Prvi put je „Muka po Ivanu” njemačkog skladatelja Johanna Sebastiana Bacha (1685. – 1750.) izvedena na Veliki petak 7. travnja 1724. u Leipzigu. Upravo na Veliki petak 298 godina kasnije, 15. travnja, izvode je za vas solisti, Riječki operni zbor i Riječki simfonijski orkestar pod ravnanjem glavnog gosta dirigenta riječke Opere, njemačkog maestra Philippa von Steinaeckera.

Između istinske vječne slave te patnje i poniženja, božanski uzvišeno utješna Bachova sakralna glazba u Muci po Ivanu grandiozna je priča o tome kako je Isus zarobljen, odveden pred Kajfu i Poncija Pilata, osuđen, mučen, razapet, uskrsnuo.

Priče o Isusovoj muci nalazimo u četiri kanonska evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Prva tri imaju slične verzije, dok se Ivanovo evanđelje znatno razlikuje. Verzija evanđelista Ivana naglasak stavlja na božansko Kristovo porijeklo stoga i Bach u glazbi čini to isto, usredotočuje se na dramsku pripovijest i veličanje Spasitelja kao vječnog i sveprisutnog vladara umjesto samo na njegovu patnju, u dirljivoj intimnoj i kompaktnoj priči o trpljenju, muci i smrti Isusa Krista. On se ne boji, zna što će se dogoditi, a raspeće nije kraj. Biblijski dio predstavljaju solisti u ulogama Evanđelista, Isusa, Pilata, učenika i naroda. U solo arijama Bach koristi i poeziju iz popularnih antologija iz 17. i 18. stoljeća Bartholda Heinricha Brockesa, Christiana Weisea i Christiana Heinricha Postela, što je u ono vrijeme bilo vrlo često, činili su to i Teleman i Händel. Jezgru libreta čine 18. i 19. poglavlje evanđelja po svetom Ivanu koja se tradicionalno čitaju na Veliki petak. Kako bi dodao dramatičnosti, Bach je ubacio i dvije epizode iz evanđelja po Mateju: kukurikanje pijetla nakon što je Petar zanijekao Isusa i potres koji uslijedi nakon raspeća.

Djelo je to koje je Bachu bilo doista važno i koje je do kraja života revidirao četiri puta i to prvi put već 1725. kada je „Muku po Ivanu” ponovio na Veliki petak, ne želeći je predstaviti u potpuno istom obliku. Uslijedile su potom i treća verzija 1732. bez evanđelja po Mateju, zamalo i 1739. kada je Gradsko vijeće tražilo izmjene na kakve, međutim, Bach nije pristao i otkazao je izvedbu, te posljednja iz 1749. godine koju je stvarao onako kako je sam želio, prevodeći „Muku” u oblik kakav je on osjećao najizvornijim, najdostojnijim.

Na programu:
Johann Sebastian Bach: Johannes-Passion / Muka po Ivanu, BWV 245

Koncert traje oko dva sata, izvodi se bez pauze.

Iz razgovora s maestrom: Philipp von Steinaecker Čudesno nadahnjujuće djelo

„Muka po Ivanu” – riječ je prvoj „Muci” Johanna Sebastiana Bacha. On stiže u Leipzig 1723. gdje prihvaća službu kantora crkve sv. Tome i gradskog glazbenog kantora, a ono što je svaki glazbenik u crkvi morao činiti tri, četiri, pet godina, bilo je kreirati vlastiti repertoar kantata. To je značilo da je morao skladati novu kantatu i napraviti kopije i uvježbati i izvesti ih, a sve to između poučavanja – retorika, grčki i latinski. To objašnjava zašto je u njegovom opusu toliko mnogo kantata. Međutim, čitave dvije godine skladanih kantata izgubljeno je, ali imamo one skladane u ostale tri godine službe. Vjerovao je Bach kako ga njegove kantate zasigurno neće nadživjeti, ali te snažne melodije i dalje su s nama, iako se vrlo rijetko izvode, čak i u Njemačkoj.

Kada govorimo o „Muci po Ivanu”, u prvoj smo godini Bachove službe u crkvi, 1723. – 1724., kada tijekom Uskrsnog posta nema opijanja ni mesa, nema ni glazbe u crkvi. Bach je to vrijeme iskoristio za skladanje svoje prve „Muke”: „Muke po Ivanu”. Osim što je obavljao dužnost, htio je i zadiviti svoje tadašnje sugrađane, naravno, koji su bili izrazito kritični i zadovoljiti ih bilo je strahovito teško. Dao je najbolje od sebe. Potpuno se unio i predao radu na tom djelu. „Muka po Ivanu” je izvanredno djelo. Način na koji Bach koristi tekstove je jednostavno fenomenalno. Svaki detalj partiture. Svaka arija vrvi teološkim simbolizmom. Teško mi je uopće sažeti misli o ovom djelu koliko bih o svakom djeliću mogao reći.

