Ususret simfonijskom koncertu Papandopulo, Mozart, Brahms šef dirigent Riječkoga simfonijskog orkestra Valentin Egel predstavlja vam program s kojim vas iščekujemo 13. ožujka u ponedjeljak u 19 i 30 sati.
Nakon dvije velike koprodukcije, „Spartak“ sa zagrebačkim Baletom i orkestrom Opere HNK-a u Zagrebu i „Don Carlo“ s mariborskom Operom, opet ste s Riječkim simfonijskim orkestrom. Pred vama je simfonijski koncert Papandopulo, Mozart, Brahms i snimanje Druge Papandopulove simfonije za diskografsku kuću CPO. Je li vam nedostajala vaša „posada“, vaši simfoničari?
Naravno! Predivno je opet raditi s njima. Drugačije je. Jednom kad se upoznate, kada znate jedni druge toliko dobro, postoje mogućnosti susreta na drugim razinama. Kada ste gost dirigent, imate možda svojevrsnu slobodu, jer kao šef dirigent imate veliku odgovornost prema ljudima u orkestru i prema kazališnoj kući. Sretan sam što sam opet u Rijeci. Dug je period iza mene. U svakom slučaju, sretan sam što sam ovdje i što smo pripremili veliki program za ovaj simfonijski koncert.
Raduje vijest da će se rad Riječkog simfonijskog orkestra i skladatelja koji je obilježio riječku Operu i hrvatsku glazbu 20. stoljeća naći na CD-u.
Sjajno je što snimamo Drugu simfoniju Borisa Papandopula, jer koliko mi je poznato, ne postoje dostupne snimke tog njegovog djela. Znam da je snimljena pod Papandopulovim ravnanjem, ali nedostupna je. Ne možete je naći i kupiti ili preslušati. Zato je izvanredno što snimamo to djelo, jako sam uzbuđen. Velika je to odgovornost i privilegija. Bit će to prva referenca na njegovo djelo za svako buduće izvođenje.
Jeste li se ranije susretali s Papandopulovim djelima?
Jesam, ali ovo je prvi put da dirigiram. Čuo sam za Papandopula prvog trenutka kada sam stigao u Hrvatsku, već na natjecanju „Lovro Matačić“. O njemu se govorilo i ljudi su ga uvijek hvalili kao uistinu posebnog skladatelja. Od tada sam čuo nekoliko djela na simfonijskim koncertima u Zagrebu ili u Rijeci na komornim koncertima. Uostalom, on je ovdje bio i ravnatelj Opere, ravnao orkestrom. On je jedan od onih koje ćete zasigurno upoznati kada uđete u svijet hrvatske klasične glazbe, nadam se da će uskoro naći i svoj put prema širem prepoznavanju, da će ga se uvrštavati u programe europskih koncerata. Njegova je glazba izvanredna, genijalna.
Kako doživljavate Papandopulovu Drugu simfoniju?
Druga simfonija je posebno djelo. Kao prvo, riječ je eksploziji kreativnosti! Za mene je izuzetno uzbudljivo što počinjemo od nule, čitate partituru, analizirate na klaviru, pristupate bitno drugačije nego kada radite na glazbi koju ste već nebrojeno puta čuli ili na koncertima ili na snimkama. Partitura čak i dok tek čitate, bez sviranja na klaviru, ima onu iskru, obraća vam se. Kada krenete u analizu djela, shvaćate da je riječ o zapanjujućem skladateljskom umijeću. Drago mi je stoga što je u programu i Brahmsovo djelo. Papandopulo koristi nešto po čemu je Brahms postao poznat u kasnom 19. stoljeću, završnu varijaciju. Brahms bi uzeo motiv iz kojeg bi stvorio čitavu simfoniju, iz jednog atoma glazbe. U svojoj Drugoj Papandopulo čini upravo to, uspostavlja jednu temu na početku i razlama je u dva atoma, dva motiva, dvije minijaturne glazbene strukture, te uzima tri note iz prvoga, dvije note iz drugoga i iz njih sklada zapravo cijelu simfoniju. Sve druge teme i motivi proizlaze iz toga, razvijaju se iz toga ili su ponavljanje toga. S druge strane, istu temu koristi često, kao da je moto same simfonije, u svakom ćete stavku čuti tu „crvenu nit“ koja se provlači Drugom simfonijom. Ista tema može zvučati tužno, uzbudljivo, borbeno ili nježno. Papandopulo to čini prekrasno. Zadivljujuće mi je kako je skladao simfoniju iz tih malih glazbenih struktura.
Čujemo li to i u Brahmsovim Varijacijama?
