ČIPKA

Kultivirana plesna zajednica jednako angažiranih pojedinaca koja je na trenutak uhvatila ravnotežu sa svemirom transcendirajući harmoniju trajanja.
Maja Đurinović, PlesnaScena.hr

 

Predstava traje oko sat vremena i izvodi se bez pauze.

Temu čipke, jedno od glavnih obilježja hrvatske nematerijalne kulturne baštine, dakle kulture za koju se može reći da je u sadašnjosti živa i stabilna onoliko koliko su naša shvaćanja njene vrijednosti stabilna, nisam odabrala slučajno. Odabrala sam je željeći iz drugačijeg kuta i drugačije perspektive prići plesu kako bih svoju praksu promijenila i obogatila. Inspiraciju za suvremeni balet „Čipka” nalazim u samoj strukturi i ritmu čipke koji mogu biti bogati izvor za stvaranje koreografske strukture te oblikovanja njenih glavnih elemenata poput prostornih puteva, plesnog vokabulara, plesnog ritma u koreografiji, ali i razvoja odnosa među izvođačima.

„Čipka” je za mene priča plesa, plesa koji ne koristi prostor kao neku popratnu okolnost, on se bavi prostorom koji tako prestaje biti sredstvo za ostvarenje plesa postajući subjektom i temom izvedbe. Gledajući tako, jasno je da se struktura čipke i njena transpozicija u plesnu umjetnost može gledati kao „ples u prostoru“, ali i kao „prostor u plesu“. U slučaju koreografije „Čipke” događa se upravo obrnuto, prostor kroz svoje prostorne puteve, koje preslikavam iz strukture paške čipke, ulazi u plesače i u nas gledateljice i gledatelje zajedno s njima. Ovom opsjednutošću prostorom i uzajamnim djelovanjem prostora i njegovih subjekata stvara se vizija koreografije i na koncu sama koreografija.

Kako za svoje stvaranje inspiraciju uglavnom crpim iz područja duhovnog ili neočitovanog, prva su mi asocijacija na temu čipke bile mandale i njihova sveta kozmička geometrija, te njihova povezanost s univerzalnim kodom stvaranja (Fibbonacijev niz, zlatni rez, spiralni oblik dna, i slično). S obzirom na razumijevanje osnovne koreografske ideje i formi koje se mogu primijeniti kako u čipkarenju ili koreografiranju, tako i u komponiranju (ponavljanje motiva i tema, kružne i spiralne forme), sam proces i tijek stvaranja glazbe za balet „Čipka“ uglavnom je tekao inspirativno i spontano, a kao svoju okosnicu koristi ljestvice, motive i ostale izraze s područja Balkana, ali i šire. Većina partiture nastala je kroz improvizaciju, te se kasnijim izlučivanjem i odabirom tema, pa zatim orkestracijom i nadogradnjom glazbenog materijala, stvarala trodijelna cjelina „Čipke“. Unutar partiture čuju se i moje već ranije skladane kompozicije ili njihovi dijelovi, a to su „Europska sopila“ i „Vilinski ples br. 6“ za dvije violine.

Kod skladanja glazbe za „Čipku“ željela sam postići organičnost i fluidnost, kao i konstrukciju i kontrapunkt, pa sam upotrebljavala klasične instrumente, studijski snimila i aranžirala teme, kreirala elektronski obrađene uzorke te eksperimentalnu elektroniku s izraženim pulsom „beat“. U odnosu između suvremenog i arhetipskog ovdje postoji bliska povezanost, a tome pridonose postupni i promišljeni zahvati u izmjenama klasičnog i etnološkog glazbenog izraza temeljenog na melodiji s onim elektronskim i eksperimentalnim, temeljenim na ritmu ili atmosferi. Tema „Čipke“ je iskonski prapovijesna, ali i suvremena, jer u svojem bogatom izražajnom duhu obnavlja misao mudrosti i nasljeđa kao što i postavlja aktualna i suvremena pitanja estetike i inspiracije univerzalnom ljepotom i harmonijom.

