LUCIANO DELPRATO: MOJ DIJALOG S BOCCACCIOVIM DEKAMERONOM – DUHOVITOST, TEATRALNOST, RAZLIČITOST, DOSLJEDNOST I GOLEMA ZABAVA

3. prosinca 2020.

„Dekameron” u suradnji Talijanske i Hrvatske drame velika je predstava u vašim rukama.
Riječ je o velikom projektu, važnoj predstavi prvenstveno jer je ovo Boccacciovo djelo kamen temeljac talijanske kulture i književnosti. Moj je prvi zadatak bio odnositi se prema tom djelu s iznimnim poštovanjem. Morate se primjereno pobrinuti da adaptacija, novonastali materijal, bude aktualna. Želio sam da to bude suvremeni dijalog s Boccacciovim „Dekameronom”.

Jeste li se koristili sličnim „ključem” kao za „Kralja Edipa” koji je publiku suvremenošću i kolektivnom igrom oduševio ovo ljeto pa su mu pripale i dvije nagrade publike, za najbolju predstavu Hrvatske drame i najbolju predstavu „Zajca“ u prošloj sezoni?
Za mene je to cilj kod postavljanja bilo kojeg klasika. Mora postojati suvremena komunikacija. Ako želiš da se publika, koja je dakle 100 % suvremena, iako svih generacija i različitih životnih priča, doista saživi sa srednjovjekovnim materijalom, trebaš se na to fokusirati i kada radiš adaptaciju.

Što je bila vaša osnova za adaptaciju?
Čitao sam četiri različita španjolska prijevoda „Dekamerona”, koji je moj materinski jezik te ih uspoređivao s originalom na talijanskom. Ne govorim savršeni talijanski, ali čitam bez problema. Koliko mi je Boccacciov „Dekameron” osnova i polazište, toliko sam mu na neki način i daleko. Upravo zbog toga moj temelj, od kojeg polazim i vraćam mu se, mora biti najbolji.
Navest ću primjer. U srednjem vijeku neki su se ljudi zaljubljivali u nečiju slavu – „ne znam te, ali čuo sam za tebe i tako sam se zaljubio”. Jednu sam takvu priču preobrazio u internetsku ljubav.
Kao i kod „Kralja Edipa”, želim dokazati da ovo doista jest klasik. Nije samo dio obavezne lektire. Nije djelo koje treba promatrati u muzejima. Povijest je tamo zamrznuta. Kazalište je živo, vrelo. Znači, posve suprotno. Moram publici pokazati koliko je ovo djelo živo! Najbolji način za to jest pokazati vlastiti dijalog s tim djelom – jednostavno, popularno, lagano, zanimljivo, tečno, zabavno, duhovito… Sve je to ponekad prekriveno prašinom vremena. Cilj je da „Dekameron” sjaji punim sjajem.

Deset je dana i stotinu priča. Prema kojim ste kriterijima odabirali pojedine novele za postavljanje na pozornicu?
„Dekameron” nije djelo zamišljeno za postavljanje na scenu, već za čitanje u tišinama. Nastojao sam zadržati strukturu pričanja priča u deset dana, sve su tajne „Dekamerona” na broju. Kao u svim srednjovjekovnim pričama, brojevi su povezani s religijom, sedam, tri i deset, no to ovdje nije važno. Važna mi je teatralnost, različitost i dosljednost u pričanju priča kako bi se prevladala smrt.
U deset dana priča se stotinu priča. Koristim ih kao kostur adaptacije i osnovnu strukturu. Umjesto deset dnevno, izabrao sam po jednu priču dnevno. Iz pojedinih od njih istisnuo sam i posljednju kapljicu onoga što prepoznajemo kao aktualnost, suvremenost. Odabirao sam one teatralne, koje sadržavaju dramatičnost, koje imaju neštošto pokreće, nešto veliko, nešto što te tjera da preoblikuješ svoj svijet na način suprotan od onoga na koji si naviknut. Znamo unaprijed kako ćemo reagirati na puno toga, jer nam se već dogodilo u životu. Automatski. U kazalištu je pak mnogo toga što inspirira i izaziva nepredvidljivu reakciju. Razmišljaš i situaciju riješiš na drugačiji način. Rješenja odnosno takve teatarske ideje ne dođu odmah. Isto tražim i za glumce i za publiku, puno zanimljiviji svijet. Opet, mora se paziti da ne bude toliko neočekivano da postane čudno. To ne želim. Težim tenziji između onoga što je prepoznatljivo i poznato, ali ipak istovremeno izvan uobičajenoga i što nudi iznenađenje.

U kojoj mjeri se bavite Boccacciovim odnosom prema ženama?
Jako puno sam ga proučavao. Jednakost, emancipacija, borba… sve to pronašao sam u pojedinim novelama i prenio sam situacije u moderne i nama poznate. S jedne strane, Boccaccio zadivljujuće suvremeno razmišlja o ženama, povremeno se djelo čini gotovo feminističkim. A u nekim se dijelovima, s druge pak strane, čini vrlo mizoginim.Kod mnogih muškaraca je upravo tako – vole žene, ali ih i mrze u isto vrijeme. Opsjednuti su. Nisu sposobni razumjeti, ne žene kao osobe, već ženski rod kao koncept. Sve koncepte povezane sa ženskim rodom vrlo je složeno objašnjavati iz muškog kuta, iz kojeg se sve pojašnjava vrlo racionalno, nerijetko šovinistički. Naravno, moj posao je većim dijelom u sferi neracionalnoga. Kreativnost je ženskoga roda. Stvaraš novi život. A unutar kreacije novoga života leži misterij. Također, i smrt. Boccaccio stvara u golemoj kreativnoj snazi u trenutku kada je okružen crnom kugom. Mislim da upravo zbog toga ima stotinu priča. Moraš biti izuzetno kreativan da bi se izborio sa smrću. Moraš imati izrazitu kreativnu snagu. Donosimo priče i borimo se sa smrću. Pričama i kreativnošću nadvladavamo bolest, negativnost i smrt. Crna kuga hara Firencom, likovi se sklanjaju u samoizolaciju, pa kako ne bi postalo dosadno, svake večeri svatko od njih, za zabavu drugima, priča priču. Dosada je smrt sama, također. Ako ispričaš dobru priču, ona će trajati. Ako i umreš, tvoja će priča ostati ako je vrijedna pričanja. Važno je stoga zabaviti sebe i one oko sebe. Ako nam postane dosadno, proganjat će nas smrt.

Koliko ste se u žanrovima i temama „raširili” u svom „Dekameronu”?
Odabirom novela sam nastojao publici donijeti doista široku paletu različitosti u žanrovima i sadržaju: drama, farsa, srednjovjekovna priča, moderna priča, dubokoumna priča, laka i duhovita priča, duga, kratka, itd. Pritom, moj je cilj da publika uspije prepoznati različitost Boccacciova djela kako bi nakon odgledane predstave, oni koji nisu pročitali, posegnuli za knjigom i pročitali preostale novele.
Zadržao sam teme koje se provlače i kroz djelo – znanje, britkost, ljubav i seks, grijesi i sl.

U predstavi koristite motiv jabuke.
Točno. Jabuka simbolizira grijeh, ženu i znanje. Svi zaboravljaju ovo treće. Znanje. Postoji znanje skriveno u zabavi.

Trenuci samoizolacije, u kojoj je sada doista velik broj ljudi, a što doživljavamo prvi put i to vrlo snažno, dobar su trenutak upravo za čitanje klasika.
Upravo tako.

 

Razgovarala Andrea Labik

 

 Sponzor Talijanske drame