“Leica format”, nova hit predstava Hrvatske drame, čija je premijerna izvedba ispraćena stajaćim ovacijama, ponovno se vraća na pozornicu “Zajca”. Ako se još niste osobno uvjerili u izvrsnost ove predstave, to možete učiniti već sutra, 29. svibnja u 19:30 sati. Pozivamo vas da nakon izvedbe ostanete u gledalištu te podijelite svoje dojmove s glavnom glumicom predstave, Tanjom Smoje i dramaturginjom Natašom Antulov.
Ostale reprize predstave na rasporedu su 30. i 31. svibnja te 14. lipnja.
Dok birate termin za koji ćete osigurati ulaznice, u nastavku pročitajte kako su o predstavi “Leica format” po romanu Daše Drndić, u adaptaciji Gorana Ferčeca te režiji Franke Perković, pisala cijenjena kritičarska pera:
“Ukratko, izvrsna predstava, i zabavna i teška u isti mah, gorko-slatki vrtuljak u kojem prošlost sustiže sadašnjost.” (Snježana Pavić, Volim kazalište)
“Na čelu discipliniranog glumačkog ansambla stajala je mudra i odmjerena Tanja Smoje kao Daša. A njoj uz bok dvadeset i troje glumaca, jedan bolji od drugoga. Bila je to brilijantna parada kolektivne glume…” (Denis Derk, Večernji list)
“Tanja Smoje je, nedvojbeno, nosivi element ansambl-predstave, gdje sudbinu 72 pozadinska lika uspješno iznosi 24 glumaca i glumica (…) Tom je ansamblu stalo, možda i ne želi biti prepoznat po rečenoj predstavi, ali želi da se po njoj, ili nekim njezinim fragmentima, prepoznaje grad. Možda se i ne slažu sa svime izrečenim na pozornici, no žele je učiniti prostorom dijaloga, a kazalište prostorom osobne i društvene katarze.” (Petra Miočić, Vijenac)
“Roman “Leica format” Daše Drndić, pa tako i istoimena predstava Franke Perković u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, razapeti su između fikcije i fakcije, poput pehlivana nad ponorom kreću se tim jedinim konopcem – pripovjednom niti što povezuje brojne junake drame, obuhvaća njihove sudbine, živote, ispovijesti, padove i uspone, povijesne trenutke u životu grada, trzavice same autorice unutar novog podneblja, unutar novog jezika, unutar akcenta koji je odaje, rečeničnih sklopova koji je određuju kao nekoga tko je došao izvana, kao stranca u njihovom doživljaju grada, kojega treba pripitomiti, uljuditi, svesti na mjeru kojom oni mjere svijet.” (Mladen Bićanić, Oslobođenje)
“Uz Drndićkino precizno seciranje riječkog i primorskog mentaliteta, predstava ispisuje i svojevrsni nekrolog svim »umrlim« riječkim tvornicama i poduzećima (jedna glumica odjevena je kao »trećemajka«), a u tom gradu koji je izgubio stanovnike i polako odumire »živ« je jedino karneval (…)” (Kim Cuculić, Novi list)