ČAJKOVSKI

Cayetano Soto otkriva portret jednog od najboljih skladatelja romantične ere. Petar Iljič Čajkovski smatra se ruskim nacionalnim kulturnim blagom.

Sotov cjelovečernji balet „Čajkovski“ zahtijeva tehnički stav, maštu i predanost. Svojim osebujnim plesnim vokabularom sastavljenim od nijansiranih detalja i grotesknih adaptacija tradicionalnih pokreta, Soto vlastitim potpisom stvara balet pod utjecajem neobjavljenih pisama i drugih arhivskih dokumenata Državne kuće-muzeja „Čajkovski“ u Moskvi 2009. godine.

Čajkovski je bio rastrgan između običnog društva svijeta i vlastite mračne strane. Nadilazi suprotnosti i prihvaća vlastitu prirodu kako bi pronašao sebe. Nažalost, pritisak društva dominirao je cijelim njegovim životom do tragične smrti.

Javna rasprava o njegovom privatnom životu bila je tabu tema u njegovoj domovini gotovo sto godina.

Cijeli je njegov život borba, primjerice, u ranim sovjetskim publikacijama, iz arhiva Državne kuće muzeja „Čajkovski“ u Klinu, urednici su skladateljevu seksualnost smatrali temom koja se ne smije isključiti iz istraživačkog proučavanja njegovog života.

S druge strane, intimni život Čajkovskog revno su skrivali članovi njegove obitelji, suvremeni muzikolozi te dužnosnici carske dinastije Romanov i Staljinov Sovjetski Savez. U očima vlasti, nezamislivo je bilo prihvatiti ideju da je Petar Iljič Čajkovski, rusko nacionalno blago, homoseksualac.

Tko je za vas Petar Iljič Čajkovski? Zašto je toliko zanimljiv i poseban njegov život i njegova djela?

Jednostavno je. Što je Čajkovski bilo kome? On je univerzalno blago. On je sve. Odrastao sam uz njegovu glazbu, naročito uz njegove balete, primjerice „Trnoružicu“, a naročito uz „Orašara“. Njegova je glazba svima poznata. Za mene je on netko kome se moramo vraćati kako bismo, iz današnjeg trenutka, mogli razumjeti glazbu. On je sve – od tradicije, do inovacije, ključ je za romantizam. Za mene je bio veliko otkriće i želio sam upoznavati još i još njegove glazbe. Impresioniran njegovom glazbom, sada sam otkrio i osobu. Ne umjetnika, već zaista osobu iza te umjetnosti.

Ideja o ovoj temi i naslovu potekla je od Marina Blaževića. Nismo željeli tipični suvremeni narativni balet, željeli smo stvoriti vlastitu baletnu priču.
Osnova su bila pisma. Mnogo je neobjavljenih pisama što ih je čuvala obitelj Čajkovskog smatrajući da bi njihovom objavom kompromitirali njegov život. Problem je bila njegova homoseksualnost. Željeli su to sakriti od društva. Ta su pisma o njemu, o njegovim mislima, o obitelji, dopisivanja s dadiljom. Sva su ona bila su u kutku Državnog muzeja „Čajkovski“ dok ih sa Sveučilišta Yale nisu pronašli i preveli. Snimljen je i dokumentarac, pogledali smo ga. Shvatili smo da ako želimo ispričati priču o njemu, to mora biti priča o onome što se o Čajkovskom skrivalo. Kroz pisma shvatit ćete i nas. Kroz pisma jasnijima postaju neki aspekti karaktera Petra Iljiča Čajkovskog. Bacamo svjetlo na neke od trenutaka iz njegova života. Ne govorimo o tome kako je živio ni kako je umro, govorimo o stvarima koje bi ljudi trebali znati. Pisma su nit koja je sve povukla. Nitko od plesača ili plesačica u predstavi nije Čajkovski, nitko nije njegova žena, nitko nije otac, nitko nije njegov ljubavnik, već svatko od plesačica i plesača prikazuje jedan od aspekata Čajkovskog.