Brahms spomenuto čini u svojim simfonijama, varijacije su sve to sažeto, orahova ljuska. Brahms je volio varijacije. Pisao je za klavir, tu su i Varijacije na Paganinijevu temu, na Händelovu temu, na vlastite teme, na mađarsku narodnu pjesmu, pisao ih je za dva klavira i potom za orkestar. Vjerojatno to proizlazi iz ljubavi prema varijacijama. Volio je i Bachove Chaconne, violinističko djelo, on je aranžirao skladbu za lijevu ruku za klavir. Imate neku vrstu passacaglie, uvijek ista struktura akorda, a potom se razvija, razvija, razvija ponad toga. Upravo to čini i u svojoj Četvrtoj simfoniji koju smo izveli na početku sezone gdje je posljednji stavak strukturiran preko iste osnovne linije, tridesetak puta. Nad time je izgradio katedralu kreativnosti. U manjoj formi Brahms taj postupak koristi i u „Varijacijama na Haydnovu temu“. Naravno, od varijacije do varijacije, pronalazi potpuno nove, različite svjetove, unutar istog glazbenog materijala, a u posljednjem stavku, u Finalu koristi passacagliu kao bazu, uzima dio Haydnove teme, stvara novu osnovnu liniju da bi na kraju imao varijaciju varijacije. On je majstor završnih varijacija.
Brahms i Papandopulo imaju zajedničku nit kako kažete. U sredini programa našao se publici uvijek omiljeni Mozart i njegov Klavirski koncert br. 25. Po čemu je značajan?
Trenutak katarze u središtu. Ovaj koncert ne izvodi se baš često. Nepravedno.
Ima najveći i najduži prvi stavak od svih njegovih koncerata. Pozabavio se temama. Prepoznat će svi Marseljezu, francusku himnu, koja tada nije postojala! Za naše suvremene uši zvuči kao da je Mozart znao za nju. Možda ga je netko čuo i od ovog je djela možda potekla ideja za glazbu himne, tko zna.
Ovaj Koncert ima sve ono što volimo kod Mozarta. Naročito je lijepo kako gudači prate solista na klaviru. Čarobno. Boje koje čujete samo u Mozartovim koncertima za klavir. Atmosferu stvara toliko lako. Već u ovom djelu čujem ono što će doći kasnije, čujem Beethovena. Pokazivanje prstom prema budućnosti. Pružanje ruke nadolazećoj generaciji skladatelja. Izvodili smo i Beethovenov Četvrti klavirski koncert i motivi, strukture su vrlo slične. Kod Beethovena imate svu ljepotu koju ste već prepoznali u Mozartovom Klavirskom koncertu koji je tako lijepo otvorio vrata koracima koji tek dolaze u koncertima za solo instrumente i orkestar.
Drugi stavak podsjeća na „Jupiter“ simfoniju, odabranu temu uzima i nosi od jednog mjesta do drugog, ne rastvara je i sklapa kao Brahms i Papandopulo. Mozart je uzima cijelu i stavlja je ispred drugačije pozadine. To je i dalje ista tema.
Posljednji stavak Mozartovog Koncerta za klavir br. 25 ugrijat će srca publike, donijeti osmijeh na njihova lica.
U djelu imamo i dramatičnih trenutaka, ali sve je to Mozart u smislu božanstva, idola koji pruža vječnu radost.
A k tome, činjenica je da publika u Rijeci voli Mozarta, a Papandopula zovu hrvatskim Mozartom tako da su morali biti zajedno na koncertnom programu.
Solist je Lovre Marušić, jedan od najperspektivnijih hrvatskih pijanista mlađe generacije.
S Lovrom Marušićem želimo surađivati već duže, sretni smo što je napokon s nama. Izuzetan mladi glazbenik. Ne poznajem ga osobno, ali studirali smo na istoj Muzičkoj akademiji „Franz Liszt“ u Weimaru. Kao i koncertna majstorica Katarina Kutnar, kao i druga oboa Daniela Jurišić, kao i naš prvi udaraljkaš Pedro Rosenthal Campuzano. Kakva je to slučajnost! Nas petero s iste Akademije na pozornici u Rijeci! Može izgledati kao da je namjerno, ali uopće nije. Mislim da je jednostavno stvar u tome da je riječ o odličnoj Akademiji.
Solistica u Papandopulovoj Drugoj simfoniji je izražajna mezzosopranistica Emilia Rukavina.
Naša Emilia Rukavina, omiljena mlada mezzosopranistica iz Rijeke. Do sada već pamtimo njezine sjajne izvedbe na ovoj pozornici. Njezina uloga u Drugoj simfoniji jako je zanimljiva, jer nema teksta, pjeva melodiju. Jako je jednostavna, pristupačna glazba, lirska, atmosferična, svečana. Primjerice, glas je u svojim simfonijama koristio i Mahler. Međutim, on je uvijek koristio kakvu pjesmu na kojoj bi temeljio programsku naznaku za cijelu simfoniju. Papandopulo je sam napisao program, ali mislim da piše više o procesu skladanja nego o osobnoj krizi, odnosno o kreativnoj krizi koju nadvladava upravo stvaranjem. Put u život prvi je stavak u kojem Papandopulo traži način kako skladati, ali toliko je toga više u toj skladbi! Možete pronaći čitav svijet u njoj.
S obzirom da će publika prisustvovati snimanju CD-a, imate li kakvu uputu?
Samo dođite, budite kao i uvijek i uživajte.
Imat ćemo i studijska snimanja nakon koncerta. Bit će to prava studijska produkcija, tako da ne brinem. Najvažnije je da koncert izvodimo za publiku, ne za snimanje. Sviramo za publiku.
Razgovarala Andrea Labik
