Krležin „Michelangelo“ u režiji Sebastijana Horvata i izvedbi Rakana Rushaidata nije „sveti luđak“ iz kulturalnih mitova o genijalnim umjetnicima, nego svatko od nas tko od svog postajanja mora stvoriti smisao. Ne „zidarski smisao“, kako veli Krleža, ne smisao precrtan od uzoraka koji već postoje, nego unikatni smisao, onoliko originalan koliko je to otisak svakog ljudskog palca. Rushaidatovo mirno lice, usredotočeni pogled i spremnost da se suoči s bilo kakvim ništavilom koje nadire izvana i iznutra, predstavljaju nam protagonista koji je i od Krleže i od samog Michelangela naučio značenje pojma terribilitá. To je užas pred svime što nam „dere kožu“ (baš kao na Michelangelovu autoportretu u sklopu Posljednjeg suda), tako da moramo hodati svijetom ogoljenih živaca, bez maske, bez zaštitnih omotača. Rushaidat lovi osobitu frekvenciju hrabrosti i izdržljivosti pristanka na to vidljivo i opetovano pokazano stanje rane, u kojem nema potrebe ni za kakvim pretjerivanjima, afektacijama, egzibicijama. Dovoljno je susreti njegov grozničav pogled. Borbenost nulte kategorije. Izdržljivost ratnika. Ali i čudovišna usamljenost koja prati svaki život na stvaralačkim barikadama. Elektronska i vokalna glazba Karmine Šilec dodatno nabija scenske prizore ritmiziranom energijom u rasponu od klupske atmosfere do crkvenih napjeva.
Padovi s velikih visina
Režijske slike naglašavaju da čovjek bez imena, baš kao i čovjek sa slavnim imenom Michelangelo, žive podjednako ogoljeno u svojim staklenim kutijama, na svojim privatnim etažama paklene izolacije od drugih ljudi, u malim, prozirnim sobama, koje su istovremeno i grobnice i atelieri i krčme i crkve. Protagonisti predstave pojavljuju se i nestaju iz Michelangelove prozirne scenske Sikstine baš kao da su narkotičke vizije, lako prizvane, još lakše rasplinute. Aleksandar Cvjetković igra Nepoznatog/Mefista koji svome Faustu ne poklanja ništa osim vedre ironije, a opet se čini kao da je i ta ironija ponekad bolje društvo od potpunog ništavila. Vizije donose i odušak i propast (posebno vizije serijalnog ubijanja svih koji okružuju i odbacuju Michelangela – kao u kakvoj egzekucijskoj snomorici), pri čemu se i božanska instanca u predstavi objavljuje kroz potrese, požare, poplave i uragane, kao sila razaranja u čijem središtu ipak i dalje (od renesanse do danas) stoji ljudsko biće. Ono samo mora „izdržati“ udarce. Vrlo blisko liku Čehovljeva Ivanova iz istoimene drame, čovjek može ostati na nogama i dugo nakon što se iznutra urušio. Rushaidat sjajno igra lik koji istovremeno i stoji uspravno i pada velikom brzinom; tako velikom i s takve visine da se čini kao da miruje.
