Nastala na temelju Dumasove „Dame s kamelijama“, ovo je zacijelo najpoznatija opera unutar melodramskog žanra i jedna od publici najomiljenijih. Zanimljivo je da su Verdi i Piave prigodom praizvedbe u Teatru la Fenice u Veneciji 6. ožujka 1853. inzistirali da priča bude smještena u suvremeno doba, no uprava kazališta tražila je da se priča smjesti u prošlost. Iako su prve izvedbe doživjele neuspjeh, a i brojne polemike zbog nepoćudnosti sadržaja, „Traviata” je opstala i ostala proteklih desetljeća najizvođenija opera na svim pozornicama u svijetu koja publiku ne prestaje osvajati jednom od najtežih („È strano! Ah, fors’è lui”) i jednom od najtragičnijih („Addio del passato”) sopranskih scena u opernoj literaturi, slavnom napitnicom („Libiamo ne’ lieti calici”) te brojnim duetima i ansamblima.

Aktualna i danas, uz vrijednost glazbe i dramaturšku cjelovitost ovog djela, „Traviata” otvara i različite puteve režijskodramaturške interpretacije. Posljednji put reprizirana u riječkoj Operi 2015. godine, nova „Traviata” režirana je u posebnim uvjetima izvebe prilagođenima aktualnim epidemiloškim mjerama zaštite, s orkestrom na pozornici i zborom u dijelu loža i na galeriji. Protuepidemijske mjere ušle su izravno u režijski i scenografski koncept predstave, a “Traviata” postala tragedijom nemogućnosti bliskosti koja tematizira upravo izolaciju, zarazu, socijalnu distancu, odvojenost.

Predstava s dvije pauze traje oko tri sata.

Podjela po danima

LA TRAVIATA podjela 19. i 21.5.2021.

Sadržaj

1. čin
U svom pariškom stanu Violetta Valéry dočekuje brojne goste, među kojima joj grof Gaston predstavlja Alfreda Germonta kao njezinog obožavatelja. Na nagovor društva Alfredo nazdravlja ljubavi i veselju, Violettu prihvaća, a zatim i svi ostali. Dok uzvanici odlaze na domjenak i ples, Violetta ostaje sama jer joj je pozlilo. Dolazi Alfredo i očituje joj svoju ljubav, koju ona poslije kraćeg kolebanja prihvaća, darujući mu kameliju i time zakazavši sastanak. Razmišlja o Alfredu i svom životu, boji se da je ljubav prividna, premda ju je ganulo kada ga je čula ispod prozora. Violetta veselo slavi kratkotrajno radosti života kojima se treba predati dok traju.

2. čin
1. slika
Violetta i Alfredo žive već nekoliko mjeseci u okolici Pariza u ljubavi i skladu. No, saznavši slučajno od sobarice da Violetta prodaje svoju skupocjenu kočiju i konje kako bi podmirila troškove njihova života na ladanju, Alfredo hita u Pariz pribaviti novac. Uto dolazi Alfredova otac koji traži od Violette da napusti njegova sina jer je njihova veza društvena prepreka sretnoj udaji Alfredove sestre. Poslije teške duševne borbe ona popušta pred njegovom molbom, te stari Germont, ganut njenom žrtvom, odlazi. Kad se Alfredo vrati, Violetta mu ne odaje svoju odluku, već mu po rastanku šalje pismo u kojem mu javlja da ga napušta i vraća se svom ranijem životu. Otac uzalud nastoji utješiti očajnog sina koji razbješnjen odjuri u Pariz za Violettom.

2. slika
U Florinu salonu okupilo se staro društvo koje se zabavlja. Stiže Alfredo, malo zatim i Violetta u društvu Baruna Douphola. Alfredo izaziva baruna na kartanje, neprestano ga provocirajući zbog ljubomore. Plašeći se nesreće, Violettu poziva Alfreda na razgovor, moli ga da se povuče, a kad on traži od nje da mu se vrati, teška srca ga odbija izjavom da voli baruna. Slijep od bijesa, Alfredo poziva cijelo društvo i pred njim osramoti Violettu bacivši joj pred noge novac kao bludnici. Usred zgranutih uzvanika pojavljuje se stari Germont koji javno osuđuje sina zbog njegova ponašanja.

3. čin
Osiromašena i teško bolesna, Violetta živi u skromnoj sobi sa služavkom Anninom. Na životu je drži jedino nada da će još jednom vidjeti voljenog Alfreda. Posjećuje je doktor Grenvil, koji priopćuje Annini da Violetta umire. Violetta ponovno čita pismo staroga Germonta u kojem joj javlja da se Alfredo oporavlja od rana, zadobivenih u dvoboju s barunom, te da će je uskoro zajedno posjetiti. Ali ona osjeća da je za sve prekasno. Dok kroz otvoren prozor dopiru veseli glasovi pokladne povorke, Annina dolazi s radosnom viješću: stigao je Alfredo! U strastvenom zagrljaju on obećava Violetti da će je odvesti iz Pariza da se oporavi i da zajedno otpočnu novi život. Ta vizija osnaži Violettu: kada dolaze stari Germont i liječnik, diže se prividno zdrava i ozarena, ali to je zapravo agonija i ona umire u naručju svoga Alfreda.

