Orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca posvetio je svoj prvi koncet u ovoj godini popularnim djelima dvojice ruskih majstora 19. stoljeća: Borodina i Čajkovskog.
I dok je Čajkovski ostao izdvojena ličnost onodobne ruske muzike (premda je i kod njega zamjetan utjecaj ruskog folklora), Aleksandar Borodin je uz svoje suvremenike, Kjuja, Balakirjeva, Rimski -Korsakova i Musorgskog ušao u povijest kao član „moćne gomilice”, odnosno Balakirjevog kružoka, iliti velike Petorice ruskih skladatelja koji su, inspirirani djelima Glinke i Dargomižskog željeli stvarati rusku umjetničku glazbu na obilježjima ruskog nacionalnog folklornog izričaja. Borodinova Druga simfonija, „Bogatirska”, ide uz bok simfonijskih ostvarenja Čajkovskog, nesumnjivo najvažnijeg ruskog simfoničara 19. stoljeća, pa je njeno stavljanje na program spomenutog koncerta logično upotpunilo programski sadržaj, u prvom dijelu posvećen Čajkovskijevoj uvertiri Romeo i Julija i Varijacijama na rokoko temu.
Da bi ovako lijepi program zazvučao kako treba, potrebno je doseći i odgovarajuću izvođačku razinu. Svi su interpreti pokazali disciplinu i profesionalnost pristupa, koji dovode do željenog cilja: razumijevanju muzike i uvjerljivosti njena izvođenja.
Riječki je orkestar u zadnje dvije godine, radeći s izvrsnim dirigentima i suočen s mnogo velikih repertoarnih izazova, čujno podigao sabranost i tonsku kvalitetu muziciranja, pa se rukovođen vrlo poletnom, ali i preciznom gestom Dmitryja Kryukova, posebno iskazao u izvedbi Borodinove Druge simfonije u h-molu. Pod Kryukovljevim ravnanjem Borodinova se simfonija otvorila u punoći svog čistog i transparentnog zapisa, otkrivajući isprepletenost herojsko-lirskih sekvenci, od ”bogatirske” glavne teme prvog stavka do efektnog i raskošnog zvuka finala.
Nakon uvodne Čajkovskijeve uvertire Romeo i Julija, slijedio je, za publiku zasigurno najatraktivniji dio večeri, susret sa solistom. Pogotovo kada je riječ o umjetniku svjetskog ranga kakav je violončelist Gustav Rivinius! Njegovo muziciranje, tonski profinjeno, divno kontrolirane agogike, dalo je pravu mjeru elegantnim rokoko varijacijama Čajkovskog, djelu podjednako virtuoznom, koliko i prikriveno osjećajnom, rječju, majstorskom ostvarenju koje pripada samom vrhu svjetske violončelističke koncertantne literature. Dakako, ukoliko ga interpretira koliko suveren, toliko i samozatajan umjetnik, potpuno usredotočen na glazbu koju izvodi.
Riviniusovo delikatno muziciranje, na pojedinim je mjestima (primjerice u ekspoziciji osnovne teme) podsjetilo na neusporedivo savršenstvo čelističke svirke jednog Antonija Janigra. A to se danas stvarno rijetko čuje!
Bosiljka Perić Kempf