Jubilarna obljetnica; kakav je osjećaj pripremati se za dvadesetu obljetnicu umjetničkog rada?
Iznenađena sam jer nisam bila svjesna da je prošlo dvadeset godina otkada sam u Kazalištu. Osjećam se kao da mi je prvi dan, kao da me čeka prva predstava. Lijep je osjećaj osvrnuti se na sve uloge koje sam uspjela realizirati, kao i na različite žanrove u kojima sam igrala: tragedije, drame, mjuzikle, koncerte… S obzirom na to kako radim s Hrvatskom i Talijanskom dramom, mogu biti zaista ponosna i sretna s učinjenim.
Iako je ovo prva službena obljetnica, tijekom ovih dvadeset godina imali ste svoje privatne obljetnice, trenutke koji su vam obilježili, ne samo karijeru, već i život. Kojih životnih sjecišta se u svojoj karijeri često prisjetite?
Svaki trenutak mojeg kazališnog života je nečime obilježen. Ipak, jedna izuzetno velika prekretnica u mojem životu bila je uloga Nine Filipovne u mjuziklu “Jalta, Jalta”. S obzirom na to kako sam cijeli život provela u Italiji, nisam mogla pojmiti važnost i veličinu uloge, kao i njenu važnost za Hrvatsku. Sjećam se kako sam tijekom izvedbe počela uviđati sve to, gledajući kako se ljudi dižu na noge i pjevaju sa mnom. Nakon te premijere mi se dosta toga promijenilo u kazališnom životu; uslijedile su nominacije, otkrili su me kao mladu glumicu. To je premijera koja meni predstavlja veliku karijernu prekretnicu.
Drugi važni preokret bio mi je kada sam počela raditi s Talijanskom dramom gdje sam imala mnoštvo prekrasnih uloga. Njenom radu sam doprinijela i kao ravnateljica: otvorila sam nove suradnje, organizirala nova gostovanja i nove koprodukcije, povećala ansambl itd.
Jedna od uloga koja mi je donijela neizmjerno zadovoljstvo bila je Norma Desmond (“Sunset Boulevard”) za koju sam i dobila Nagradu hrvatskog glumišta (2020.). Ona mi je donijela toliko toga u tom trenutku jer sam se osjećala zrelo. Osjećala sam se zrela po godinama, imala sam nužnu vokalnu i glumačku zrelost potrebnu za Normu koja je jedan prekrasan lik.
Djeca su isto jako utjecala na moje bivanje u Kazalištu, a veliki preokret van kazališnog bilo je i snimanje naše domaće sapunice jer me upoznala s novim svijetom.
Sigurno se nakupilo i mnoštvo životnih lekcija…
Otac mi je na sceni cijeli život, tako da me on već pripremio za posao: što očekivati te kako se postaviti u kazališnom svijetu. Ipak, jedan događaj s prve premijere (“Filumena Marturano”) me dobro zdrmao. Sjećam se da kada je završio prvi aplauz publike da smo ponovo izašli svi na scenu da im se poklonimo. Imala sam dojam, da, iako sam bila sporedni lik, svi plješću upravo meni. Bila sam u prekrasnoj haljini, sa sedam-osam buketa koje sam jedva držala, ispred svih tih ljudi čije ovacije, iako nisu bile za mene, sam osjećala kao da jesu. S punim srcem, ostala sam na pozornici i kada su se spustile zavjese, a drugi rutinski otišli u garderobu. Odjednom, taj zastor se ponovo podigao, ostavljajući me da stojim i gledam prazno gledalište.
To mi je bio šamar, ali i pouka da ne smijem živjeti za trenutak slave jer poslije svatko ode svojim putem. Ako živiš samo za to, pojest će te. Tada sam otišla sa scene, uzela stvari iz garderobe i otišla doma gdje me čekao moj pas.
Spoznala sam kako je divno doživjeti scenu, ali da mi to ne smije biti jedini cilj, već da se moram nastaviti ostvarivati u drugim područjima. Uvijek sam se toga prisjećala kada sam se morala boriti s manjim ili većim nepravdama, razočaranjima, ali i velikim srećama. Pomoglo mi je utoliko da ne gledam što drugi rade, već da se isključivo koncentriram na sebe. Realnost me spustila na zemlju.
I kako sa zemlje gledaš na nagrade i priznanja?
Uvijek je lijepo dobiti priznanje, kako od publike, tako i od stručnog žirija. Glumci i glumice uvijek sumnjaju u sebe te je lijepo dobiti feedback, posebice ako se radi o nagradama. Naravno, ne živim za njih. Posebice je lijepo dobiti od publike priznanje jer onda vidim da joj je drago što sam dio grada i Kazališta.
A kritike?
Nekima si drag, nekima ideš na živce, netko te obožava… I kada pročitam deset lijepih stvari, uvijek će prevladati jedna ružna stvar. Kroz godine sam odlučila kako više neću čitati popratne komentare jer se ne želim zamarati njima. Želim dati najbolje od sebe u posao u kojem uživam. I to je jedino bitno na kraju svega: ako si sretan i uživaš u svojem radu. Ako sam ja zadovoljna napravljenim, neće me dirati što drugi kažu. Ako nisam zadovoljna, onda mi ni božanstveni komplimenti neće značiti puno.
U cijeloj priči važnu ulogu igrala je i tvoja obitelj koja dobro zna što znači izučavati umjetnički zanat.