U vremenu iznimno brzog znanstvenog, tehnološkog, ekonomskog, ali i kulturnoumjetničkog razvoja, s neizostavnim utjecajem na inovativnost, autentičnost i originalnost, danas tražiti „novu“ i „neviđenu“ temu predstavlja izuzetno zahtjevan, čak i nemogući posao. Zbog toga se odlučujemo iz našeg kulturnog nasljeđa izvući, uz globalno brendiran fenomen paške čipke i druge, nepoznate ili manje poznate elemente koje imaju sigurno uporište u svojoj umjetničkoj vrijednosti, te ih postaviti u novu perspektivu. Prevoditi ih u jezik plesa, to znači i drugačije pristupiti koreografskoj strukturi, plesnom pokretu, glazbenoj kompoziciji te scenografskokostimografskim rješenjima ne bismo li prikazali našu novu, ekstrahiranu, eksteritorijaliziranu i hibridnu inačicu kulturnog naslijeđa, stvarajući novi plesni, ali i izvedbeni izričaj sa sadržajem koji nosi novu svijest o umjetničkom odnosu s našom baštinom.

Ova baletna večer sastoji se od tri dijela, od kojih je svaki inspiriran drugačijim propitivanjem elemenata umjetnosti čipke i njezinim prijevodom u drugi, plesni medij. U prvoj koreografiji, ili prvoj čipki (kako mi volimo zvati segmente ove predstave), inspirirani smo idejom čipkarskog predloška, koji zadaje osnovni kostur sastavljen od središnjeg dijela te iz njega izvirućih radijalnih pravaca. Takav predložak s jedne strane služi kao mreža prostornih pravaca po kojem se plesači kreću, dok s druge strane postaje aktivator odnosa samih izvođača. Tako struktura, sa središtem iz kojeg sve izvire, stvara hijerarhijski međuljudski poredak.

Za drugu čipku polazište nam je bila reticella, vrlo poznati geometrijski motiv, uobičajen kako u čipki na hrvatskoj obali, tako i u cijeloj Europi. Njezin karakterističan kvadratni oblik nam je poslužio za prostornu strukturu unutar koje plesači mijenjaju svoja mjesta kroz translaciju, transpoziciju i rotaciju. Ova jednostavna struktura uspostavlja horizontalni odnos među izvođačima, izjednačavajući ih po važnosti, ali tu nastaje i igra jednakih u borbi za vlastitu poziciju, izbacujući, kao u nekom natjecanju, ostale iz prostora.

U trećoj čipki bavimo se idejom iscrpljivanja. Ona je proizašla iz socijalnog aspekta čipkarskog zanata koji je gotovo sinonim za fokusiranost, repetitivnost, dugotrajnost i minucioznu posvećenost. Citat „Nakon dana koji smo provele radeći u kući ili na poljima, noću smo se skupile kako bismo štedjele ulje za svjetiljku. Čipku smo radile do kasno u noć prije nego smo je rano sljedećeg jutra odnijele u trgovinu u razmjenu za hranu“ (Vjera Bonifačić, „Lace production in Pag, Croatia, from 1900 to the present” (Department of Human Ecology, University of Alberta, Edmonton, AB, Canada, T6G 2M8 1994.)) pokazuje nekoliko bitnih elemenata iz kojega smo gradile ovu koreografiju: zajedništvo, siromaštvo, umor, kreativnost. Taj zajednički iscrpljujući psiho-fizički moment bila je ideja vodilja ovog zadnjeg dijela kojeg smo uprostorili u formaciju kruga, odnosno kola, iscrpljujući tu formu s repeticijama i varijacijama kako ritma, tako i plesnih motiva, što predstavlja veliki fizički, ali i mentalni izazov plesačima i tjera ih da kroz zajedništvo isplešu svoj ples do kraja.

Razmišljajući o stvaranju baleta „Čipka“, od samih početaka bile smo ujedinjene u ideji osuvremenjivanja i apstrahiranja pojma čipke koji se inače najčešće tematizira u svom etnografskom, baštinskom, te općenito, vrlo doslovnom i tradicijskom obliku.

U našem viđenju, subjekt i objekt su jedno, postaju neodvojivi kroz sam čin stvaranja, žene koje su stoljećima mukotrpnim samoodricanjima, samokontrolom i savladavanjem zahtjevnih tehnika stvarale umjetnička djela, nama su podjednako bitne u kreaciji kao i sam produkt njihovih ruku.

