Koncertni svjetovi

KONCERTNI SVJETOVI

Dirigent:
Ville Matvejeff
Solist:
violina: Jukka Merjanen
Izvodi:
Riječki simfonijski orkestar
Koncertni majstori:
Katarina Kutnar / Jukka Merjanen
Inspicijenti:
Antonija Družeta / Valter Milavec

11. ožujka 2024.
Trajanje:
1:30
Izvodi se s jednom pauzom

Uzbudljiva koncertna večer uz melodije iz 19. i 20. stoljeća pod vodstvom omiljenog riječkog Finca, maestra Villea Matvejeffa. Osim njega, na riječki koncertni podij iz Finske stiže još jedan gost koji je već oduševio riječku publiku, virtuoz na violini Jukka Merjanen.

Koncert počinje orkestralnom suitom „Večer“ Vatroslava Lisinskog, a potom slijedi Mendelssohnov Koncert za violinu u e-molu uz, naravno, solistički nastup Jukke Merjanena. Riječ je o koncertu koji je do danas ostao među najistaknutijim i najcjenjenijim violinskim koncertima uopće. Vrhunac večeri bit će izvedba djela jednog od najpoznatijih poljskih skladatelja, a možda i najvećeg nakon Chopina, Witolda Lutoslawskog i to njegovog Koncerta za orkestar, djela inspiriranog poljskim folklorom koje mu je donijelo međunarodnu slavu.

 

PROGRAM

Vatroslav Lisinski (1819. – 1854.): Večer, tonska slika za orkestar
Felix Mendelssohn – Bartholdy (1809. –1847.): Koncert za violinu u e-molu, Op.64
I. Allegro, Molto Appassionato
II. Andante
III. Allegro Molto Vivace

*** stanka ***

Witold Lutosławski (1913. – 1994.): Koncert za orkestar
I. Intrada
II. Capriccio notturno e arioso
III. Passacaglia toccata e corale

 

“Ostao je kroz cijeli život liričarom, romantičarom, koji nije opažao svu gorčinu životne istine, te joj se nije opirao”, zapisat će Josip Andreis o jednom od najvećih hrvatskih skladatelja, Vatroslavu Lisinskom (1819. – 1854.). U 2024. godina obilježava se 170. godišnjica smrti autora kojega se danas smatra utemeljiteljem moderne hrvatske opere, solo pjesme, zborske i orkestralne glazbe. Njegov raskošni opus broji gotovo 150 izvornih skladbi te 25 obradi i zapisa hrvatskih i stranih narodnih melodija. Večer, tonska slika za orkestar nastaje na samome kraju njegove najplodnije stvaralačke, češke faze.

Potaknut velikim uspjehom opere Ljubav i zloba 1846. godine, Lisinski će u narednih godinu dana skladati desetak različitih djela. Naredne godine će po prvi put i tiskati svoje djelo. Gledajući skladateljev razvoj, Albert Štriga i Pavao Hatz započet će kampanju da se Lisinskom omogući glazbeno obrazovanje u praškom konzervatoriju. Ban Josip Jelačić grofovi Janko Drašković i Ladislav Pejačević, Ljudevit Gaj, Dimitrija Demeter i mnogi drugi pružit će ruku pomoći skladatelju koji će u jesen otići u Prag. Tijekom tri godine obrazovanja skladat će mnogobrojne popijevke, vokalna djela, orkestralne uvertire, mazure za klavir, a otpočet će i rad na svojoj drugoj operi, Porinu.

Godine 1850. vraća se u Zagreb gdje će predstaviti svoja orkestralna djela. Kreće raditi i na orkestraciji za Porina. Iste godine službeno mijenja ime iz Ignazije Fuchs u Vatroslav Lisinski. Vraća se u Prag gdje će skladati Večer, posluživši se glazbenim materijalom popijevke An die Frühlingswinde. Tonska slika za orkestar postignut će ogroman uspjeh te će nagnati skladatelja da pokuša prijaviti završni ispit u Praškom konzervatoriju. Ipak, postojao je problem. Naime, Lisinski nikada nije redovno upisao konzervatorij zbog svojih godina te je tijekom svojih praških studija bio privatni učenik ravnatelja konzervatorija Jana Bedřicha Kittla (kompozicija i instrumentacija) te ravnatelja Orguljaške škole Karela Františeka Pitscha (kontrapunkt). Razočaran i bez potrebne diplome, vraća se u Zagreb gdje će ga dočekati najteže razdoblje života.

Večer, tonska slika za orkestar najizvođenije je skladateljevo orkestralno djelo, a za mnoge i najuspjelije uz uvertiru Bellona. Vješto uvezeni folklorističkih elemenata, bogatu orkestraciju i znalački isprepletene kolorističke efekte, Večer nam dokazuje kako je Lisinski imao “nepogrješivi osjećaj ljepote i duha pučke glazbe, poniranje intuitivnom snagom u bit pučkog melodičkog izraza.”

