Simfonijski koncert naziva „Schumann, Šostakovič“ u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, pod ravnanjem gosta dirigenta Myrona Michailidisa i u izvedbi Riječkoga simfonijskog orkestra, još je jednom pokazao kako riječka publika poslovično uživa u ovakvim izvedbama, jer je gledalište bilo ispunjeno unatoč orkanskoj buri i vrlo hladnom vremenu koji su te večeri okovali grad.
Zanimljivo izabran program dvaju vrsnih skladatelja različitih osobnosti i različitih vremenskih životnih perioda, izvrsno su se nadopunjavali. Večer je započela Četvrtom simfonijom u d-molu, op.120 skladatelja Roberta Schumanna koji je pravi lirik, oličenje romantizma. On je gledao u budućnost, koja je trebala njemačkoj glazbi donijeti oslobođenje od prevlasti rutine, lažnoga sjaja i prazne ideologije, ali je istovremeno napuštao sadašnjost, oplakujući veličinu prošlosti i zatvarajući se u svoj subjektivni svijet misli i osjećaja, pa je tako opjevao ljubavne osjećaje u svim nijansama njihove kvalitete. Schumann je napisao četiri simfonije, a Četvrta, koja je izvedena na ovom koncertu, zapravo je druga, jer je napisana iste godine kad i Prva, ali ju je Schumann deset godina kasnije preradio, pa je tako tek 1851.godine dobila svoju konačnu formu. Ova je simfonija, slobodna po svojoj koncepciji, trebala dobiti naziv – simfonijska fantazija, jer su sva četiri stavka simfonije međusobno povezana, među njima nema pauze, a ista se tematska građa javlja u više stavaka. Djelo je bogato raznovrsnošću ugođaja, krenuvši od dramatike i tugaljivosti do radosne svježine finala u kojemu optimizam nadvladava nemir i tugu. Dirigent Myron Michailidis, cijenjen kao jedan od najvažnijih grčkih dirigenata, koji je trenutno glavni glazbeni ravnatelj Filharmonijskog orkestra i kazališta Erfurt u Njemačkoj, autoritativno je, uz minimalne pokrete i jasne upute, vrlo kontrolirano i izražajno vodio Riječki simfonijski orkestar u kojemu su se posebno suptilnom muzikalnošću istaknuli gudači.
Nakon pauze, uslijedila je bogata Peta simfonija u d-molu, op.47, skladatelja Dimitrija Šostakoviča, simfonija koja je svojom dramatikom i ritmikom posve očarala publiku. Ova simfonija je smjestila Šostakoviča među vodeće sovjetske skladatelje, pokazavši njegovu izvrsnost u poznavanju orkestra, snage instrumentacije i jakog životnog pulsiranja glazbe. Život i skladanje Dimitrija Šostakoviča bili su teški, trnoviti, s neprekidnim usponima i padovima, što je upravo u ovoj Petoj simfoniji, koja je nastala 1937.godine, sjajno pokazao, skladavši jedno od najboljih radova u svojoj i sovjetskoj simfonijskoj glazbi. Duboko subjektivno, ali i opće ljudsko u svojoj osnovnoj zamisli, ovo djelo slušateljima predstavlja potresnu i veličanstvenu priču sukoba u čovjekovoj duši, dodirujući i područja lirske meditativnosti, a sve završava blještavom pobjedom snage i volje. Slušajući tu bogatu orkestraciju, kroz korpus izvrsno uigranih gudača jasno se čuju vapaji tuge i nemoći kojima se suprotstavljaju zvuci rata, mržnje i stege vlasti kroz korpus limenih puhača i udaraljkaša. Prekrasni su, lijepo izrađene dinamike, glazbeni razgovori flauta i harfi, flaute, oboe i klarineta, fagota, solo violine, sola viola i violončela, da bi uslijedila snaga zvuka rogova, truba i trombona, kao i precizno ritmički izvedeni dijelovi udaraljkaša. Riječki simfonijski orkestar, prepun mladih i talentiranih glazbenika, još je jednom pokazao kako se može nositi s najtežim orkestralnim djelima vrhunskom kvalitetom i uživljenošću.
Oduševljenje publike bilo je ogromno, pljesak i uzvici zadovoljstva dugo su trajali, a simpatična je bila i gesta nasmiješenog maestra Michailidisa, kada je s pulta podigao partituru Šostakovičeve simfonije i pokazao je publici kao razlog takvog obostranog burnog oduševljenja.
Gloria Fabijanić Jelović, Radio Korzo
