Razgovor s koautoricom inscenacije opere Carmen u Areni u Puli: O KOSTIMIMA, BOJAMA I 4 D OPERI SA SANDROM DEKANIĆ

31. srpnja 2019.

Dobitnica mnogobrojnih nagrada za najbolju kostimografiju, autorica više od stotinu kostimografija za drame, opere, mjuzikle, balete i filmove, Sandra Dekanić ovaj put, uz Selmu Banich, Marina Blaževića i Alana Vukelića, supotpisuje i autorstvo inscenacije Bizetove opere „Carmen”.

Jedinstvena „Carmen” riječke Opere osmišljena je za prostor Arene u Puli, za neponovljiv doživljaj 1. kolovoza 2019. u 21 sat.
Ponešto o scenografiji, kostimima, bojama i svojim razmišljanjima o publici otkrila nam je Sandra Dekanić u kratkom razgovoru.

Istakla je na početku kako su kao autorski tim sve zajednički osmišljavali, nadopunjavali se, no ipak svatko se, očekivano, ponajviše bavio onim u čemu je najbolji.

Što biste nam mogli reći o kostimima, a da ne otkrijete previše?

Svi solistički kostimi jako su slojeviti, jer želimo da se stope s publikom na tribinama, ali da istodobno imaju i jake atribute, da akteri budu prepoznatljivi. Svi se solisti tijekom opere oblače, a Carmen, u ključnim trenucima, dio po dio kostima zbacuje sa sebe.

Kostima je stotinjak, jeste li uspjeli zaključiti svoje zamisli?

Ovo je za mene iznimno inspirativan proces. Bilo mi je teško prestati skicirati i zaključiti, reći da je to to.

Od ovog smo autorskog tima navikli očekivati neočekivano, možemo li zaboraviti crveno-crnu Carmen?

Što se boja tiče, tri su boje scenografskih polja koje su i boje toreadorskog plašta, a radi se o crvenoj, narančasto-žutoj i fuksija boji. Skicirajući scenografiju shvatili smo da nas izrazito podsjeća na slikarstvo Joana Miróa.

Nismo išli na puno promjena boja, ali tri su, ponavljam, velike grupe boja koje su nositelji atmosfere situacija, senzacija. Na primjer, ženski se zbor u prvom činu, u jednom trenutku, pojavljuje u nazovimo je, radničkoj boji. Crvena primjerice u drugom činu postaje zagušena, dakle kostimom zamračujemo atmosferu. U trećem činu, boje su mjesečine, itd.

Čime se vodite kada razmišljate o nekome iz publike tko sjedi na udaljenom mjestu u gledalištu u Areni i gleda ovu inscenaciju, a čime kada je u pitanju onaj gledatelj na tribinama?

Cijelo vrijeme razvijam paralelnu priču – jedna slika o kojoj razmišljam je publika koja gleda iz udaljenosti, dok je druga slika koja me zaokuplja publika unutar scene, ona koja sjedi na tribinama i dio je predstave. Ta publika doživljava 4D operu! Njih će Carmen možda okrznuti kada bude prolazila pored njih, praktički će osjetiti adrenalin Don Joséa, gibanje zraka dok solisti budu hodali među njima… Bit će to izravan doživljaj onoga što kreiramo.