KRITIČKI OSVRT BOSILJKE PERIĆ KEMPF – Verdijev Requiem: Izvrstan kvartet solista i karizmatični dirigent dubokog razumijevanja partiture!

1. studenoga 2018.

Izvedba Verdijevog Requiema, održana u utorak, 30. listopada pred prepunim gledalištem HNK Ivana pl. Zajca, imala je dvojako značenje: kao koncert koji stavlja na kušnju sve raspoložive snage riječke opere (uz još poneke pridodane) i kao nova potvrda evidentno rastuće kvalitete izvođenja umjetnika – profesionalaca i entuzijasta istovremeno – koji uz operni repertoar teže ostvarivanju i podjednako atraktivnih koncertnih projekata. Ako išta pripada toj kategoriji, onda je to Requiem Giuseppea Verdija, skladba – kako se to danas običava reći, “planetarno popularna” – ne samo kao misa za mrtve koja nije liturgijsko već koncertno djelo, već prije svega kao sukus Verdijeva urođenog teatarskog osjećaja za dramu, te stoga, ne bez razloga, često navođena kao majstorova “najbolja opera”. Nema u tome ništa čudnog niti ironičnog. Verdijev jedinstveni genij, u kombinaciji s njegovim zdravim razumom i sposobnošću uspješnog vođenja poslova (ne samo u vezi s muzikom!) učinio ge je legendom još za života, a duga razvojna linija njegova opernog stvaralaštva, od Nabucca, preko “latinske trilogije” do Falstaffa kao veličanstvene završnice, pokazuje se kao stalni uspon bez padova i zastoja.

Verdi je, govoreći današnjim jezikom, bio rođeni “hit maker”. Nije volio da publika dolazi na probe kada bi spremao novu operu, jer je znao da se njegove melodije s lakoćom pamte i da će ih mnogi usvojiti i pjevušiti na cesti prije nego što djelo bude premijerno izvedeno.

Bilo bi nezamislivo da Verdi svoj dar genijalnog melodičara sputava u skladbi sakralnog karaktera, pa tako i Requiem nosi sve značajke njegove neusporedive melodijske inventivnosti i urođenog scenskog feelinga za dramatiku izričaja i psihološkog djelovanja glazbe.

Upravo zbog svega toga Verdijev Requiem ostaje koliko atraktivnim, toliko i zahtjevnim kamenom kušnje za veliki izvođački aparat, koji obuhvaća simfonijski orkestar uz dodatna pojačanja u puhačkoj sekciji (4 trombona, 4 fagota, 8 trompeta), dva zborska ansambla, te četiri solista prve klase. Naravno, uz dirigenta, čija će vizija biti kompatibilna s moćnom dramatikom i potresnim emotivnim nabojem djela.

Novi šef dirigent riječke opere, Yordan Kamdzhalov, ovom se izvedbom potvrdio kao karizmatični glazbenik poniranja, osluškivanja i dubokog razumijevanja partiture. Potpuno sabrano, rukovođen vlastitom vizijom ostvarivanja logičnog protoka glazbe, on je dugim dahom spojio sve tenzije, kontraste, sve dramatične i lirske značajke ove velebne partiture u neprekinuti luk, započet prvim, a završen posljednjim taktom. Kvartet solista bio je izvrstan: od impresivnog soprana Kristine Kolar, do muzikalnog mezzosoprana Ivane Srbljan, od gosta, basa Johannesa von Duisburga, do novog člana opernog ansambla, tenora Aljaža Farasina. Nakon uspješnog debija u ulozi Juranića u Zajčevom Nikoli Šubiću Zrinjskom, Farasin se pokazao novom pjevačkom snagom s kojom riječka operna kuća može ozbiljno računati. Operni zbor, pod vodstvom Nicolette Olivieri, pojačan zborom Hrvatske Radiotelevizije, koji je pripremio Tomislav Fačini, zajednički su ostvarili ono što bi se kratko i jednostavno moglo nazvati “dobro obavljenim poslom”. Orkestar je kao cjelina djelovao kompaktno: isticali su se drveni i limeni puhači, pogotovo četiri trompetista na sceni, pridruživši se i ostalim gostima vanjskim pomagačima riječkog orkestra u izvođenju ove kompleksne partiture.

Publika je izvedbu primila s mnogo entuzijazma. Oduševljeni pljesak na kraju koncerta najbolja je potvrda da je kući otišla zadovoljna.

 

Bosiljka Perić Kempf