Premijera OPERA PO KAMOVU
Zoran Juranić

RIJEKA 2020 - EUROPSKA PRIJESTOLNICA KULTURE
Dirigent:
Redateljica:
Scenografija i kostimografija:
Caterina Botticelli
Asistentica scenografije i kostimografije:
Valentina Volpi
Oblikovanje svjetla:
Uloge:
Maja: Mojca Bitenc
Robert: Robert Kolar
Zborovoditeljica:
Koncertni majstor:
Riječki simfonijski orkestar
Riječki operni zbor
Korepetitorica:
Inspicijenti:

Premijera: travanj 2021.

Zoran Juranić skladao je pedesetak djela iz područja orkestralne, komorne, klavirske i vokalne glazbe. Ne tako davno, pronalazak do tada nepoznatog libreta koji je Janko Polić Kamov napisao za svoga brata Milutina zaintrigirao je hrvatsku kulturnu javnost. Iako nije riječ o izvorno Kamovljevoj priči (libreto je napisan prema sadržaju Derenčinove drame „Slijepčeva ljubav“), tekst koji je Kamov naslovio „Kad slijepci progledaju“ ima sve odlike razbarušene i izravne autorove naracije, a uz to pokazuje i vrlo dobro snalaženje u pravilima verističke libretistike.

Budući da je tragična sudbina spriječila Milutina Polića da napiše operu, uglazbljivanjem ovog teksta Juranić želi pridonijeti uspomeni na braću Polić i njihov udes, zbog čega su u partituri sačuvani i neki motivi i skice za operu koje je Milutin uspio napisati. Operi prethodi Prolog, praizveden na otvorenju Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, „Kamovljev Credo“ u kojem se pisac razračunava s glavnim temama tadašnjega poetskog mainstreama – ljubavnim i nacionalnim zanosom, kao i površnošću socijalnih motiva.

Redateljica ističe kako „u čitavoj svojoj pjesničkoj, književnoj i kazališnoj produkciji Janko Polić Kamov govori u prvom licu. Njegove misli, muke, tijelo, požuda i bijes su tvar od koje su stvoreni njegovi stihovi. U njegovim likovima nema mjesta za građansku dramu, verizmo, pa čak ni za ljudsku psihologiju: oni su oličenje njegova pisanja – likovi izrađeni riječima”.

 

Napisano krvlju tintom

U čitavom svojemu pjesničkom, proznom i dramskom stvaralaštvu Janko Polić Kamov govori u prvom licu. Njegove misli, muke, tijelo, požuda i bijes tvar su koja sačinjava njegove stihove. Čak su i njegove tjelesne sekrecije tema pisanja, jer svaki aspekt životnog iskustva postaje konkretni materijal na bijelom papiru.

Iako ne postoje izravne reference na događaje iz njegovog privatnog života, kroz pisane tragove možemo vidjeti koliko su značajne okolnosti koje su obilježile njegovo postojanje. Izvorni libreto govori o Ivi, čovjeku koji je oslijepio i njegovom prijatelju, slikaru Robertu. U središtu radnje, Maja, supruga slijepoga Ive, bori se između osjećaja dužnosti i fascinacije prizmatičnim univerzumom. Liniju priče uravnotežuju još dva lika: Ivina majka; ozbiljna i turobna Ana; te dvosmisleni i zagonetni Pajo… Unatoč vanjskoj strukturi priče, glavni lik je RIJEČ.

Kamovljevo pisanje preplavljuje stranicu, stoji iznad priče, pravila. U tim likovima nema mjesta za građansku dramu, verizam, pa čak ni za ljudsku psihologiju likova: oni postaju oličenje njegova pisanja – likovi sazdani od riječi. Apokaliptično bogatstvo Kamovljeva jezika gradi simbolički svemir oko likova uzdižući pripovijedanje do neizmjerne metaforične igre.

Ako slučajno radnji suprotstavimo neke činjenice iz autorovog privatnog života, odjednom se pojavljuju zapanjujuće rendgenske slike. Što ako “preklopimo” Kamovljevu voljenu Katarinu (spominjanu kao Kitty u mnogim njegovim pjesmama) s likom Maje? Što ako shvatimo da Robert svoju strastvenu i fascinantnu kreativnost ne izražava kistom već samo riječima? Što ako odnos između Roberta i Ive čitamo kao prijevod prijateljstva Kamova i njegovog najboljeg prijatelja Mate Malinara, koji se oženio Katarinom? Perspektiva cijele priče se mijenja; preklapanje postaje prizma koja osvjetljava svaki nedostatak realizma ili psihologije, dajući nam ključ za prodiranje u gustoću figurativnog jezika.

Vezanost s priborom za pisanje – tintom, papirom – esencijalna je supstanca u Kamovljevom kreativnom procesu. Prolog opere (skladan na tekst pjesme “Post-scriptum”) uvodi u kontroverzni odnos između pjesnika i njegova pisanja. Pajin lik – cinično gorki izvjestitelj priče – stoji uz bok divljem stvorenju, alegorijskoj personifikaciji Kamovljeva pisanja iz utrobe. Klupko riječi bori se za pronalaženje identiteta s autorovom sjenom u pozadini. Prolog i opera, povezani kroz Pajine oči kao Kamovom samim, postaju tijek višestrukih slojeva: simbolične snage teksta, transparentnosti dirljivih epizoda pjesnikova života, unutarnjeg putovanja autora kao pripovjedača, promatrača. Brzina pjesnikova pulsa ritam je priče napisane krvlju. Iako ne njegovim venama, tinta je smjesta potekla.

Caterina Panti Liberovici

 

Medijski pokrovitelj / Partner mediatico

https://rijeka2020.eu/