, ima i Krleže, ali i Hendrixa, Beatlesa, EKV-a, Stinga, Atomskog skloništa… Izvučem stih iz konteksta i ubacim u nešto posve novo, napravim stavke itd. Nasumično sam tako naišao i na stih „Heroj je umoran” Arsena Dedića. Koreografu se to jako svidjelo. Pogledi na mnogo toga nam se slažu.
Uđete u tramvaj, svi gledaju u mobitele, nikoga ništa drugo ne zanima, rijetki odlaze u prirodu, ne druže se, djeca ne žele izaći van, radije prčkaju po kompjuterima po nekim grupama… Jednostavno na taj smo način došli do ideje o otuđenju. Drago mi je što je tema aktualna, a nije apstraktna, sve je vrlo jasno. U isto vrijeme, djelo je posve otvoreno interpretacijama.
Ništa i nikoga ne osuđujemo, samo kažemo da je nešto naprosto tako…