Trilogiju o hrvatskom fašizmu započeli smo na Splitskome ljetu 2008. godine, zabranjenom pa ipak odigranom predstavom Bakhe o skrivanju i negiranju ratnih zločina počinjenih uoči i tijekom rata u Hrvatskoj protiv njezinih građana nehrvatske nacionalnosti. Euripidovu tragediju sveli smo bili na višekratno ponavljanje izvještaja Glasnika o ubojstvu izvršenom izvan prostora predočenog na pozornici, o činu komadanja tijela (sparagmos) koji prema predstavljačkoj konvenciji ipak valja zadržati u granicama teksta/govora, dakle izvan pogleda gledatelja. Već Bakhe su najavile drugi i treći dio trilogije, najprije temu konkretne žrtve a potom i temu odgovornosti za zločin, ali ne bjelodane i izravne odgovornosti počinitelja, nalogodavca ili ideologa, nego odgovornosti onog kazališta koje ratni zločin prešućuje, relativizira ili čak generira.

Predstava Aleksandra Zec zaokupljena je najekstremnijim zločinom – činom ubojstvom djeteta. Djevojčica Aleksandra Zec ubijena je nakon što je svjedočila ubojstvu vlastita oca i potom vlastite majke. Alaksandra Zec povezuje sva tri dijela Trilogije.

Predstavom Hrvatsko glumište postavljamo pitanje: može li se ono što većina hrvatskoga glumišta proizvodi od rata naovamo uopće nazivati kazalištem, ako bi naime kazalište trebalo biti društveni, etički i umjetnički čin koji zločinu ima hrabrosti dati ime, oduzeti pravo na razlog i odrediti mjeru krivnje? Kakvo je to uopće kazalište, to većinsko hrvatsko glumište, koje ne prepoznaje tragediju svojih sugrađana? Kakvo je to kazalište koje na fašizam odgovara – fašizmom?

Obračun s hrvatskim fašizmom i većinskim hrvatskim glumištemkao ne-kazalištem nismo zatvorili u prostor i trajanje naših predstava. Pokrenuli smo bilten Hrvatsko fašističko kazalište kao mjesto njihove produžene medijske izvedbe.

Sve tri predstave, čak i kada se referiraju na dramski tekst ili pisca, pretpostavku obračuna nalaze i u raskidu s “teološkom pozornicom” (Derrida via Artaud) dramskog kazališta te metodi rada s glumcima kao suradnicima u kreiranju tijeka i teksta izvedbe. Ma što Slobodan Šnajder i Jakov Sedlar mislili o tome…

Ovo nije kraj.

Oliver Frljić, redatelj i Marin Blažević, dramaturg