MAHLER: DRUGA SIMFONIJA – “USKRSNUĆE” (“AUFERSTEHUNG”)
U suradnji sa Simfonijskim orkestrom i Zborom Hrvatske radiotelevizije

Gustav Mahler (1860. – 1911.): Druga simfonija u c-molu za sopran, alt, zbor i orkestar – „Uskrsnuće”

I. Allegro maestoso

II. Andante moderato

III. In ruhig fließender Bewegung (Uz tiho protjecanje pokreta)

IV. „Urlicht” („Iskonsko svjetlo”)

V. Im Tempo des Scherzos, „Aufersteh’n” (U tempu scherza, „Uskrsnuće”)

 

Koncert traje jedan sat i trideset minuta.

 

Za Mahlera je simfonija trebala biti život u cijelosti, ono dobro, loše, ružno, trivijalno i duboko. Želio je pridonijeti velikom kanonu filozofskih djela i odgovoriti na neodgodiva pitanja čovječanstva.

Skladatelji devetnaestog stoljeća bili su tajnoviti s obzirom na značenje svojih simfonija jer veći dio publike nije odobravao zadani program. Gustav Mahler je ipak s bliskim prijateljima i suradnicima podijelio neke od svojih misli o Drugoj simfoniji tako da vrijedi podijeliti s vama sažetak njegovih ideja.

 

I.
Simfonija počinje šokom: Iznenada umire dragi prijatelj, možda mentor ili osobni heroj! Svijet je u prevratu. Ništa više nema smisla. Iako druga tema svojom uzlaznom linijom govori o uskrsnuću ili, radije, nadi o tome, misli se stalno vraćaju smrti. I svaki put kada to čine, novosti izgledaju podjednako grube i nepojmljive kao i prvi put. Ljutnja, očaj, beznađe. Svi smo mi bili na pogrebima na kojima smo se izgubili u mislima i počeli sve dovoditi u pitanje. Sve! To je ono što Mahler opisuje. Konačno i prema kraju stavka vraća se druga tema, preobražena: Takav će čovjek zasigurno vječno živjeti! Toliko je utjehe u toj misli! Slijedi, međutim, pogrebni marš. Odvode ga i taj stavak završava očajem. Trebat će puno vremena da se prihvati taj gubitak.

 

II.
Nakon duge stanke slijedi drugi stavak.

Prekrasna sjećanja na pokojnika. Ako je prvi stavak bio državni pogreb, ovaj su najosobnije misli. Vedre, pozitivne, elegantne i šarmantne. Zasigurno, bilo je i mračnijih vremena, rasprava se možda pretvorila u svađu. Možda se radilo o njegovu strastvenom temperamentu zbog kojega je bio u stanju ubosti. Premda je to bilo zanemarivo. Sjećanje je veselo čak i ako tu, naravno, ima neke temeljne melankolije.

 

III.
Osnova je stavka Mahlerova pjesma Des heiligen Antonius zu Padua Fischpredigt. Tu nema pjevanja, već cijelu pjesmu izvodi orkestar, premda je Mahler proširuje. Zašto? Misli za vrijeme pogreba okrenule su se prema njegovu životu: Ako umrem, što će ostati? Koje će od mojih zemaljskih postignuća tada nešto značiti i što će biti s mojom dušom?

Ovo se pak događa u pjesmi: Sv. Antun dolazi jednog jutra kako bi održao propovijed i nalazi svoju crkvu praznom. Misli da nema smisla tu održati misu te umjesto toga ide na jezero propovijedati ribama. To čini s velikom ozbiljnošću, ali, naravno, ribe za to ne mare. Nakon što završi, one samo otplivaju.

Dok je pjesma prilično komična, Mahler ovdje reinterpretira svoju vlastitu kompoziciju: stalno gibanje glazbe, koja je izvorno bila povezana s vodom i ribama, postaje simbolom za način na koji živimo. Zaposleni, uvijek zaposleni. Pokušavamo sve to osmisliti, propovijedamo poput sv. Antuna, ali nitko ne sluša, sve se čini besmislenim i uzaludnim.

Tada dolazi do prvog proširenja: čujemo koral truba, gotovo bolne ljepote i čistoće. To je vizija djeteta, a promotrimo li pobliže, to smo dijete mi! Nesretni smo jer smo izgubili središte koje smo s toliko pouzdanja imali kao djeca. Izgubili smo povezanost s djetetom koje smo nekad bili.

