Verdijeva bi se opera „Don Carlo“, s obzirom na to koliko je lik njegova oca zaokupljao slavnog skladatelja, možda mogla zvati i imenom Filipa II. kojega na riječkoj pozornici tumači prvak Opere Luka Ortar. Slovenski bas-bariton publiku je osvojio svojim interpretacijama najpoznatijeg toreadora u opernoj literaturi, zgodnog, strastvenog Escamilla u Bizetovoj „Carmen”, pamtimo ga kao Sulejmana u Zajčevu „Nikoli Šubiću Zrinjskome”, a naročito kao kralja Markea u Wagnerovima „Tristanu i Izoldi” kada je kritika pisala kako „imponira i svojom scenskom pojavom i plemenitim, bogatim tonom ugodnoga timbra”, kako se „istaknuo svojim stilom i fascinantnim vokalom”, kako „donosi patos plemenitog lika s velikom jasnoćom i primjerenom vokalnom dubinom”…
Sjećamo se i drugih uloga koje je prvak Opere uspješno ostvario na riječkoj pozornici, no Luki Ortaru je, kako je rekao, uloga Filipa II. još od studentskih dana bila san, san koji neće ostati nedosanjanim. Stvarnošću će postati već u petak 21. travnja u premijernoj izvedbi opernog spektakla „Don Carlo” što ga Luka s posebnim uzbuđenjem iščekuje.
Kao posebno sretnu okolnost Luka Ortar ističe suradnju s proslavljenim kolegom Giorgiom Surianom, nekadašnjim Filipom II. svjetskog glasa koji u mlađem kolegi prepoznaje Filipa II. za budućnost. Njihov duet, rijedak duet dvojice basova uopće, Filipa II. i Velikog inkvizitora, najdraži je broj „Don Carla” za maestra Simon Krečiča koji ističe emotivnu eksploziju od koje prolaze trnci.
Verdi u „Don Carlu“ kroz maestralnu glazbu i svoje likove razdirane dilemama, dovodi u fokus sukobljene poglede na društvo, na želje i dužnosti, na robovanje očekivanjima, na javno i intimno, na zloporabu vjerske moći. Verdi se oštro protivio svećenstvu koje je držalo svjetovnu vlast, bio je protiv „prijestolja koje se uvijek mora klanjati oltaru“.
Kako su ga zvali, najkatoličkiji od svih vladara, Filip II. u svojoj je 29. godini postao kraljem Španjolske, 1556. godine, a tijekom njegove vladavine ta je zemlja dosegla vrhunac moći i utjecaja, carstvo se prostiralo na svim tada poznatim kontinentima, Filipini su nazvani po njemu. „Carstvo nad kojim sunce nikada ne zalazi“ odražava opseg njegovih posjeda, što ih je kasnije većim dijelom i izgubio. Dok su neki govorili da je bio pravi pobožni kralj pun kršćanskih vrlina, drugi su ga prikazivali kao vjerskog fanatika sklonog neljudskoj okrutnosti u doba inkvizicije, onoga koji je poslao na lomaču tisuće „krivovjernika“. Vjeruje u mir kroz jedinstvo vjerovanja, pa čak i ako to znači brutalno gušenje nemira u Flandriji. Takvi postupci dovode ga u izravan sukob s njegovim sinom Carlosom koji za Flandriju želi slobodu i autonomiju, čak i potpunu neovisnost. Međutim, Filip je pod snažnim utjecajem starog Velikog inkvizitora koji ga potiče da žrtvuje vlastitog sina.
Filip II. je s Marijom Portugalskom dobio sina, Carlosa. Međutim, majka umire na porodu, a Filip se ženi engleskom kraljicom Marijom Tudor, kćerkom Henrika VIII. Nakon njezine smrti oženio je francusku princezu Elizabetu de Valois s kojom je dobio dvije kćeri. Taj tiranin primjerice u poznatoj ariji „Ella giammai m’amò“ iskreno pokazuje emocije i dileme o svom životu sa ženom koja ga ne voli, razmišljanja i boli u besanoj noći, oklijevanja, opsesiju o izdaji vlastitog sina…
Radnja se temelji na nekim od povijesnih likova i događaja, no sukobi i emocije su trajni, univerzalni i bliski.
