PISMO INTENDANTA MARINA BLAŽEVIĆA KAZALIŠNOJ PUBLICI

16. travnja 2020.

Poštovana i draga publiko,

u godini u kojoj smo 3. listopada trebali obilježiti 135. obljetnicu otvaranja zgrade riječkog Kazališta, zadesila nas je možda i najveća prijetnja samom njegovu opstanku u povijesti ispunjenoj ratovima, okupacijama, financijskim krizama i obnovom koja je svojedobno trajala više od deset godina. Niti jedna od tih povijesnih prijetnji nije, naime, upravo ono što kazalište čini kazalištem pretvarala u najveću opasnost. Kazalište nikada nije bilo najvećim neprijateljem upravo, i paradoksalno, samome sebi.

Čak i u posljednjim ratnim godinama, devedesetih, kazališta su se zadnja zatvarala i prva otvarala, neka su bila i na «prvoj crti obrane», kao HNK u Osijeku ili Gradsko kazalište «Marina Držića» u Dubrovniku, a nitko nije niti pomišljao dovoditi u pitanje njihovu društvenu neophodnost. Upravo suprotno, kazališta su bila mjesto integracije zajednice, otpora, kritike i katarze, a neka, naročito ona s nacionalnim statusom, i mjesto konstrukcije i reprezentacije identiteta na kojem se tada gradila nacionalna država. Iz današnje perspektive čak je i takva ideološka odnosno politička funkcija nacionalnih kazališnih institucija, ma koliko već tada anakrona, ujedno bila i garancija njihova opstanka te moguće liberalizacije nakon ratnih godina. Uzgred rečeno, takvu liberalizaciju nacionalnih/narodnih kazališta i njihovo otvaranje suvremenim estetikama u Hrvatskoj je predvodila prva intendantica u povijesti hrvatskog glumišta, Mani Gotovac, najprije u Splitu, pa u Rijeci.

No ovo što se sada događa je nešto potpuno suprotno i potencijalno katastrofalno za opstanak kazališta, i to ne samo pojedinih kazališnih institucija nego kazališta uopće kao izvedbeno-umjetničke forme. Pretpostavka kazališta je, s jedne strane, publika, dakle javno okupljanje, a s druge strane izvedba glazbenih, dramskih i plesnih umjetnica i umjetnika, koja je pak nezamisliva bez socijalnog kontakta, nemoguća u režimu tzv. «socijalnog distanciranja», osim u «solo» i komornim formatima. Društvenost kazališta, odnosno socijalno povezivanje kroz umjetnički doživljaj, pretpostavka kazališta još od vremena antičke Grčke, sada je – zabranjena, i to iz razloga koje nitko, barem u ovom trenutku, ne može osporiti kao neopravdane.

Što nam je činiti?

Riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca priprema se za sve scenarije, no niti po jednom ne predviđamo defanzivu odnosno povlačenje.

Na žalost, od našeg prvotnog plana da početkom petog mjeseca započnemo s izvedbama za publiku, pa makar i u prilagođenom gledalištu, s rasporedom sjedenja koje omogućuje mjere sigurne udaljenosti, prisiljeni smo odustati. Premda smo već razradili rasporede za postupno otvaranje Kazališta u drugoj polovici lipnja, tek u srpnju, kolovozu ili čak rujnu, odlučili smo pričekati s njihovim objavljivanjem dok od Ministarstva kulture i Grada Rijeke ne dobijemo jasne upute o dinamici i modelima pokretanja javnih izvedbi naših programa za manji ili već broj gledateljica i gledatelja. Mi ćemo biti spremni na sve odluke i upute. Dobra je vijest da su dvije nove premijere, Hrvatske drame i Talijanske drame, “Vježbanje života-drugi put”, te baletna premijera “Čipka”, zapravo dovršene neposredno prije obustave programa, što znači da ih uz samo nekoliko proba možemo brzo obnoviti. Tu su i reprize “Evite”, koncerti, programi za djecu i mlade. Čim nam se, dakle, omogući rad u punom ili djelomičnom kapacitetu, trebat će nam najviše tjedan dana da otvorimo gledalište za našu publiku. Naši umjetnički ansambli, tehnika i druge službe, spremni su i na produženje aktualne, za sada zaustavljene sezone, kao i na raniji početak nove sezone. Pripremamo već i potpuno nove programe, predstave i koncerte koje ćemo moći izvoditi pa makar u gledalištu smjeli imati samo jednu gledateljicu ili gledatelja, ili ne više od pet. Riječki HNK već neko vrijeme nije tek repertoarno, rutinirano, samo još jedno kazalište nacionalnog statusa. Čim budemo i sami mogli jasnije predvidjeti kakva nas budućnost čeka u sljedećih godinu dana, otkrit ćemo vam svoje nove ideje i predstaviti scenarije našeg neophodnog djelovanja i postojanja u Rijeci.

Niti jedan grad, ako želi ostati gradom, ne može si dopustiti propast narodnog kazališta, jer ta su kazališta integralni dio njihova identiteta. Niti jedna država, ako želi ostati ozbiljnom državom, ne bi smjela dopustiti propast jednog kazališta zbog – nekog virusa. S tom porukom onima bez čijeg razumijevanja i podrške nećemo moći prebroditi mjesece koji su pred nama, pozivam vas, poštovana i draga publiko, da nastavite biti uz nas na našoj online «pozornici», u mrežama makar virtualne «društvenosti». Ondje ćemo još neko vrijeme moći stvarati barem iluziju prisutnosti, nikada ipak dalji jedni od drugih, nikada dalje od vas i od – sebe.

Nakon kratke pauze tijekom koje ćemo osmisliti i producirati nove programe, od početka svibnja očekujte «Zajc uz vas 2». I da, ako možete, pričekajte još neko vrijeme do najave nastavka sezone i novog rasporeda naših predstava i izvedbi na kazališnoj pozornici, jer samo ondje kazalište doista živi, i može preživjeti.