„Htio bih sljedeće zime napisati violinski koncert za vas. Kroz glavu mi prolazi jedan u e-molu, čiji mi početak ne da mira.”, napisat će Felix Mendelssohn – Bartholdy (1809. –1847.) u ljeto 1838. godine svojem dragom prijatelju i suradniku Ferdinandu Davidu. Unatoč tome što je bio poznat po brzini pisanja, željeno djelo, danas poznato kao Koncert za violinu u e-molu, Op. 64, nastajat će čak sedam godina. Razlog tomu su rastuće obaveze od tridesetih godina nadalje: 1833. postaje ravnatelj Donjorajnskoga glazbenog festivala,

1835. stalni dirigent orkestra Gewandhaus u Leipzigu (gdje će 1843. osnovati i Konzervatorij), a početkom 1840-ih stupa u službu pruskoga kralja Fridrika Vilima IV.. Usporedno s radom na djelu koje će postati Koncert za violinu u e-molu, Op. 64, Mendelssohn raspisuje i izvodi nova djela među kojima se posebno ističu Pjesme bez riječi (Lieder ohne Worte, 1830–45) i Ozbiljne varijacije (Variations sérieuses, 1841).

Tijekom tih sedam godina pomagat će mu prijatelj iz djetinjstva i recipijent pisma, violinist i koncert majstor leipziškog orkestra Ferdinand David. Njihova suradnja je presedan u povijesti glazbe: Mendelsshon će tražiti tehničke savjete, propitivati mogućnosti violine, posebice tražeći Davidovo mišljenje za izvedbu cadenze koju su do tada solisti improvizirali. Čak i nakon što u rujnu 1844. godine završi skladbu, nastavit će tražiti savjete Davida kako poboljšati djelo do same premijere. Njihova suradnja otvorila je put drugim partnerima, kao što su Brahms i Joachim, Dvořák i Wihan.

Koncert za violinu u e-molu svoju praizvedbu doživjet će u Leipzigu 13. ožujka 1845. godine. Ferdinand David bit će solist, ali Mendelsshon će zbog bolesti biti prisiljen prepustiti svoje mjestu asistentu Nielsu Gadeu. Danas se Koncert za violinu u e-molu smatra najzrelijim radom “čuda od djeteta”. Iako klasične strukture, skladatelj je uvezao pomno odabrane inovacije kako bi ostvario liričnu, protočnu melodiju. Svi stavci su povezani neprekidajućom niti, bez mogućnosti za pljesak publike. Za ono vrijeme neočekivano, djelo otvara solist s glavnom temom umjesto orkestra koji sredinom prvog stavka ponovo prepušta pozornicu violinistu da izvede pripremljenu cadenzu. Do tada je solistička improvizacijska dionica uvijek bila izvođena na kraju prvog stavka, predstavljajući neželjeni prekid, ali Mendelssohn ju upisuje i priprema za sredinu prvog stavka, dopuštajući joj da izraste iz samog djela, ne prekidajući protok glazbene misli.

Modernistička okosnica dvadesetostoljetne Poljske, skladatelj Witold Lutosławski (1913. – 1994.), danas se smatra najvažnijom nacionalnom glazbenom figurom poslije Frédérica Chopina. Njegovo stvaralaštvo premosnica je između predratnih, neoklasicističkih stilova Szymanowskog i Paderewskog te avangardnijih promišljanja poslijeratnih generacija. Njegov glazbeni jezik definira uvezivanje elemenata poljskih tradicijskih
pjesama, kao i korištenje postupaka dodekafonije i atonalitetnog kontrapunkta.

Ideja djela Koncert za orkestar počinje se javljati krajem četrdesetih godina. U jednome intervjuu skladatelj će razvoj vlastite estetike svojeg ranog razdoblja opisati na sljedeći način: „Tijekom rada na funkcionalnoj glazbi razvio sam određenu vrstu stila: stil koji se sastoji od narodnih, dijatonskih melodija, spojen s atonalitetnim kontrapunktom i odabranim živopisnim harmonijama. Tako sam 1945. skladao svoj prvi set lakih skladbi za glasovir, dok sam 1946. skladao Dvadeset poljskih božićnih pjesama… A onda sam jednoga dana uvidio kako je ovaj stil prigodan za skladanje nečega ozbiljnijeg – Koncerta za orkestar.”

Priliku će mu 1950. pružiti ravnatelj novoosnovane Varšavske filharmonije, Witold Rowicki. U potrazi za djelom koje bi proslavilo novi, poslijeratni početak, zamolit će skladatelja da stvori djelo koje će pokazati punu raskoš filharmonije. Nakon četiri godine skladanja, Koncert za orkestar svoju praizvedbu dočekat će 26. studenog 1954. u Varšavi te se danas smatra jednim od vrhunaca neofolklorističkog glazbenog vala. Skladatelj je inspiraciju pronašao u zbirci narodne glazbe Mazovie, jedne od središnjih povijesnih regija. Koncert za orkestar predstavlja jedan od vrhunaca ranog stvaralačkog razdoblja u životu poljskog skladatelja. Uzimajući poljske tradicionalne pjesme, umjesto da ih samo citira, on ih svim dotada usvojenim tehnikama disciplinirano i kreativno transformira, ostvarujući izuzetno složenu orkestraciju. Još važnije je da njegovo djelo istodobno biva neodoljivo moderno i revolucionarno za svoje vrijeme, ali i blisko s tadašnjim zahtjevima nacionalnog glazbenog usmjerenja.

 

Pripremio David Čarapina

Foto & Video galerija

Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra