Draga Maida, ponosni smo što ste s nama kao počasna gošća ansambla! Veselimo se poželjeti vam dobrodošlicu još jednom u Rijeci. Kako je došlo do ovakvog prijateljevanja između vas i HNK Ivana pl. Zajca?
Istina, prijateljski odnos je doista pravo ime. Nastao je nakon prve suradnje s riječkim kazalištem, tijekom rada na Elektri, a odlučujući faktor je vjerojatno taj što smo se Marin Blažević i ja odmah „zaljubili“ jedno u drugo – na relaciji umjetničke suradnje i općeg razumijevanja, svjetonazora, ukratko rečeno. To se nastavilo i na suradnju s ansamblom, zborom, orkestrom i svima ostalima, doista svim zaposlenicima u kazalištu.
Saloma, Brunhilda, Turandot i Jenufa – Mount Everesti su sopranske literature. Kako ih svladavate? Jedna za drugom? Dio po dio? Kako vi to činite?
Bio je to, zapravo, stupnjeviti uspon. Od njih četiriju, Turandot je najdulje u mom repertoaru, gotovo deset godina. Uvijek mi je bilo važno moći razvijati novu ulogu nakon duljeg perioda proba i izvedbi prije nego se uhvatim nečega novoga – luksuz na kojem sam jako zahvalna. Saloma je došla nakon nekoliko godina, pa Jenufa i Valkira. Brunhilda je najmlađa u mom repertoaru, a uskoro će je nadopuniti Brunhilda cijelog ciklusa Prsten Nibelunga.
Naravno, na početku karijere pripremala sam nekoliko uloga u jednoj sezoni, što je neizbježno kada si na stalnom zaposlenju, ali kao slobodna umjetnica pjevačica, mogu odlučiti za sebe što, kada i koliko ću pjevati. Često radim s odličnim instruktorima i trenerima kako bih bila optimalno pripremljena; mislim da su to idealni uvjeti, uz užitak i želju za pjevanjem, pozitivan stav prema životu i zdrav način života.
Mijenja li se kroz godine odnos prema ulogama i glazbi? Postoji li možda nešto poput unutarnje evolucije lika?
Baza lika je već pružena, naravno, kao i priča, ali kroz različite produkcije imate mogućnost sagledati svoju ulogu drugačije ili na novi način svaki put. U ulogu se ulijeva i vlastito iskustvo, dolazi i do neminovne fizičke promjene kako se s godinama mijenja tijelo, tako se događa prilagođavanje na svim razinama pa raste i uloga.
Što za vas znači izvesti ulomke iz četiri toliko velike opere u jednoj večeri?
Prije svega, osjećam ogromnu radost i zahvalnost zbog ove prilike, ali naravno, to je i izazov, jer ovo su vrhunci, što znači da je to za mene sport visokih performansi. Znam i izuzetno poštujem što orkestar mora postići, zahvaljujući produkcijama Elektra, Tristan i Izolda, Aida i Tosca isto tako znam za što je Riječki simfonijski orkestar sposoban te da mogu iznenaditi i sami sebe. Presretna sam i zbog vašeg dirigiranja, Valentine, i mogu reći za sebe da sam se, kada smo se prvi put sreli prije godinu dana na Aidi, „zaljubila“ u vas na jednak način kao i u Marina Blaževića ranije.
Postoji li nešto što s najvećom radošću iščekujete na koncertu?
Da, jedva čekam fenomenalnu publiku u Rijeci, stvaranje glazbe zajedno sa svima uključenima i predstavljanje fantastičnog tenora, umjetnika, učitelja i velikog čovjeka riječkoj publici prvi put, barem i u malim ulomcima koncertnog programa. Jan Vacík prije svega je ljubav mog života, ali i moj mentor, moj najoštriji kritičar i moje drugo ja. To u osnovi odražava i smjernice programa: ljubav, različiti aspekti ljubavi, tj. otkrivanje/poimanje ljubavi na potpuno različite načine različitih protagonista.
Razgovarao maestro Valentin Egel
Priredila Andrea Labik
