Riječka diva i hrvatska operna zvijezda međunarodne karijere Kristina Kolar će, nakon Zagreba, Rijeke, Maribora, Splita, Opatije te opernih pozornica u gradovima Italije, Poljske, Njemačke i Japana, i 27. srpnja, na jednoj od najljepših hrvatskih ljetnih pozornica, onoj Arene u Puli, nastupiti u ulozi Aide, tragične etiopske princeze razapete između ljubavi i domoljublja.
Ulogom za koju voli kazati kako joj je „upisana u tijelo“, Kristina Kolar osvojila je i kritiku i publiku koja ju je sa scene uvijek ispraća ovacijama.
Prije opernog spektakla pod otvorenim nebom impresivnog, antičkog zdanja u Puli, razgovarali smo s Kristinom Kolar naravno o – Aidi.
Koliko je i je li uopće lakše nastupiti u ulozi koju ste, na različitim pozornicama i u različitim inscenacijama, tumačili već više od četrdeset puta?
Bez obzira na broj otpjevanih Aida, moram reći da se ta uloga u meni stalno mijenja, sazrijeva i dobiva neke nove dimenzije.
U tome mi pomaže suradnja s različitim dirigentima i redateljima koji imaju različite ideje o tome kakva bi Aida trebala biti i koji naglasak staviti u stvaranju lika. Jer, osim što je ropkinja, ona je istovremeno i princeza. S jedne strane voli neprijateljskog vojskovođu, a pati za svojom domovinom i podređuje se ocu u pokušaju pobjede nad osvajačima.. Hoće li biti patnica, ili ipak u određenim trenutcima pokazati svoju snagu i integritet?
Uglavnom, svaka produkcija je različita, a vesele me sve, jer mi je Aida jedna od najdražih uloga koja mi je otvorila vrata mnogih europskih opernih kuća.
Što je, prema vašem mišljenju, bilo ključno za Vaš međunarodni uspjeh u ulozi Aide?
Mislim da su dirigenti i agencije prepoznale kvalitetu moje izvedbe. Prije svega, za pjevanje tako velike i kompleksne role potreban je određeni tip glasa koji mora imati mekoću za lirske dijelove, a s druge strane određenu jačinu i boju za dramatične dijelove opere. To se prije svega odnosi na ariju “Ritorna vincitor” i duet s ocem koji je za mene osobno jedan od najljepših dueta u opernoj literaturi. Moram priznati da sam na premijeri u Zagrebu zaista plakala gotovo cijeli duet, pa mi je to zadalo prilične probleme u toku sljedećeg dueta s Radamesom. Možda je upravo u tome “tajna” mojih uspješnih nastupa, ne samo u Aidi nego i u drugim predstavama. Proživljavam svaku izgovorenu /otpjevanu riječ i potpuno se predajem emocijama, to se onda i čuje u glasu, a publika cijeni potpuno umjetničko i emocionalno predavanje. Moram reći da za mene ne postoji drugi način.
Možete li usporediti nastupe u zatvorenom i one na otvorenom prostoru, kakav Vas uskoro očekuje.
Nastupi na otvorenom prilično se razlikuju od onih u zatvorenim prostorima.
Prije svega, otvoreni prostori su uglavnom puno veći i publika je jako udaljena od izvođača, tako da se mimika lica gotovo i ne vidi, a gestikulacija mora biti naglašenija. Što se tiče emisije pjevačkog tona, ono je slabije čujnosti, pa se uglavnom koriste mikrofoni koji publici omogućavaju potpuno uživanje u izvedbi. A na kraju, ne najmanje važno, tu je i faktor vremenskih i prirodnih uvjeta jer ljudski je glas jedan od najosjetljivijih instrumenata.