Živahna užurbanost naših života se vraća. Postaje sve glasnija i brža, a kulminira u drugom proširenju pjesme, u kriku gađenja. „Dosta!!! Ne mogu to više podnijeti!!!“

Ali krik nije dosljedan i stavak završava kako je i počeo. Ništa se nije promijenilo.

 

IV. Urlicht
Urlicht je pjesma koju je Mahler napisao puno prije ostatka simfonije. Tekst je dio glasovite Wunderhorn Lieder, zbirke srednjovjekovnih pjesama koje u sebi imaju nečeg arhaičnog, često naivnog i katkad komičnog. Ova opisuje dušu na putu ka nebu. Jedan je anđeo pokušava spriječiti na njenu putu ka bogu. Duša, međutim, kaže: Dolazim od boga i želim se vratiti bogu! Dat će mi svjetlosti kojom će mi pokazati put do vječnog života. Jednostavnost i čistoća nas, naravno, podsjećaju na epizodu u prethodnom stavku: nakon smrti duša se vraća u stanje nalik dječjem i tako biva pročišćena.

 

V.
Iznenada se posljednji stavak oslobađa. Trenutak smrti. To je krik iz trećeg stavka koji je sad postao krik smrti. Kad se smiri, u daljini čujemo rogove i trube: Zovu na posljednji sud, a odmah ih slijedi vizija vječne svjetlosti i života. Koral koji se zasniva na temama prvog stavka pridodaje svečanosti situacije. Bujajuća tema opisuje dušu koja se želi ujediniti s bogom, a istodobno podsjeća na životnu borbu…

Na kraju se svi grobovi otvaraju (crescendo udaraljki). Izlaze svi koji su ikad živjeli(!). Kraljevi i prosjaci, profesori i radnici, poljoprivrednici i svećenici, pape i generali marširaju u zastrašujućoj povorci. A svi se oni boje onoga što će se dogoditi. Čujete li kako im zubi cvokoću?!

Taj marš kulminira đavoljim smijehom od kojega se srce smrzne.

Opet ta bujajuća melodija. Poslije ćemo shvatiti njezino značenje. Ovaj put vodi u neobičan prizor u kojem orkestar svira žalosnu glazbu na pozornici dok vojna limena glazba žestoko svira zabavnu melodiju iza pozornice. Glasovito Mahlerovo sjećanje iz djetinjstva kad je otac zlostavljao majku dok je ispod prozora prolazila limena glazba, nalazi svoj put u simfoniju. Opet vizija raja. Svima nam je potrebno spasenje!

Tad slijedi jedna gotovo filmska scena. Iz pozadine čujemo više fanfara koje zovu mrtve na posljednji sud. Grobovi su prazni. Samo ptice cvrkuću. Mahler ih naziva pticama smrti. Draga mi je slika svijeta ispražnjenog od ljudi, a priroda je još tamo. Vidimo tu potpuno mirnu sliku dok se u daljini u paralelnom, mitološkom carstvu događa posljednji sud… nevjerojatno!

Tada tišina i, kao niotkuda, zbor pjeva „uskrsnuće, uskrsnuće!“ A sad se događa neočekivano. Zbor i poslije solisti kažu duši da će uskrsnuti. Zasijana je da bi procvala. Bujajuća melodija vraća se sad sa solistima: Ono što si proživjela i voljela, nije bilo uzalud! Što je bilo rođeno, umrijet će, a što je umrlo, uskrsnuti! Živjeti jednom život, podnijeti jednom sudbinu, dovoljno je za uskrsnuće.

Nakon toga glazba je povučena ka svjetlosti u neprekinutom tornadu zvuka: Smrt je svladana, a na krilima koje smo sami zaslužili uzdignut ćemo se visoko k bogu. Aufersteh’n! Aufersteh’n! Resurrection! Resurrection! Simfonija završava u trijumfalnoj kaskadi radosti i glazbe s tom nevjerojatno pozitivnom i optimističnom porukom koja ide s onu stranu moralnog učenja bilo koje religije, zahtijevajući pravo da se cijelo čovječanstvo oslobodi i nagradi za bol, patnju, za tegobne napore, za voljenje, za postignuća i za neuspjehe. Sve to vrijedi pred bogom i sve je to dobro.

Ne možemo, a da se ne divimo optimizmu i teofilozofskom pokušaju oslobođenja koje ovaj dvadesetsedmogodišnji skladatelj nudi. Naravno, glazba je tako čudesna i iskrena da se možemo radosno prepustiti i vjerovati… čak i ako je to samo za vrijeme trajanja jedne simfonije.

 

Generalni pokrovitelj Riječkog simfonijskog orkestra