Izdvojit ću primjer. Svečano pjevaju ljudi koji dolaze u Jeruzalem u dane Pashe, ali naslućuje se opasnost, da će dogoditi nešto strašno. Već se čuje zabijanje čavla u križ. Čujete oboin plač i naricanje, a potom zbor pjeva „Te Deum laudamus” („Tebe Boga hvalimo”)! Iz jednog osjećaja iznenada prelazimo u potpuno suprotan. To Bach čini izvrsno. Prepoznajemo da usred trenutka svečanog ulaska u grad, Isus naslućuje što će se dogoditi. Isusova muka ujedno je i njegova veličina.

Bach osim Ivanova 18. i 19. evanđelja koristi i dijelove iz Matejeva evanđelja smatrajući zanimljivim i vrlo dramatičnim trenutke kada Petar zaniječe Isusa te potres koji uslijedi nakon raspeća.

Najfascinantnije u ovome djelu jest što se „Mukom po Ivanu” najviše približio operi. Toliko je dramatična. Ali istovremeno, jako pazimo, jer nije opera. Čujete dijelove u kojima Židovi dovikuju Isusu, govore s njim, rugaju mu se, pljuju na njega, ponižavaju ga i viču „Raspni ga!”, neprestano ometaju priču takvim uzvikivanjima. To je razlog zbog kojega smo i rasporedili zbor na pozornici tako da se nadvija nad Isusom. On sjedi u sredini i mora to izdržati. Isus je znao što će se dogoditi i želio je da se to dogodi. Međutim, toliko je bolno… Evanđelist koji je živio i nakon Isusa, ima interakciju s ostalima iz priče, s Isusom, Pilatom, Petrom, sa Židovima itd. Izdvajaju se potom ti isti pjevači na drugoj strani koji u tom trenu više nisu u tim ulogama već su jedni od nas, reflektiraju naše misli o onome što smo upravo doživjeli, pjevaju o tome kako se osjećaju čime dopuštaju i nama da se prepustimo osjećati. Bach umeće i crkvene pjesme, korale. Kao i danas, tako se i 1724. godine čitao isti tekst na Veliki petak kojeg su ljudi prepoznavali misleći u sebi „Oh, ovo znam!” i zaključivali „Da, ovo se odlično uklapa”, znali su što znači, a to im je bilo važno. Također, u djelu su i gospeli u arijama s početka i sa samoga kraja za koje koristi poeziju njemačkog pjesnika Picandera (Christiana Heinricha Postela), njegovog suradnika na većini kantata. Nekome može biti čudno, ali divno je. Riječ je doista o zanimljivom korištenju različitih tekstova iz različitih razdoblja. Dakle, „Muka po Ivanu” prekrasan je kompleksni hibrid između dramatične radnje, oratorija i dubokih teoloških misli, čudesno nadahnjujuće djelo. Kolika je privilegija raditi na ovom djelu tada mladog, energičnog Bacha!

Kada god pripremam ovo djelo, proživljavam ga vrlo duboko. Izuzetno je dirljivo. Na razini božanskog i na razini ljudskoga i ljudskosti… Koliko ponižavanja, koliko dubine ljudske duše, dubokoga razumijevanja istinske patnje, praštanja… Taj osjećaj koji ponesem s koncerta ostaje sa mnom tjednima nakon izvedbe. Obožavam raditi „Muku po Ivanu”, a činim to jednom godišnje. Ne postoji bolja glazba na svijetu od ove.

Razgovarala Andrea Labik

Iz medija

Klasika.hr – POTPUNO USPJELA IZVEDBA U KOJOJ SE ISPLATIO GOLEM TRUD GLAZBENOG VODSTVA I IZVOĐAČA

Vijenac – Mir i nada u mračnim vremenima

Kanal Ri – Velebna Bachova „Muka po Ivanu“ uoči Uskrsa u „Zajcu“

Moja Rijeka – Velebna Bachova „Muka po Ivanu“ uoči Uskrsa u „Zajcu“

Torpedo – HNK Ivan pl. Zajc: Na Veliki petak održat će se velebna Bachova „Muka po Ivanu“

Svijet kulture – Velebna Bachova „Muka po Ivanu“ uoči Uskrsa u „Zajcu“

Culturenet.hr – Velebna Bachova ‘Muka po Ivanu’ uoči Uskrsa u ‘Zajcu’

SoundGuardian – Bachova Muka po Ivanu na Veliki petak u riječkom HNK

Teklić.hr – Velebna Bachova „Muka po Ivanu“ uoči Uskrsa u „Zajcu“

Extravagant – Velebna Bachova “Muka po Ivanu” uoči Uskrsa u “Zajcu”