Nakon predstave „Slijepi pjesnik” koja je fascinirala puni HNK Ivana pl. Zajca, u foyeru Kazališta publika je imala priliku razgovarati s autorom i redateljem Janom Lauwersom, a razgovor je moderirao intendant Marin Blažević.
Pročitajte što smo još čuli od autora, redatelja i osnivača renomirane, svjetski poznate umjetničke skupine Needcompany osim da se vraća za godinu dana, kako bi 2020. godine priredio, posebno za Rijeku, autorski rad „All The Good“ na kojem već radi.
Nije slučajnost da se naslov predstave odnosi na slijepog sirijskog pjesnika Abul ‘Ala Al-Ma’arrija (973 – 1057). Homer je također bio slijepi pjesnik. Obojica su pokušali kroz osobne priče brojnih obitelji dati čovjeku mjesto u povijesti. Za „Slijepog pjesnika” Lauwers je složio sedam biografskih portreta na temelju opsežnih intervjua s članovima Needcompany te studije njihovih pojedinačnih obiteljskih stabala. Pokazalo se da ne dijele samo multikulturalne korijene već su i njihove male, individualne povijesti povezane s općom poviješću i međusobnim neočekivanim vezama.
Na pitanje koliko je toga u predstavi fiktivno, a koliko realno, Lauwers je odgovorio kako je jedino poveznica s 11. stoljećem izmišljena, te kako je izrazito zanimljivo koliko daleko u povijesti možemo naći svoje korijene, a što se više vraćamo, identitet je isprepleteniji. Uslijedila su pitanja o kompleksnosti rada na predstavi, na što je Lauwers odgovorio: „Na ovoj predstavi smo radili oko dvije i pol godine. Počelo je tako što sam bio u Cordobi. Bio je to jedan od glavnih gradova Mavarskog carstva, u to vrijeme središte arapske i židovske kulture, a postojala je velika vjerska tolerancija, čak i prema kršćanima. Poticao se znanstveni i kulturni napredak 600 godina prije prosvjetiteljstva u Europi. No, kršćani su kasnije uništili dio arhitekture kako bi izgradili katedralu. Džamije su kroz stoljeća pretvarane u katedrale. Svaki sloj skriva novi sloj. U Cordobi sam shvatio koliko malo znam o islamu i počeo sam s istraživanjem. Obuzelo me kulturno bogatstvo i multikulturalnost. Kroz godine sam razvio rad na teškim temama. Sve u ‘Slijepom pjesniku’ je potpuno izrežirano, svaka sekunda. Ali htio sam da izgleda improvizirano. Svaku produkciju razvijamo polako, dajemo si vremena. Dugo je trajalo skupljanje materijala. Vrijeme se jako brzo mijenja, a tako se mijenjao i tekst. Postkolonijalizam, rasizam, #metoo – sve se to primjerice pojavljivalo u međuvremenu i neprestano mijenjalo tekst. Pisanje je kompleksno”.
Pitanje koje je uslijedilo odnosilo se na vrijeme, na portrete koji su u predstavi sve kraći kako se predstava primiče kraju kada sve završava u svojevrsnoj ikonoklastičnoj slici. Lauwers je potom odgovorio: „Umjetnost jest vrijeme. Svi danas živimo prebrzo. Kao umjetnik pokušavam usporiti. Prihvaćam vrijeme. S publikom je vrijeme svaki put drugačije. Smatram da umjetnost mora biti politična, a apstraktna je jača od konkretne. Ako želiš svijet promijeniti umjetnošću, moraš utjecati i na politiku”.
Lauwers ja zatim na pitanje o korištenju humora u svojim predstavama odgovorio: „Da, volim humor. Ja sam kukavica. Humor je za kukavice. Trebam humor, inače ne mogu preživjeti. Pokušao sam raditi predstave bez humora, ali ne ide. Radije bih umro, nego radio bez humora. Brzo nalazim razlog da nešto bude smiješno. U ovoj predstavi brzo se iz humora prelazi u intimno, emotivno i obrnuto. Ali kad pogledate – najbolja djela umjetnosti nisu smiješna, zar ne? Michelangelo – nije smiješan. Humor je delikatan. Cijela je priča vrlo ozbiljna. No, humor opušta. Da bi na glumčevoj koži ispisao ovakvu priču, publiku treba opustiti humorom”.
Razgovoru se pridružila i Grace Ellen Barkey – umjetnica, koreografkinja, izvođačica i suosnivačica Needcompany te supruga Jana Lauwersa. Dodala je kako u „Slijepom pjesniku” Jan Lauwers poviješću povezuje sve priče. Poveznica se nalazi u precima, a radi se o svima nama, svi smo i krivi i nismo krivi, svi imamo svoje tragedije, svi imamo vlastite poglede na događaje. Zbog ovih se priča razvija poštovanje prema drugim ljudima”.
Onima koje je zanimalo kako je bilo izvoditi ovu predstavu u drugim sredinama, Lauwers je kazao kako se nekoliko puta dogodilo da su predstavu izvodili u gradovima koji su se prije dan ili dva dogodili teroristički napadi. Primjerice, kada je u Francuskoj Tunižanin počinio napad, mi smo tu večer igrali predstavu gdje naš izvođač, Mohamed Toukabri kaže – Ja sam iz Tunisa i ponosan sam. Pogledajte moj osmijeh, zar nije divan? Pogledajte moje tijelo, zar nije divno? To je pitanje identiteta. Kada Mohamed pokazuje svoj sako sašiven u Tunisu, kada zavlada gotovo neugodna tišina – to je političko kazalište”.
Grace Ellen Barkey dodala je kako „se osjećaji oko predstave mijenjaju kako prolazi vrijeme. Aktualna je i 4 godine nakon nastanka. I dalje je važna.”
Publiku je zanimala i izvrsna glazba u predstavi koju uživo izvode glumci. „Glazba se razvija odvojeno. Nikada ništa ne počinjemo iz improvizacija. I tekst i glazba budu gotovi, a tek onda krećemo s čitaćim probama. Svi su izvođači kompletni umjetnici”, kazao je Lauwers.
Lauwersu je zatim upućeno pitanje kako to da je i on na pozornici na što je dao duhovit odgovor: „Ja sam i autor i član ‘obitelji’, tražili su da budem uz njih na sceni. A i trebali su basista”.
Kada su ga upitali hoće li se njegova nova predstava u Rijeci odnositi na Rijeku, njenu povijest ili ljude, odgovorio je: „Bio sam nekoliko puta u Rijeci, nekoliko me ljudi inspiriralo. Mnogo je toga što još možemo jer je priča još u razvoju. No, predstava nije specifično o Rijeci. U svijetu smo koji se mijenja rapidno. Kazalište je najljepša umjetnost od sviju jer se u kazalištu ne možeš sakriti, moraš doći i djelovati. To je prešutni dogovor između ljudi koji pristaju doći i promatrati kako se nešto događa u točno određenom trenutku. Ne može se prodavati kazalište u neoliberalnom sistemu, ne može se zaraditi milijune jer uvijek će se morati – doći i djelovati”.
Jan Lauwers i Needcompany u Hrvatskoj su već zadivili brojnu publiku, a „Slijepi pjesnik” bio je najbolji mogući uvod kojim su pozvali na novu predstavu koju će ova svjetska kazališna atrakcija osmisliti za Rijeku u njenom važnom povijesnom trenutku, 2020. godine.
