U nastavku donosimo intervju s Doroteom Šušak, autoricom čija je priča osvojila žiri u natječaju za kratku priču projekta “Deconfining”.
U razgovoru otkrivamo tajne pobjedničkog teksta, istražujemo izvore njezine inspiracije te njezine osobne refleksije o izazovima ilegalnih migracija.
- Vaš rad “Anatomija točke” istražuje teme kretanja, odvajanja i postojanja kroz složene slike i metafore. Što vas je inspiriralo da istražite ove teme? Kako se one vežu na vaša osobna iskustva ili šire društvene probleme?
Baš kao i u kompoziciji glazbenog ili likovnog djela, proces tkanja materijala, jednako je važan ili čak i važniji, nego li tkivo samog materijala. Dakle u mom je slučaju riječ o tkanju teksta, a koje se iscrpljuje upravo kroz izgradnju jezika čija će arhitektonika omogućiti sadržaju najveću puninu. To je dakako želja i stremljenje. Koliko smo u tome uspješni, dakako varira. U tom smislu, iznimno mi je važno u djelima poput ovog, shvatiti o kojim vrijednostima zapravo želim promišljati i kroz njih stvarati te progovarati. Tema ‘migracija’, ‘ilegalnih migracija’ ili ‘izbjeglištva’ u ovom je slučaju tek vanjska opna samog sadržaja. Smisao teksta je prodrijeti puno dublje i rašiti tu opnu kroz tisuću malih, mikrorezova te promotriti i apstrahirati što se ondje nalazi, odnosno detektirati što smo sve svjesno ili asocijativno upisali u te raspore. I kao društva i kao pojedinci. Takvim sam procesom i u ovom slučaju došla do onog što smatram da su ishodišne vrijednosti krajnje opne te mi se činilo da je upravo riječ o antonimskim parovima poput: pripadati spram ‘ne-pripadati / odvojiti se / izgubiti korijen’ ili pak postojati spram ne-postojati / ne biti svjestan i prisutan / umrijeti. U analizi svih navedenih vrijednosti, moje je čitanje društvenih problema onakvo kako to svako umjetničko pismo zahtijeva, dakle beskrajno osobno. Stvarno mislim da prozno, lirsko ili dramsko pismo nema ništa od nepristranosti, kvazi objektivnosti, politikanstva (za razliku od pojma političnosti) ili higijeničnosti (za razliku od pojma etičnosti). U društvenom me radu zanima statistika, zakon velikih brojeva, obrazičnost (iako je i to sasvim uvjetno rečeno jer se uvijek želim posvetiti individualnoj priči), ali u umjetničkom me radu zanima nešto sasvim drugo. To istovremeno ne evocira uvijek i autobiografski kič. Zanima me koliko smo i kako krvavi pod kožom te što radimo s tom spoznajom.
- Koncepti linija i točaka imaju značajnu ulogu u vašem tekstu. Možete li pojasniti simboliku ovih elemenata i kako se oni učitavaju u poruku koju želite prenijeti?
Grafičke odrednice tekstualnosti su mi posebno bliska vrela za izgradnju slika i metafora. Učeni smo i odgajani u kulturi koja puno bolje poznaje crte i pravce, nego li linije. Linije su puno bogatije, ali i neobuzdanije od pravaca. Neobuzdanost ponekad plaši ljude, ali je često i prijetnja društvenom ustroju. To je pak posve nakaradno i smiješno jer je život suštinski jedna sasvim nekontrolabilna i neobuzdana pojava. Ne čudi da je upravo grafički znak ‘točke-zareza’ (;), postao čestim simbolom (tetovažom) borbe preživjelih osoba suočenih sa suicidalnom depresijom ili mentalnim teškoćama. Doduše, moj tekst je u ovom slučaju imao za cilj rebrendirati poziciju ‘točke’. Točka nije nužno prostor ‘kraja’, već može biti naprosto vrijeme ‘udaha’.
- U teksta spominjete kako nemate odgovore na sva pitanja. Kako ta neizvjesnost utječe na vaše pismo?
Slično kao i u kontekstu (ne)kontrole i (ne)obuzdanosti, otvoreno adresiranje činjenice da nam je ukupnost spoznaje uvijek daleka ili nedostižna, mijenja našu ukorijenjenost iz temelja. Meni je važno biti otvorena oko toga da ne samo što ne znamo ‘sve’, već uglavnom ne znamo ‘većinu’. Važno je razbiti neke od banalnih iluzija jer je čarolija negdje posve drugdje (svakako ne u pseudoistinitim konceptima).
- Vaše istraživanje odvajanja i otpornosti, posebno u odnosu na roditeljstvo, duboko je i dirljivo. Koji emocionalni podtekst pokreće taj aspekt vašeg pisanja?
Roditeljstvo i generacijski odnos spram onih koji nas uvode u svijet, odnosno onih kojima svijet ostavljamo, vrlo mi je važno u pisanju uopće pa tako i u ovom tekstu. Tema odluke o biološkom nastavljanju generacije, također. No, mislim da ‘roditeljstvo’, dubinski nadilazi ideju o ‘razmnožavanju’ ili ‘posvajanju’. Puno smo češće ‘roditelji’ u životu nego li je to biološki uopće moguće i puno češće tražimo roditelje u drugim ljudima, nego li nam je to dano rođenjem. U našoj je prirodi brižnost ukoliko je njegujemo, kao i potreba da se o nama netko brine. U trenutcima visokog stupnja vanjske krize (bez obzira je li ta kriza uzrokovana izbjeglištvom, neimaštinom, pandemijskom ugrozom, ratom ili elementarnom nepogodom), intenzivira se ta potreba za brižnošću i istovremeno time da budemo zbrinuti. Mislim da je tako shvaćeno roditeljstvo, iskonska potreba čovjeka i sve što joj staje na put, otvara rane koje vrlo teško zarastaju. Teško se oporaviti od toga da nismo nekome pomogli ustati s poda, kao i od toga da nikoga nije bilo kad je nama trebalo pružiti ruku. Najteža je varijanta pak scenarij u kojem se sustav ispriječi i pomažućem i onom kome je pomoć nužna.
- U drugom dijelu vašeg djela, uspoređujete ideju profinjenog života sa surovom stvarnošću svijeta. Što vas je potaknulo da napravite kontrast ovih koncepata, i koju poruku želite prenijeti i iz te suprotstavljenosti?
Činjenica je da je suvremeni svijet, dom suprotnosti. Šačice onih koji posjeduju sve i većine onih koji ne posjeduju ništa ili vrlo malo. To omogućava i fetišizmu novca da se rasplamsa pa ideja realne vrijednosti ovog ili onog, možda nikad i nije bila udaljenija od stvarnosnog, kao što je to danas. Međutim, to je samo jedna od leća kroz koju sam htjela promatrati ovu temu. Bitnija mi je bila spoznaja o tome da je to kako živim, jednako ili čak i važnije od same činjenice da živim. Ta spoznaja od nas traži puno, ali nas miri s potrebom u nama da se ne zadovoljavamo s plahošću. Istovremeno nam oduzima pravo da drugom postavljamo mjeru za stvarnost ili umjesto njega lociramo njegovo ili njezino mjesto pod suncem.
- Vaša upotreba slika, poput metafore čaja, izražajna je i evokativna. Kako pristupate stvaranju takvih živopisnih slika i o kojoj je metafori riječ?
Čaj i radnja ispijanja čaja, svakako imaju sinestezijski potencijal, ali moram priznati da je ta metafora u tekstu jedna od doslovnijih. Drago mi je što je prepoznata jer zapravo kroz nešto tako jednostavno i doslovno, progovaram o migraciji te biljke i njezine uporabe na planetu zemlji, kao i o kolonizacijskim putevima. Strašno je što kao ljudi ponekad u sebi nalazimo više sućuti za kolonizatore, nego li za ljude koji spašavaju živu glavu svojim odlascima. Naposlijetku, važno je shvatiti da je vrijeme za ispijanje čaja u naslonjaču, za mnoge danas luksuz. A taj nam ‘luksuz’ svima treba.
- Treći dio vašeg teksta istražuje teme identiteta, otpornosti i ljudskog iskustva. Preklapaju li se one s vašim razmišljanjima o životu?
Oduvijek mi se činilo, čak i prije bilo kakvog humanističkog obrazovanja da su socijalni konstrukti identiteta vrlo nestabilna tla. Oni su, dakako oblikovani našom percepcijom i samoshvaćanjem. Na kraju dana, imamo ono s čime smo rođeni, ono što će se u tlo vratiti i nešto tereta na putu između. I nadu da nismo tako definitivni kako se čini. U tom ‘teretu na putu’ se ipak skriva čuđenje i ljubav, ali i ponešto balasta. Sve ostalo je sasvim nestabilno i neizvjesno, ali svi ponekad vlastite uloge uigramo prečvrsto pa nam se čini da je skok iz te kože opasan i da bismo mogli slomiti pokoju kost na putu. Zapravo smo puno lomljiviji kad samo gledamo i čekamo. Nekoliko posljednjih godina koje sam sama sebi odlučila obilježiti edukacijom u polju psihoterapije, vodi me do zaključka da je lomove sasvim nemoguće i sasvim nepotrebno izbjegavati. Kada se dogode, nemoguće ih je popraviti ili izbrisati.
Ono što je pak moguće i sasvim važno za napraviti jest naučiti živjeti s tim lomovima i posljedice iskoristiti na najbolji mogući način. Graditi vlastitu rezilijentnost življenjem, umjesto sediranjem. Silno me nervira kad se u medijima ljudsko zdravlje uspoređuje s našom brigom o predmetima i stvarima poput ‘ukoliko auto vozite na servis, valjda ćete se pobrinuti i za vlastito zdravlje’. Može li banalnija biti ta analogija? Čovjek nije uvijek racionalan ili trezven, a iskustvo je života nemoguće optimizirati. Postojanje srećom izlazi iz pretpostavljenih pravaca i krivulja.
- Često se vraćate ideji linija naspram poteza, sreće naspram nesreće. Možete li proširiti značenje ovih kontrasta i kako oni oblikuju vaše istraživanje ljudskih emocija i iskustava?
Potezi su poput pravaca ili crta, naprosto predmet naučenog iskustva. Granice naše spoznaje, mišljenja, kretanja. Poput automatiziranog pokreta rukom, odnosno potpisa kojeg ostavljamo na administrativnim obrascima i ugovorima ili pak seta poteza u borilačkim vještinama. Sjajno za ring i sasvim nedostatno ili neodgovarajuće za sve izvan njega. Sreća i nesreća su pak puno zanimljiviji pojmovi jer u svom esencijalnom značenju sugeriraju svoju neočekivanost i nekontrolabilnost. Ispada kao da je sve izvan ‘sreće’ ili ‘nesreće’ moguće kontrolirati, a što zasigurno nije točno. Ili kao da je čitavo iskustvo življenja predmet ‘sreće’ ili ‘nesreće’, iako je to još daleko manje točno. Svakako je riječ o graničnim pojmovima čija je analiza u literarnosti vrlo potentna. Shvaćanje tih pojmova značajno oblikuje naše emotivne svjetove.
- Na kraju, možete li nam približiti svoj kreativni proces te kako pristupate oblikovanju tako složenog i poticajnog proznog djela?
Sigurno je da se oblikovanje proznog, lirskog ili dramskog teksta razlikuje makar u zanatskom kodu pa se u tom smislu diferencira i moj pristup, međutim ono što je uvijek istovjetno u mom kreativnom procesu, svakako jest odnos prema tekstualnosti teksta i stremljenje, odnosno usmjerenost na ritam, tempo i muzikalnost tekstualnog materijala. Da se ne bavim pisanjem, vjerojatno bih se bavila glazbom pa mi je muzikalnost teksta posebno važna. Kad se okrenem glazbi, vidjet ću kako interpolarnost funkcionira na obratnom planu. Šalu ili zbilju na stranu, bavljenje formom koju treba zauzeti određena tema, gotovo mi je pa jednako važno kao i sama tema. Važno mi je i da tema odabere mene, baš kao i ja nju. Ne mistificiram ništa, već želim reći da je na temu ili odabrani sadržaj nužno imati fizičku reakciju. Ukoliko niste uznemireni, ushićeni, frapirani, preplavljeni, dječje sretni ili egzistencijalno ustrašeni, što će vam to?! A ako vama ne treba, drugima će trebati još i kudikamo manje. Na kraju, iznimno mi je važno odreći se bilo kakvih očekivanja o racionalnosti pristupa te se prepustiti polusvjesnoj asocijativnosti. No, s obzirom da nisam samo pisac, već i dramaturginja, u nekim je projektima koje radim u suradnji, po dogovoru ili narudžbi, nužno odstupiti od svojih tematskih, poetskih ili estetskih datosti jer to posao od mene traži, ali zato svoje vlastito pismo uvijek jasno odvajam od primijenjenog pisanja. To ne znači da je jedno manje ili više važno od onog drugog, već da ta granica nije propusna i da kada sama od sebe ili kada bilo tko drugi, doista traži ‘moje pismo’ da ono naprosto ne podliježe radnim kompromisima, već potrebama duha i duše.
O projektu:
Projekt Deconfining arts, culture and policies in Europe and Africa (Deconfining) sufinanciran je iz fonda Creative Europe. U projektu sudjeluje 12 partnera iz 11 zemalja čiji je cilj uspostaviti nove mreže između Afrike i Europe te stvoriti bolju razinu suradnje umjetnika i gradova kroz povezivanje kulturnih aktera i publike na oba kontinenta. Projekt će proizvesti brojne forume, konferencije, predstave, instalacije, podcaste te antologiju tekstova.
Tijekom projekta propituju se odnosi i mogućnosti suradnje, napretka i kulturalne razmjene između zemalja EU i Afrike te teži stvaranju novih narativa za inkluzivniju budućnost. Projekt će tematizirati ‘Confinement – De-confinement’ kroz umjetničke izraze. Organizacija svjetskih konferencija, debate o položaju žena, odnosima Afrike i Europe, mobilnost afričkih i europskih umjetnika. Projekt je stvoren u potrazi za odgovorima na pitanja međuljudskih odnosa i osobnog iskustva svijeta izazvanog našim unutarnjim i političkim granicama, priziva svjedočanstva i doživljaje prelazaka preko granica koje se provlače između država i regija te njihov utjecaj i obilježavanje života migranata.
Web-stranica projekta: https://deconfining.eu