Pročitali smo više od 500 pisama. Radili smo na onima koje smo smatrali najrelevantnijima, onima koja nas inspiriraju i koja nam o Čajkovskom nešto značajno govore, koja govore i publici. Jer i publika mora dobiti priliku za svoju interpretaciju. Uvijek kažem, ako se publici svidi balet, presretan sam! Ako im se uopće ne svidi, sretan sam i dalje. Prosječnost me ne zadovoljava. Komentari poput „Bilo mi je tako-tako“ ili „Ne znam… Bilo je onako, u redu“, me ubijaju. Na nama je publici omogućiti maštanje kroz otvaranje njihovih interpretacija. U umjetnosti je zanimljivo da svatko može vidjeti drugim očima, shvatiti nešto što sam možda ostavio negdje u pozadini. Svako se mišljenje se računa, a svaka osoba koja dođe u kazalište već je pravi dar umjetniku.

Koje ste skladbe koristili za predstavu? Što vas je vodilo u biranju upravo tih djela kao glazbu za ovaj balet?

Izabrati glazbu najveći je izazov. Bili smo sigurni da ne želimo koristiti skladbe najpoznatijih triju baleta, „Orašara“, „Trnoružice“ i „Labuđeg jezera“. Publika ih najbolje poznaje. Nismo željeli stvoriti im jasno viđenje ili očekivanje čim čuju glazbu. Na početku smo koristili drugu glazbu, od Sinéad O’Connor do Mozartovog Requiema. Naravno, na kraju smo odlučili koristiti samo skladbe Čajkovskog, od serenada, klavirske glazbe, liturgija, simfonije, glazbu koja nije u tolikoj mjeri poznata široj publici. Možda će nekome ta glazba biti znana, ali možda nekome otkrijemo nešto novo i drugačije, a od poznatog autora. Bilo bi lijepo ispričati priču uz neočekivanu glazbu Čajkovskog.

Što biste voljeli posebno podcrtati ovim baletom?

Primjećujemo koliko je Čajkovski bio kontradiktoran. No, treba imati na umu da je bio zlostavljan i maltretiran već kao dijete. Profesor na Konzervatoriju rekao je njegovome ocu da nema nikakvog talenta. Kako je to mogao reći?! Profesor je bio bez talenta! Ono što me najviše inspirira kod njega jest velika volja, njegova upornost cijeloga života. Sve što čini uvijek kreće ispočetka, ne uzda se u staru slavu, cijeloga se života dokazuje iznova, nikada do kraja zadovoljan s rezultatom, jer uvijek misli da može bolje. Toliko su ga proganjali i ugnjetavali da je morao otići iz svoje domovine. To se na neki način dogodilo i meni, poznatiji sam u drugim zemljama svijeta nego u mojoj Španjolskoj. Morale su me prvo prepoznati najveće baletne trupe da bi me prepoznali i u mojoj zemlji. Trebalo je proći deset godina!

Mnogo je toga kod Čajkovskog u čemu se prepoznajem. Toliko je ljudi od pamtivijeka homoseksualno. Što je pogrešno u tome?! Jednako smo ljudi. U braku sam s Hrvatom i jako sam ponosan na to. Tužno je, primjerice, što u Hrvatskoj nemamo jednaka prava kao drugi vjenčani parovi. To je sramotno, moram to reći. Ljudi, probudite se, vrijeme je da učinite nešto za svoje ljude. Imamo iste poreze, iste zakone, itd.

Ovaj balet nije o homoseksualnosti, ali želim istaknuti da smo za mene svi smo mi jednako važni, svi ljudi, nema razlike po rasi, boji kože, ni između muškarca i žene. Umjetnici prolaze kroz mnogo teških životnih situacija, puno je patnje. Ne rugam se baletu, religiji, ni politici. No, reći ću, crkva u Rusiji načinila je strašnu štetu mnogim ljudima, a čini to i danas. Ovdje je riječ o ruskom skladatelju, i budimo jasni, nismo mi protiv Rusije, ali jesmo protiv Putina. Ne može biti zabranjeno izvoditi zadivljujuću glazbu izvanrednog, velikog umjetnika zato što je Rus.

Možete li otkriti malo više o vizualnom dijelu predstave?