Valentin Egel: Emocije u Verdijevoj glazbi

„La Traviata” je priča o stradanju društvene izopćenice, njezinim pogreškama i njezinoj usamljenosti. Nikada ranije skladatelj nije „prisilio “ publiku da razvije tako jako i duboko suosjećanje s likom kojega u stvarnom životu nikada ne bi podržali. U vrijeme nastanka djela 1852. godine, Verdi je četiri godine bio u vezi s opernom pjevačicom Giuseppinom Strepponi, majkom dvoje djece rođene u izvanbračnim zajednicama, čime je na sebe navukao društveni prijezir.

Već od prvih taktova partiture, posve je jasno: Violetta jest i zauvijek će ostati sama. U tim, nekim od najljepših taktova cijelog Verdijeva opusa, očitom postaje cijela bol iz finala – za ovu ženu neće biti ni spasa ni sretnog završetka. Uhvaćena u društveni milje gdje prijatelji ostaju prijateljima upravo onoliko koliko im to prijateljstvo donosi smijeh i laku zabavu, a bez milosti odlaze i napuštaju je, sliježući ramenima, već kod prvog znaka slabosti, krećući u novu potjeru. Može li onda biti nade?

Može li je Alfredo spasiti njezine unutarnje samoće u toj „naseljenoj pustinji koja sebe naziva Parizom”? Na trenutak učini se mogućim. No, svega tri mjeseca potrebna su joj da shvati: to je tek iluzija – on to ne može. Društveni pritisak, personificiran u liku Alfredova oca Giorgia Germonta, pretežak je teret za vezu jednog bogataša i bivše kurtizane. Ostavlja ga, žrtvujući tako i svoju posljednju šansu za sreću i istinsku ljubav.

Ponovno u Parizu, u društvu, ali usamljeniju no ikada, bolest je ubrzo svladava. A osvještavanje vlastitih pogrešaka dvojice Germonta predugo traje. Ipak, Alfredo joj se vraća u posljednjim trenutcima njezina života, a bol kao da iznenada nestaje. Verdi joj, u trenutku umiranja, daruje još jedan, posljednji odbljesak sreće: „O, gioia!”. Alfredo i otac shrvani su, orkestar tugom probada njihova, ali i naša srca.

Violettina čista duša i samopožrtvovna priroda ostaju nevidljivima za njezina antagonista. Njezina dobrota slabo je nagrađena i od ostalih.
Međutim, oslikavajući Violettu kompleksnim, iznijansiranim osobinama, uvijek nam pokazujući njezino duboko humano i osjetljivo biće, Verdi izaziva suosjećanje za ovu izopćenu ženu.

Nekoliko godina nakon što je završio „La Traviatu”, Verdi se vjenčao s Giuseppinom Strepponi.

Za mene, Verdi čitavo vrijeme glazbeno prati psihološki razvoj likova. Koherentnost između teksta, melodija i pratnji uvijek je prisutna. U većini nam slučajeva pokazuje Violettin pogled na događaje. Počinje s Uvertirom uz koju možemo osjetiti samu srž drame: Violettinu patnju. Gotovo pretjerano naelektrizirana glazba prvih brojeva boja svjetlo i površnu atmosferu njezina postojanja prije Alfreda. U trenutku kada se on pojavljuje u njezinu životu, taj prošli život doslovno se povlači u pozadinu: plesna glazba sada dolazi iz druge sobe. U sljedećoj dionici, u kojoj je njezini prijatelji pozdravljaju, inicijalna glazba uzbuđenja se mijenja: pod laganom melodijom čujemo kontrapunkte tremola donjih žica, zbor pjeva pianissimo – Violetta se već udaljila od svoje prošlosti čiji okus sve bljeđi. Glazba između Violette i Alfreda praćena je sporim ritmom v alcera gotovo uvijek; čineći jednostavnim za razumjeti ugodu i nadu koja ona osjeća dok je s njim ili misleći na njega. Ipak, oni rijetko pjevaju duete zajedno (osim „Parigi o cara” u trećem činu), češće pjevaju odvojeno. To postaje najočitije u sceni u kojoj Violetta već zna da mora napustiti Alfreda, ali iz njezinog emocionalnog izljeva „Amami, Alfredo” na rastanku on dobiva zapravo dokaz njezine ljubavi prema njemu „ah, vive sol quel core all’amor mio” – bolni nesporazum.