U vizualnom smislu, kostim kojeg plesačice i plesači nose obilježava ih kao subjekte u apstrahiranim tradicionalnim nošnjama, jednako kao što od njih čini objekte samih igli s koncem koje pokretom stvaraju čipku.

Njihovo kretanje po naslikanom predlošku na podu stvara imaginarni preplet oblika čipke koju plešu, čipke koja se polako gradi šireći motive uvijek iz sredine smještajući ih unutar niza koncentričnih kružnica strpljivim i minucioznim radom.

Kostimi su monokromni, svijetlih nijansi, poštujući renesansni izričaj u jednostavnosti i čistoći bjeline tekstila, s obzirom na to da se i nastanak čipke dogodio upravo u renesansnom razdoblju.

Jedini odmak u toj bijeloj čistoći daju fluorescentno rozi detalji koji se svaki put u drugačijoj formi pojavljuju u trima dijelovima baleta. Na početku kao roze dokoljenke; u drugom dijelu kao roze moderne majice; u trećem dijelu baleta kao rozi prstenovi na prstima kojima se drži igla za čipkanje čipke.

Misao iza ideje o fluorescento rozoj boji, u inače crno-bijeloj estetici, upravo je u mogućnostima osuvremenjivanja baštine, odnosno kamo bi suvremeni estetski zahtjevi možda doveli tradicionalno odijevanje da smo se kojim slučajem nastavili tradicionalno odijevati.

U pozadini stvaranja čipke za cijelo vrijeme trajanja baleta teku apstraktne niti konca, svaka od tri dijela čipki otvara svoju nit konca, te one tako teku neprekidno dok i sam čin stvaranja ne dovrši svoju kreaciju.

Čipka – samostalni, šupljikavi ručni rad od lanenih, pamučnih, svilenih, agavinih, srebrnih i zlatnih niti. Rezultat je ljudskog umijeća i izuzetne kreativnosti, smatra se najzahtjevnijom vještinom tekstilnog rukotvorstva čije su autorice najčešće – anonimne čipkarice.

Čipkarstvo se kao specifičan oblik tekstilne rukotvorine razvilo iz prastarih elementarnih tekstilnih vještina i to u vrijeme renesanse, razdoblja brojnih umjetničkih, znanstvenih, tehničkih i ostalih inovativnih dostignuća. U tom smislu napušta se medijevalni polikromni vezeni ukras tekstila otkrivajući tako nove ljepote monokromije bijelog u bijelom, u oblikovanju tekstila traži se nova ljepota u jednostavnosti i čistoći bjeline. Potreba da se opletu ili vežu niti na krajevima tkanine potaknula je tehniku uzlanja (macramé) i preplitanja iz kojeg se razvila čipka na batiće, a podvijanje ruba tkanine uz izvučenu nit i šivanje raspleta (ajour) bile su osnova čipke na iglu. Dvije su to najpoznatije i najrasprostranjenije tehnike izrade čipke koje se tada javljaju na području Europe.

Smatra se da čipka na iglu nastaje na Mediteranu, na području Venecije, dok se istovremeno čipkarstvo na batiće razvija u okolici Antwerpena u Belgiji. Istovremenost pojave u udaljenim lokalitetima svjedoči jedinstvenom ukusu u vrijeme renesanse. U Italiji i Francuskoj, u razdoblju od 1527. do 1616., pojavljuju se tiskana izdanja crteža i predložaka koja su nadilazila jezične barijere i državne granice.

