U siječnju smo vodili dva razgovora s publikom nakon izvedbi „Woyzecka” Hrvatske drame, a s tom praksom nastavljamo i u veljači. Nakon završetka predstave s vama će u foyeru razgovarati glumci Dean Krivačić, Hana Selimović, Olivera Baljak, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Anastazija Balaž, Biljana Torić, Leon Lučev, Nikola Nedić. Poslije „Woyzecka”, razgovarajte s Woyzeckom o Woyzecku!
Reprize Büchnerovog „Woyzecka” redateljice Anice Tomić su u ponedjeljak 5. i 6. veljače u 19 i 30 sati, a razgovarat ćemo s vama nakon predstave 6. veljače u foyeru „Zajca” na temu „Idu li bogati u rat?”. Gost trećeg razgovora je doc. dr. sc. Nebojša Zelič, a moderatorica Iva Davorja. Pozvani su svi, pa i oni koji su predstavu pogledali na ranijim izvedbama!
Zašto pogledati riječkog „Woyzecka” i zašto razgovarati o temama koje otvara, do novih izvedbi, podsjećamo vas na neke od kritika:
Dean Krivačić sjajno igra Woyzecka, svakim svojim pokretom i drhtajem tijela uprizoruje patnju čovjeka kojem je dosuđeno onu mrvicu više nego što je u stanju podnijeti. (…)
Kad se uhvate u kolo i zaplešu, to ih spaja u jedno tijelo. Glumci igraju kao dobro uštiman bend, a svaka je scena kao kolektivna izvedba čvrstog ritma. (…)
(..) u HNK u Rijeci uživali smo u moćnoj preradi folklora za 21. stoljeće. Impresivnu muziku, inspiriranu prije svega istarskom tradicionalnom glazbom, a onda i zvukom Dalmatinske zagore, potpisuje Nenad Kovačić (…)
Snježana Pavić, Jutarnji list, JEDNA OD PREDSTAVA GODINE
I simbolika u svakoj slici, u svakom pokretu i plesnom izrazu, i svakom glumcu kao jedinki za sebe na sceni, povezanoj s ostalima nekim nevidljivim, ali oštrim, nazubljenim nitima igre. Vrlo dobar Nikola Nedić kao Vašarski maestro i dosljedna u svom čistom glumačkom izrazu Olivera Baljak kao Doktorica dali su sjajnu podršku jednoj nježnoj i istovremeno čvrstoj Marie u interpretaciji izvrsne Hane Selimović, koja je željna ljubavi, kruha, malo topline i razumijevanja u okrutnosti trenutka u kojem postoji kao majka, žena i ljubavnica.
Dean Krivačić kao Woyzeck prenosi na gledatelje gotovo opipljivu fizičku bol, svojim izrazom lica bez suvišnih pokreta, tako ugnjetavan, tako mali, tako nesretno siromašan i tako svjestan svog beznađa iz kojeg nema izlaza. Bolna priča koja ovako razgolićena i ekspresivno oslikana, drži gledatelje sa suzom na rubu kapaka i kamenom u grudima i postavlja pitanja na koja je teško odmah dati odgovor.
Gloria Fabijanić Jelović, HRT Radio Rijeka, RIJEČKA PUBLIKA „WOYZECKA” ODGLEDALA SA SUZNIM OČIMA I KAMENOM U GRUDIMA
Pozornica je gotovo prazna, povremeno se po njoj provezu pokretna vrata na kotačićima kroz koja netko ulazi ili izlazi, u dnu scene sablasno osamljen stup, bandera na kojoj svijetli nekoliko uličnih žarulja, ta praznina (scenografsko rješenje redateljica i Dalibor Laginja) pod magičnim osvjetljenjem Denija Šesnića praznina je nesretnih duša u ovom komadu, prije svega Woyzecka, igra ga nadahnuto i u, tom liku svojstvenom, grču Dean Krivačić, ali i Marie, ljubljene dragane glavnog lika, rola Hane Selimović, koja ju donosi s puno proživljenog bola i nedosanjane čežnje mlade žene čije posljednji trenuci života otkucavaju tako zlokobno i sudbinski.
Taj neopipljivi doživljaj smrti, ta strašna tama što struji rečenicom koju potpuno, rekao bih, neopazice, izgovara glavni lik: “Kad se svijet toliko smrači da moraš rukama pipati po njemu, kad pomisliš da se sav stanjio u paukovu mrežu…”, tama je i naših, današnjih života, tama koje smo, manje ili više, i sami svjesni i protiv koje smo, osim u teatru, nemoćni, ono je svjetlo kojom odiše ova predstava i otkriva Büchnera u nekom novom ruhu.
Mladen Bićanić, Oslobođenje, WOYZECK NA RAZMEĐI SVJETOVA
Ova je premijera snažno otvorila 2018. godinu postavljajući teška pitanja na koja ćemo odgovore tražiti kroz još mnoge nadolazeće predstave. Pitanjima ljudskog dostojanstva, slobode i dehumanizacije malog, običnog čovjeka redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić bave se kroz lik Woyzecka Georga Buchnera, čime nadilaze samu radnju drame i njime ulaze u naše živote.
(…)
Riječki Woyzeck (Dean Krivačić) polazi od pitanja odnosa slobode i siromaštva. U kojoj je mjeri običan čovjek zaista slobodan da odabere dobro ili zlo kada je njegova egzistencija onima iznad nebitna? Je li pravo na moral nešto što odgovara kupovnoj moći? Krivačić zaslužuje posebne pohvale za potresnu izvedbu i dubinski ulazak u psihu uništenog čovjeka. Woyzeck je u potpunosti dehumaniziran, eksperiment onih koji su od njega moćniji. Nije vladar vlastite sudbine i njegove su radnje plod automatizacije, rezultat uvjeta u kojima se našao. Ta je supresija izvrsno prikazana u sceni koja slijedi neposredno nakon ubojstva Marie (Hana Selimović). Svi se likovi okupljaju u zajedničkom plesu koji stvara morbidnu atmosferu, skicirajući kratak opseg pažnje društva koje brzo zaboravlja na sve uz pravilnu dozu “kruha i igara”. Woyzeck ostaje sam na pozornici, a njegov se bezizražajan ples pretvara u mehaničko marširanje.
(…)
Ova predstava nastavlja tradiciju riječkog HNK Ivana pl. Zajca beskompromisnim progovaranjem o suvremenim društvenim problemima. Riječka je publika predstavu odgledala s knedlom u grlu i popratila naklon glumaca ovacijama s ponekom suzom na obrazu. Ovo je uprizorenje zaista vrijedno vašeg vremena…
Antonia Svetina, Ziher.hr, „WOYZECK” (HNK ZAJC): LJUDSKO DOSTOJANSTVO U DEHUMANIZIRANOM SVIJETU