Način na koji Verdi uspijeva učiniti da razumijemo golemi Violettin razvoj, osobito naglašeno nalazimo u drugom i trećem činu. Iako je i dalje strukturiran u glazbene brojeve, arije i kabalete, ima ogromnu unutarnju dramsku povezanost i jedinstvo. Ako za primjer uzmemo scenu s ocem Giorgiom Germontom (drugi čin), teško je previdjeti i ne čuti kako glazba prati Violettina emocionalna stanja. Njezin ponos u početku („Donna son io signore”, subito forte, prekida Germonta), njezina iskrena ljubav („piú non esiste or amo Alfredo”, tople harmonije, melodija u usponu i kružna žičana pratnja pokazuju njezinu sigurnost u ovom slučaju), njezin strah („ah, tacete, terrobil cose chiedereste certo”, nervozni tremolo, nagle promjene tempa), gotovo buntovni bijest zbog neizbježnog („no, giammai” tutti fortissimo, nagli akordi), njezina iskrenost i iznošenje tajni Germontu u pomiješanom očaju, strahu i odlučnosti „non sapete” nošene ekstremno dinamičnim konstrastima, te konačno njezina tuga i meko predavanje okolnostima, njezina žrtva („dite alla giovine”, jednostavna i meka pradnja, srednje jačine glasa, pokazujući čistoću njezina postupka): sve je to skladano je na toliko sveobuhvatan način da mi drama i sukob svaki put oduzimaju dah. Ovaj način skladanja osobito stvara empatiju prema izopćenima i neshvaćenima od kojega se teško oporavljamo.

Valentin Egel

Marin Blažević: Život u epidemijskoj dramskoj situaciji

Ova predstava “Traviate” dramaturški je osmišljena, režirana i koreografirana upravo za Anamariju Knego i Aljaža Farasina, a tijekom kreativnog procesa pridružio im se Kevin Greenlaw. Fokus je usmjeren na dramske sukobe i glumačke ritmove koji iz njih izbijaju.

Anamarija Knego u svim ulogama često tipiziranih ženskih likova (Kleopatri, Desdemoni, Alice, Juliji), pa tako sada i u Violetti, uvijek pronalazi složenost, dimenziju i snagu, emocionalnost, strast i inteligenciju, dakle glumačko-dramski karakter, koji njezine likove emancipira od sputavajućih društvenih okolnosti i napose odnosa s muškim likovima.

Nakon interpretacija Mimì i Rodolfa, Julije i Romea, Jelene i Juranića, mnogi su Anamariju i Aljaža proglasili omiljenim romantičnim parom riječke Opere. No, od te njihove kazališne „romanse” i uopće „romantičnog” pristupa operi, mene daleko više zanima onaj ujedno misaoni, upravo kritički, i duboko proživljen afektivni potencijal njihove intenzivne scenske su-igre. Nju smo u „Traviati” proveli kroz koreografiju koja izvire iz njihovih osobnosti, kao i iz same glazbe. U tome su presudnu ulogu odigrali Mila Čuljak i Michele Pastorini.

Za razliku od nedavne „Carmen”, režiju, scenografiju, koreografiju i scensko svjetlo nismo prilagođavali protuepidemijskim mjerama, nego smo te mjere i njihove posljedice na društveni život, pojedinačne sudbine i psihička stanja, učinili temom naše „Traviate”. Konceptulano-dramaturški, ova „Traviata” je zapravo opera koja problematizira naš život u epidemijskoj dramskoj situaciji, bolest, zabranjenu bliskosti, tragične smrti u osami.

Sasvim osobno, ovu predstavu „Traviate” posvećujem dvjema umjetnicama čije su glumačke izvedbe i prijateljstva utkana u svako moje razmišljanje o ideji, o strasti i o odgovornosti kazališta. Njih dvije nedavno su napustile Teatar i Svijet. Ova „Traviata” je za Zoju Odak. Ova „Traviata” je za Miru Furlan.

Marin Blažević

Iz medija

Kritikaz – Tko je donio sve te stolice dok ja nisam gledao?

Klasika.hr – IZVRSNE VOKALNE IZVEDBE UZ SUVERENO DIRIGENTSKO VODSTVO

Vijenac – Šutnja kroz pjev

Večernji list – Unatoč pandemijskim mjerama i pregradama koje odvajaju soliste, ovo je “Traviata” za pamćenje

Jutarnji list – Zašto se u riječkoj “Traviati” toliko po sceni premeću stolice kao u Ikeinu skladištu?

Kultura u Zagrebu – Gostovanje riječke La Traviate u zagrebačkom HNK-u

HIA – La Traviata: Gostovanje riječkog HNK Ivana pl. Zajca u Zagrebu

Glas Istre – SVEVREMENSKI KLASIK: Riječka “La Traviata” u pulskoj kazališnoj kući

Istrain.hr – SUTRA U INK Travanjski program započinje operom La Traviata u sklopu programa ZAJC U INK

Regional Express – Večeras “Zajc u INK” izvodi operu “La Traviata”