Prve su čipkaste tvorbe rađene u stilu gotičke geometrijske stilizacije, a u daljnjoj izradi, prema nadolazećim likovnim obilježjima stilskih razdoblja, pojavljuju se od stroge geometrije preko barokne bujnosti i asimetričnih cvjetnih ornamenata, reljefne izvedbe i slično, od primarne retičele do motiva cvijeća, ljudskih, životinjskih i mitskih likova. Čipku su izrađivale pripadnice plemićkog staleža koje su kao dio odgoja svladale i osnove ručnog rada posvećujući se tijekom vremena složenijim tehnikama izrade. Čipka se izrađivala i u ženskim samostanima gdje način života, red i izoliranost ostavljaju dovoljno vremena i mira za minuciozan posao. Redovnice su često podučavale čipkarstvo pa su u mnogim mjestima bile i začetnicama vještine među lokalnim stanovništvom, a tako su i motivi s crkvenog ruha prešli u svjetovnu proizvodnju. Upravo taj slučaj nalazimo u Hrvatskoj. Dok su u drugim zemljama Europe čipku uglavnom izrađivale žene iz crkvenih redova i plemstva, u Hrvatskoj se njihovim posredovanjem prenosi u ruke seoskih žena u manjim ruralnim sredinama. Znanja o načinu izrade generacijski su se prenosila unutar obitelji, od vještih baki i majki na kćeri i unuke. To tekstilno rukotvorstvo služilo je prvenstveno ukrašavanju ženske tradicijske odjeće i platnenog posoblja, kao izvor dodatne zarade siromašnog seoskog gospodarstva. Zahvaljujući prodaji čipke, ali i organiziranom otkupu, mnoge žene su privređivale i tom zaradom školovale svoju djecu.

U ostalom dijelu Europe, od 16. do 18. stoljeća, osnivaju se manufakturne i industrijske proizvodnje čipke. Široke nabrane košulje, veliki položeni ovratnici, žaboi, manšete, velovi, ukrasi… Velika je potreba za čipkom na ženskoj odjeći, ali naročito muškoj, osobito na sarama čizama i dijelovima ratničke odjeće i oklopa. Čipka je tamo prvotno bila ukras muške odjeće koju su mukotrpno izrađivale tisuće preslabo plaćenih čipkarica. Uskoro čipka postaje – luksuz. Rastuća potreba za čipkom nije mogla biti zadovoljena zbog čega su donošene uredbe o zabranama nošenja čipke te carinske odredbe protiv uvoza čipke. Pojavili su se propisi protiv raskoši – čipku smiju nositi samo najviši društveni slojevi, kraljevske obitelji i plemići najvišega ranga. Propisano je i točno mjesto ukrasa, uz veličinu i izgled dopuštenog detalja. Primjerice, tako se u ediktima vlade Luja XIV. nastoje zaustaviti enormni rashodi za nabavu inozemne čipke, među ostalima i dubrovačke (point de Raguse), a dekretima se određuje kako se point de France kvalitetom mora izjednačiti s point de Raguse, point de Venice.

Takva „natjecanja“ u intenzivnoj kreativnosti i proizvodnji čipke u većini europskih zemalja odvijaju se sve do kraja 19. stoljeća kada zbog promjene načina života, modnih trendova i industrijalizacije zamire manufakturna proizvodnja. U današnje vrijeme, vještina čipkarstva održava se kroz različite tečajeve, škole, udruge, a u izvornom ili prenesenom obliku, čipka je prisutna u umjetnosti, modi, uređenju…

Priredila Andrea Labik

Čipkarstvo u Hrvatskoj posredovanjem crkvenih redova i plemstva od 16. do 19. stoljeća prihvaća i građanstvo i seosko stanovništvo vješto u izradi tkanja i vezenja. Tijekom 19. i 20. stoljeća osnivaju se škole, organiziraju tečajevi. Poduka o ručnom radu, pa tako i o čipkarstvu u pučkim, osnovnim, stručnim, specijalnim ženskim školama ili školama uz samostane, odvijala se po jedinstvenim programima rada od razdoblja vladavine carice Marije Terezije pa do kraja Drugoga svjetskog rata. Prve ženske škole, kako u Europi tako i na prostorima današnje Hrvatske, bile su pod okriljem crkvenih redova. Od 1777. godine prati se sve veća briga za obrazovanje djevojaka uopće, a sredinom 19. stoljeća, u vrijeme Hrvatskog preporoda, s razvojem hrvatskog učiteljstva ističe se velika potreba za obrazovanošću djevojaka. Na samim počecima ustroja, izvan samostanskih škola, nedostajalo je učiteljica koje bi poučavale ručni rad, pa su u takvim slučajevima obuku obavljale supruge učitelja. Veliki je trud uložen kako bi se očuvalo i zaštitilo izvorno hrvatsko nasljeđe.

Prva razrađena naučna osnova je u Prvom školskom zakonu iz 1874. godine gdje je detaljno razrađena i zakonska naučna osnova za ženski ručni rad. Čipkarstvo je podrazumijevalo vještinu, fini rad, preciznost, strpljivost i vrijeme, dugo, dugo sjedenje. Ručni rad, tražena čipka, za školu je imala važan ekonomski značaj. No, ne samo za školu. Čipka je između dva svjetska rata postala najunosniji dodatni izvor prihoda seljačkih obitelji. Nimalo neopravdano, čipka je bila simbol ljepote, raskoši i višeg društvenog statusa za one koji su je kupovali i koristili, ali za veliki je dio žena koje su je izrađivale za prodaju u kriznim međuratnim godinama, izrada čipke bila simbol siromaštva. Za seljačke obitelji lepoglavskog kraja bila je za ženu cjelogodišnji posao, za razliku od većine muških sezonskih poslova (ciglane, rudnici, kamenolomi i sl.), bila je glavni prihod kojim su se uzdržavale čitave složene obitelji. S obzirom da se počelo shvaćati da je to ozbiljan posao koji donosi novac, da omogućava preživljavanje u kriznim trenucima, sigurnost hrane i ogrjeva za obitelj, lepoglavsku čipku radilo je i nekoliko muškaraca.

Prodaja čipke, organizirana ili individualna, bila je znatan doprinos siromašnoj ekonomiji grada Paga čiji žitelji više nisu ovisili o vremenskim uvjetima pogodnima dobivanju soli kao osnovnom izvoru novčanog prihoda paškog domaćinstva. Siromaštvo je bilo takvo da su već četverogodišnje djevojčice bile „prikovane“ uz jastučić. Žene su se najčešće skupljale noću kako bi uštedjele na troškovima za uljanicu koju bi jedna od njih vezala na glavu pa su tako do ranog jutra zajedno radile. Kasnije, zaradom od čipke školovana su djeca, izgrađene su kuće. Interes vanjskog tržišta je nakon Drugog svjetskog rata počeo opadati, a opadala je i izrada. Ravnopravno su, svi koji su za to imali mogućnosti, i dječaci i djevojčice imali pravo besplatno se školovati i jednako se uključivati u sva zanimanja. Prilika za udaju djevojaka nije ovisila više o doti, pa je i izrada čipke za dotu naglo prestala. Jedno se vrijeme kućna radinost potpuno ugasila, međutim nova je faza proizvodnje, razmjene i kupovine čipke u Pagu počela 1960-ih godina s razvojem turizma. Čipka i čipkarice postaju atrakcija, a mještani čipku prihvaćaju kao simbol vlastitog identiteta.

Priredila Andrea Labik

Čipka je u Hrvatskoj najprisutnija na trima lokalitetima, u Pagu, Lepoglavi i Hvaru, koji predstavljaju hrvatske centre čipkarstva. Pag i Lepoglava kontinuitet izrade zahvaljuju djelovanju čipkarskih tečajeva i škola osnivanih krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a koji su trajali do poslije Drugog svjetskog rata. U Hvaru zasluga je zatvorenosti reda benediktinskog samostana. Čipkarska aktivnost u Dubrovniku, spomenuta point de Raguse kojoj se divio francuski dvor, prestaje nakon potresa 1667. godine. Posljednjih desetljeća u nekoliko se mjesta gdje je vještina izrade čipke bila dio svakodnevice ponovno pokreću aktivnosti čipkarstva, a to su brodsko Posavlje u Slavoniji sa sunčanom čipkom, Primošten na Jadranu s čipkom na iglu te Sveta Marija u Međimurju s čipkom na batiće.

Zakonom o zaštiti kulturnih dobara i ostalim pozitivnim propisima primjerci čipke u fundusima muzeja, samostanskim i crkvenim riznicama ili privatnom vlasništvu evidentirani su i zaštićeni kao materijalna i nematerijalna etnografska odnosno kulturna baština Hrvatske. Vještina izrade paške, lepoglavske, hvarske, primoštenske i svetomarske čipke i sikirevačkih motiva upisana je u Listu nematerijalne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Primjerci paške, lepoglavske i svetomarske čipke izrađeni po standardima odobrenima od strane Komisije pri Hrvatskoj gospodarskoj komori i Zavodu za intelektualno vlasništvo, nose znak „Izvorno hrvatsko“ i imaju zaštitu geografskog podrijetla. Od 2009. godine vještina izrade paške čipke, lepoglavske čipke na batiće i hvarske čipke od agave, u sklopu Čipkarstva u Hrvatskoj, uvrštena je na UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Priredila Andrea Labik