Plitka kaljuža
Drugi dio predstave uvlači nas u zakulisne mikropolitike kazališta, u ono što se u Krležinoj drami zbiva „na skelama“. Više nismo u poetskom košmaru crteža i slika, niti u citatima Krležina zgusnutog teksta. Sada stupamo u prozu scenske svakodnevice: male obračune, provokacije, svađe, odmjeravanja. Pratimo umor i nemoć Redatelja (Jerko Marčić), prikriveno agresivne poglede i usporene kretnje jednog pijanca (Dean Krivačić), međusobno ogledanje taština među glumicama (Tanja Smoje i Marija Tadić), pretjeranu trpeljivost i srdačnost asistentice (Jelena Lopatić). Marčićev Redatelj se najviše od svega boji vlastite prosječnosti, zbog čega će scenskoj ekipi s velikim ogorčenjem nalijepiti optužnicu da su naravno oni odgovorni za svu „drugorazrednost, primitivizam i neobrazovanost“ predstave koju zajednički stvaraju. Redatelj tako stupa na mjesto Michelangelova pape: ima glavnu riječ oko „zastoja“ i nedovoljne produktivnosti umjetnika, koju upotrebljava ne zato da bi ohrabrio i objedinio ljude oko sebe, nego da bi ih gurnuo dublje u osjećaj nemoći. Glumci ga slušaju kao što je Michelangelo slušao svog crkvenog starješinu. Šutke i pognute glave. Jerko Marčić, međutim, ne igra Redatelja samo kao metafizičkog negativca. U scenama u kojima nijemo sjedi za stolom potpuno ovješena lica ili ljutito presvlači košulju uzrujanim gestama vidimo protagonista u dubokoj borbi sa svijetom koji ga okružuje, ostajući njime jednako zarobljen i zgromljen, koliko su to i glumci kojima upravlja. Ovo je druga rola Redatelja koju je Marčić odigrao u posljednje vrijeme (prva pripada Frljićevoj režiji Pirandellova komada „Šest likova traži autora“), u oba slučaja prokazujući osobitu redateljsku aroganciju, ali u slučaju riječke predstave i melankoliju.
Provalija
Na temu gubitka ideala i gubitka povjerenja nadovezuje se i ponovno poetski ritmizirani završni monolog „Nebitne stvari“ (autor mu je ujedno i dramaturg predstave: Milan Marković Matthis), kao okosnica trećeg dijela izvedbe. Senzibilni i sugestivni Nikola Nedić treći je i najmlađi Michelangelo ovog uprizorenja, koji nam se obraća sa samog ruba proscenija, govoreći izravno u publiku, o tome da ga na svim razinama postojanja uništava nestanak ljudi, nestanak kulture, nestanak vrijednosnih oslonaca. Ovaj golobradi Michelangelo stoji sam pred bankomatima i ne zna što bi počeo s manjkom ljudskih lica i ljudskih susreta, nasuprot viška kartica. Žali se da danas ljudi po zidovima crtaju još samo genitalije, zbog čije učestale banalnosti možda više ni ne znamo gledati prema stropovima Sikstine; ne vladamo jezikom mikelanđelovske simbolike. Ostali smo „izvan“ umjetničkih žarišta.
Čitava predstava tako nas na razne načine pita što znači osjećati se pozvan na izvršavanje velikih djela, a što znači imati osjećaj da vječito ostaješ prosječan. Krležin Michelangelo ne želi svoje vizionarstvo; on želi venuti kao obična ruža; želi biti „ograničeno i glupo sretan“. Bezbrižno prosječan. Redatelj, tome nasuprot, najoštrije osuđuje prosječnost, kao vrstu intelektualne lijenosti i toksičnog samopovlađivanja. A Mladić pred bankomatom govori o tome da su na mjesto prosječnosti stigle cajke i kolektivna depresija, čija je pustopoljina poharala sve pore našeg svakodnevnog života. U klasičnom stilu krležijanskih lamentacija, ovaj posljednje monolog vapi za jednom bitno ambicioznijom kulturom. Svaka osoba u gledalištu može odlučiti koji je se Michelangelo najviše tiče. Onaj koji stvara (premda to ne želi), onaj koji razara (premda toga nije svjestan) ili onaj koji žaluje. Onaj koji još uvijek pada kroz vrijeme, onaj koji misli da se nikada nismo ni pokušali otisnuti od mutnoga dna ili onaj koga je progutala duboka provalija. Ili su to samo umnožena lica iste ljudske figure? Sebastijan Horvat i glumci riječke kazališne kuće napravili su predstavu koja glazbeno, likovno i glumački prihvaća i dalje zaoštrava Krležina pitanja, trostruko inzistirajući na tome da je Michelangelo „naš čovjek“. Naša bitka s cenzurama i autocenzurama. Naša apokaliptička mašta. Naše lomljive skele u bujicama. I posebno, u izvedbi Rakana Rushaidata: naše lice otpora koje ostaje uspravno stajati čak i onda kad koljena pokleknu pred zahtjevima diktatora. To je Krležin autentični potpis. Ako ne pobjeda, onda bar prkos i prozivka.
Nataša Govedić