Balet je zamišljen u poglavljima. Prolog, poglavlja i epilog. Jedno poglavlje zove se „Publika i polubogovi“. Polubogovi su kritičari, naravno. Šalimo se s tim. Htjeli smo da se u kostimima prepoznaje slavenska kultura. Nismo željeli smjestiti se u jedno vremensko razdoblje. Isto tako, mjesto može biti i na Mjesecu. Jer mora otići toliko daleko… Šalimo se na taj račun, a vidjet ćete iznenađenje.

Je li se što o neshvaćenim umjetnicima u bilo kojem smislu promijenilo od vremena i okolnosti u kojima je živio i radio Čajkovski?

Neshvaćeni umjetnici. Kao umjetnici polazimo od toga da nam je važno da publika ima mišljenje, glas svakog pojedinca nam je bitan. Ako smo pogrešno shvaćeni, u redu. Ono što umjetnici žele pružiti jest iskrena i slobodna komunikacija u političkom i društvenom okruženju. Mi smo manifestacija svega što vidite, ponekad izgleda da nismo dio civilizacije. Publika voli dolaziti u kazalište, a umjetnici ovise o publici. Izvodimo umjetnost za njih. Važno je, ponavljam, da svatko ima mišljenje i prekrasno je imati iskren dijalog. U današnje vrijeme, kada se očekuje da je društvo ujedinjeno, nastane problem kada pojedinci imaju glas jači od društva. Ukoliko individualac može reći što misli, ne znači da time može i mora biti iznad većine. Mnogi su se filozofi bavili tim pitanjem. Vidi se to na društvenim mrežama, individualci su preuzeli riječ. Dobro je biti svjestan i toga.

U što ulažete najviše energije kada radite na nečem novome?

Vrlo jasno – u plesačice i plesače. Čarolija se događa u dvorani. Volim uključivati plesače u ideje svojih projekata. Važno je da tijekom procesa svi napredujemo kao umjetnici. Da rastemo. Da nađemo nešto novo, ono za što nismo znali da posjedujemo u sebi. Da su svi u mogućnosti ispoljiti to iz sebe. Ponavljam plesačima da oni nisu ni ispravni ni pogrešni. Moj je zadatak donijeti ispravne odluke. Svaki doprinos, svako sudjelovanje i pogled plesača dobrodošli su. To je ta magija koja se dogodi u dvorani. Što bismo bez dvorane?! Ne bi bilo ni nas. Kada dođem u neko kazalište, nakon dvije godine ulaganja i istraživanja, moja je predstava već gotova, a onda moramo pokazati što mislimo da možemo. Ako želite uistinu vidjeti čaroliju, dođite na moje probe.

Kako biste opisali ovo svoje dostignuće?

Svaki novi korak svakog umjetnika, svakog koreografa kao Kyliana, Forsytha i brojnih drugih počinje od nule. Nema knjige iz koje to možete naučiti. Bez obzira na to jeste li prije toga napravili 20 predstava ili 100 predstava. Ne postoji sveta knjiga umjetnosti. Oslanjaš se na glas u svojoj nutrini i pokušavaš ga pustiti iz sebe.

Što biste voljeli da publika zna i ponese nakon vašeg baleta?

Kao što sam rekao, čak i ako ništa niste razumjeli, a dotaklo vas je, povezali ste se s pričom barem na trenutak. Ako ste doživjeli vlastiti odraz u predstavi, ako ste se povezali s plesačima čak i na sekundu, ja sam već sretan i zadovoljan.

Želim da se ljudsko biće poveže s drugim ljudskim bićem, s Čajkovskim, s plesačima, da makar taj jedan trenutak ne misle na svoje svakodnevne probleme.

Pišete li pisma? Jeste li romantična duša kao Čajkovski?

Pišem svašta kada dođe do pisanja, do kreiranja. Ne koristim tehnologije za to, ne volim ništa ubacivati u kompjuter. Nastojim je koristiti što je manje moguće. Volim tehnologiju kada se koristi u medicinske svrhe ili za praktično unaprjeđivanje nečega što nam koristi.

Jesam li romantičan? Vjerujem da svatko u sebi ima romantičnu stranu. Jako puno knjiga kupujem, čitam. Šaljem razglednice svima svojima gdje god se nađem u svijetu.

Želio bih još reći na kraju: Rijeko, hvala što ste me pozvali!

Razgovarala Andrea Labik