Na platnenim dijelovima folklorne odjeće susrećemo ukras izveden bodom šivane čipke u obliku prvotne retičele (reticella = mrežica). Nastaje u kvadratnom prostoru urezanom u platnu i rađen je bez nacrtanih predložaka. Paški teg (teg – ženski ručni rad) je na Pagu bitan ukras na prsima bijele platnene košulje i marami kojom je kosu pokrivala udana žena, tipa ženskog ruha koji se formirao još tijekom 15. stoljeća, a zadržao se u paškoj narodnoj nošnji gotovo do naših dana. Početkom 20. stoljeća, intenzitet izrade nošnje opada, no najvažnije za opstanak čipkarstva tada je u Pagu bilo otvaranje Čipkarske škole 1906. godine. Za izradu paške čipke potreban je manji tvrdo ispunjen polukružni jastuk i iscrtani predložak, igla i bijeli konac. Umijeće izrade čipke u Pagu jedinstveno je svjedočanstvo žive kulturne tradicije.

Priredila Andrea Labik

Vjeruje se da su pavlinski svećenici svojim dolaskom u Lepoglavu još 1400. godine donijeli i vještinu izrade čipke na batiće što je podržalo lokalno plemstvo te da je to umijeće postupno prihvaćeno među seoskim stanovništvom.

Čipku su, uglavnom čipkaste vrpce za rub bijele platnene nošnje, izrađivale seljanke i pastirice na četvrtastom jastuku, pomoću rukom rezbarenih batića, pričvršćujući prepletaje trnjem umjesto pribadačama. Zalaganjem Izidora Kršnjavog 1878., tadašnjeg predstojnika Ministarstva za bogoštovlje i nastavu, čipkarska vještina osuvremenjivala se u okviru škola i tečajeva. Uvode se tada okrugli jastuk smješen u pletenoj košarici, batići izrađeni tokarskim strojem i pribadače. Čipka uskoro dobiva novu namjenu u radu prema nacrtima iz stručnih i modnih časopisa, a uporaba se vezuje uz građanski društveni sloj. Novija istraživanja o podrijetlu lepoglavske čipke tvrde kako je čipku u Lepoglavu donio red časnih sestara milosrdnica koje su sredinom 19. stoljeća gospodarile lepoglavskom kaznionicom gdje su uvele izradu različitih predmeta za tržište među kojima je bila i briselska čipka. Skupocjena čipka tek kasnije prelazi zatvorske zidine.

Priredila Andrea Labik

Prozračnu čipku od agave u Hrvatskoj izrađuju jedino redovnice u benediktinskom Samostanu sv. Ivana Krstitelja i sv. Antuna Opata u gradu Hvaruna istoimenom otoku. Samostan je sagrađen na ostavštini pjesnika Hanibala Lucića, a postoji od 1664. godine. Čipka se izrađuje od niti koje se posebnim postupkom dobivaju iz sredine svježih listova bodljikave agave ubranih u određeno doba godine. Nakon obrade niti su bijele boje, prilično tanke, određene čvrstoće i dužine. Prema tehnici rada razlikujemo čipku zvanu tenerifa, zatim tenerifa s mreškanjem i mreškanje na okviru. Želja je sestara benediktinki da proizvodnja čipke i dalje ostane unutar njihovog reda zbog čega svaku novu redovnicu podučavaju izradi čipke. Dvije su teorije nastanka. Prema jednoj način izrade potječe iz Južne Amerike gdje raste posebna vrsta kaktusa Agave American od čijih vlakana žene izrađuju čipku. Tehnika izrade čipke prenesena je na otok Tenerife, a potom u Španjolsku. Prema drugoj teoriji, čipka nastaje na otoku Tenerife, a španjolskom se kolonizacijom proširila po svim zemljama Južne Amerike.

Priredila Andrea Labik

Foto & Video galerija

 

Sponzor predstave “Čipka”