Uvijek sam imala obiteljsku podršku jer se svi nalazimo u istom poslu. Odmalena sam odlazila na tatine probe i predstave gdje bih ga pitala kako i zašto. Kada sam ja počela glumiti, on je počeo dolaziti na moje generalne probe kako bi mi udijelio savjet. S godinama su se dolasci prorijedili jer postaješ samostalnija, samopouzdanija, izučiš posao, ali on i dalje dođe kada radim na izuzetno važnim stvarima. Vjerujem da nas je to jako povezalo i približilo. Lijepo je imati zajednički svijet koji nas povezuje jer i braća su mi na sceni, suprug mi je u glazbi, mama mi je pijanistica…; tako da, „djeca su mi zeznuta.“
Cijeli svoj dosadašnji kazališni život provela si na Zajčevim daskama; plan, slučajnost, sreća?
Jednostavno ne planiraš. Cijeli svoj život sam provela u Italiji, i Rijeka je za mene predstavljala ljetni odlazak baki na Krk gdje je imala kuću. Nisam Rijeku doživljavala kao mjesto kojemu ću se vratiti. Ipak, igrom slučaja se dogodilo da je prvi angažman bio u Rijeci (Diana u (“Filumena Marturano”) poslije kojeg su mi ponudili ulogu Ofelije, a onda i Ninu Filipovnu… I tako sam dobila priliku raditi u svojem rodnom gradu. Jednostavno sam drito došla u Rijeku; nisam ni probala istraživati dalje. Jako sam sretna što glumim u svojem rodnom gradu i Kazalištu koje obožavam oduvijek.
Pored obiteljskih uzora, za kime si se vodila svih ovih godina?
Meryl Streep! Ona nije tipična holivudska ljepotica, ali mi je upravo zbog toga oduvijek bila božanstvena. Jednostavno mi je prekrasno što je riječ o ženi koja se nikad nije eksponirala kroz tračeve ili afere te je uspjela održati svoj brak i obitelj kroz sve te silne godine. Ona mi je jedan veliki uzor kada govorim o opstanku u ovome ludom svijet; i ne samo kako opstati, već i biti ženom, imati karijeru, obitelj i dostojanstvo.
Mali ekrani nisu strani tvojoj biografiji. Koliko ti je iskustvo rada na filmskim i televizijskim produkcijama pomoglo u radu?
U kazalištu imaš priču koju živiš od početka do kraja, nema stajanja, nema ponavljanja, imaš publiku koja svojom energijom utječe na tebe i obrnuto. Kazalište je živa stvar. Na televiziji, ipak, kao da ti u dušu prodire kamera, sve je minimalistički postavljeno. Imaš i mogućnost ponavljanja te ne govorimo više o kontinuiranom snimanju. Potpuno drugačiji pristup radu, svojevrsni izazov.
Jedan od izazova koji su prihvatila rano u karijeri bilo je i pjevanje na pozornici. Nakon tolikih uloga, kako gledaš danas na svoje pjevačke početke?
Nisam ispočetka mislila da ću pjevati. Ipak, redatelji uvijek pitaju što znaš. Znala sam da imam to u sebi jer sam učila u obitelji, ali nikada ne preispituješ kvalitetu toga. Nisam o tome nikada razmišljala, već se jednostavno pokazalo. Međutim, to što znam pjevati ne bi me trebalo ograničavati niti ukalupiti. Kao što pričam dva jezika, riječ je o nečemu što mi može samo otvoriti vrata.
Zadnjih godina mjuzikl eksponencijalno dobiva na popularnosti na svim razinama…
Riječ je o teškom žanru. Imaš dramski dio gdje moraš uložiti isti angažman kao i u dramskoj produkciji. Uz to, moraš biti sposoban vokalno otpjevati ulogu, ispratiti živi orkestar te znati scenski pokret. Mjuzikl je jako kompleksan žanr u kojem moraš imati koncentraciju, tehniku i znanje da ga privedeš kraju.
Imamo sreće što u Rijeci imamo veliki pogon koji uključuje orkestar, balet, zbor, mogućnost izrade vlastitih scenografija, tako da kada napravimo “Evitu”, “Poljubi me, Kato”, ili “Sunset Boulevard”, oni odjeknu zbog svojeg bogatstva i veličine.
S obzirom na popularnost mjuzikala u kojima su nastupila, prigodno je što ćeš dvadesetu obljetnicu proslaviti upravo scenskom pričom, velikim koncertom “U ritmu Broadwaya”. Koja je priča iza ideje te što nas očekuje?
Na premijeri „Poljubi me, Kato“ prišla mi je redateljica Tihana Strmečki, govoreći mi da ima savršenu ideju za mene. Rekla mi je da bi voljela napraviti koncert gdje ću, između svojih pjesama, pričati svoju priču. Kada je saznala da ujesen slavim dvadesetu obljetnicu, ona se odmah bacila na posao. Našla je sjajnu autorsku ekipu, kao i koproducenta u Zagrebu te je došla našem ravnatelju s idejom koju je on prihvatio. Sretna sam što ću kroz jednu scensku priču imati priliku proći kroz 18 ženskih likova i priča. Važno je reći da neću samo pjevati, već ću i interpretirati. Imat ću i potporu sjajnog plesnog ansambla i orkestra pod vodstvom maestra Filipa Gjuda, kao i goste. Bit će to jedna lijepa priča.
Na kraju svega, što biste rekli Leonori koja tek dolazi u Rijeku?
Zagrlila bih ju.
Razgovarao David Čarapina
Partner mediatico / Medijski pokrovitelj
