I u prvim danima nove godine nastavljaju se vijesti o međunarodnim uspjesima riječke Opere. Najnovija, koju vam sa zadovoljstvom prenosimo, jest da je predstava “Tosca” uvrštena među najbolje glazbene događaje 2019. godine prema izboru uredništva specijaliziranog web magazina Operaclick.com. “Tosca” je na popis najboljih na svijetu dospjela u konkurenciji s više od 600 glazbenih događaja! Naime, kritičari magazina Operaclick.com pratili su glazbena događanja, opere i koncerte, širom svijeta, od Melbourna do Pariza, od Beča i Salzburga sve do Omana. Zahvaljujući tome, riječka se “Tosca” našla u društvu s produkcijama doista najboljih i najglasovitijih na svijetu kao što su primjerice milanska La Scala ili newyorška Metropolitan Opera.
Jedna od najboljih prošlogodišnjih opernih produkcija, “Tosca” u dramaturgiji i režiji Marina Blaževića, a pod ravnanjem maestra Kallea Kuusave, na pozornicu “Zajca” vraća se uskoro, izvedbe su na programu 27. i 29. siječnja!
Dok čekate siječanjske izvedbe, u nastavku donosimo hrvatski prijevod kritičkog osvrta Rossane Paglia objavljenog na Operaclicku.
Giacomo Puccini – »Tosca iskustvo«
»Tosca iskustvo« – to bi mogla biti definicija nove produkcije riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca koje se nije zadovoljilo pukom inscenacijom opere, već publici radije nudi sintezu triju mogućih pristupa, jednog za svaki čin ovog Puccinijevog remek djela. Veliki klasici ne samo što omogućuju, već i potiču eksperimentiranje, koje režisere spašava od referencijalnosti prevelikog broja već neugodno ikoničkih verzija. Redatelj Marin Blažević tako polazi od razmatranja povijesti produkcija, predlažući takoreći tri predstave u jednoj. Prvi je čin tradicionalan na granici stereotipa, sa stilskim kostimima i oslikanom pozadinom. Drugi čin upućuje na novije reference i već isprobanu povezanost Scarpijevog svijeta i vremena fašizma, ali izbjegava banalnost jednostavnog efekta dajući određen kontekst, naime, Zagreb 1941., onaj Nezavisne države Hrvatske vođen ultranacionalističkim ustašama te zamišljajući hipotetički susret njihovog vođe s divom Zinkom Milanov, postavljajući tako provokativno pitanje o tome kako je ubojstvo Ante Pavelića od ruke tad izuzetno cijenjene pjevačice moglo promijeniti tijek povijesti. Iz te povijesne fantastike prelazi se zatim u treći čin simboličnog, minimalističkog i univerzalnog opernog kazališta 21. stoljeća, kako ga to Blažević vidi, u skladu s novom publikom i novim senzibilitetom.
Poticajna destabilizacija gledatelja, popraćena je brojnim detaljima koji neprestano pozivaju na nadtekstualno čitanje tijeka događaja kroz vrijeme, snažno usredotočujući pažnju na dramaturgiju predstave i kreirajući angažiranost kojom pjevači i orkestar postaju protagonisti jednog globalnog događaja, što pak pojačava narativnu moć opernog jezika. Prikaz konteksta postupno blijedi: realistični prikaz bazilike Sant’Andrea della Valle i opreme oltara, škropionica i paleta slikara Cavaradossija ustupa mjesto ogoljeloj hladnoći crno-bijelog Palazza Farnesea, prebačenog u nacionalistički Zagreb etničkog čišćenja, sve do rastvaranja Castela Sant’Angelo u metafizičku dimenziju potpune interiorizacije drame u susretu sa smrću, u trenutku Cavaradossijevog smaknuća i samoubojstva Tosce.
Da bi se publici omogućilo uranjanje u ovaj artikulirani redateljski prijedlog i njegov precizan dramaturški i scenski mehanizam, potrebni su protagonisti velikog glazbenog i glumačkog integriteta, čija su su u ovom slučaju garancija magnetični Scarpia Giorgia Suriana i raskošni glas Kristine Kolar, uz dobar nastup Domagoja Dorotića u ulozi Cavaradossija. Uvjerljiv je i dirigent Kalle Kuusava (rođen 1983. i novi umjetnički direktor riječke Opere), koji se kreće među bojama zvuka koje je želio Puccini (a jasno su naznačene u partituri) znalački upravljajući orkestralnom gustoćom i transparentnošću, s ponekad razigranim orkestrom u odnosu na soliste. No radi se o dirigentu velike muzikalnosti i jasnoće geste.
Povijesni i konceptualan pregled učinkovito modulira emocionalni učinak na publiku: prvi je čin naivno utješan, drugi duboko oštar, dok se treći raspliće, da bi uronio u egzistencijalnu i duhovnu dimenziju.
Neočekivani protagonist prvog čina je Sagrestano Ivana Šimatovića, kojem je režija omogućila kretanje klasičnim komičnim gegovima, tako da se je oslobodio sporedne uloge i zauzeo pozornicu raskošnom komičnošću. Njegova egzaltacija, čak i u Puccinijevoj nakani jedinog polukomičnog lika opere, ima tendenciju dominacije u prvim scenama sa solistima i Angelottijem, kojeg je glasovno dobro opisao Luka Ortar.
Dorotić, koji od samog početka pokazuje da ima osobine kojima se može nositi s likom Cavaradossija, nema razmetljiv stil pjevanja (posebno u odnosu na ženski glavni lik), već siguran, profinjene teksture glasa, i lijepog scenskog nastupa. Njegov pristup nije dovoljno izražajan među stereotipima koji su namjerno datirani u prvom činu, a poznaje i trenutke većeg zamaha u političkom žaru drugog čina.
Kolar ocrtava zaljubljenu Toscu koja nije odviše sklona histeričnom ponašanju u prvom činu; pjevačica to radije iskazuje kao blagost žene koja je u osnovi nesigurna. Njezin glas nije nesiguran; moćan je, homogen, vođen kontrolom daha, sigurnošću i mekoćom fraziranja. Prirodni intenzitet glasa povećava dramatičnu snagu interpretacije u drugom činu, gdje Tosca, koju fašistički vođa grubo zlostavlja, održava vrlo visoku napetost u svim modulacijama straha, sve do Vissi d’arte, dirljivo dostojanstvene arije, u kojoj njezino obraćanje Gospodinu prati pokušaj prikrivanja poderotine na haljini (koja je točna kopija kostima kojeg je Zinka Milanov nosila u Metropolitan Operi kad je pjevala Toscu).
Scarpia Giorgia Suriana zaradio je zaslužene ovacije. Već smo se divili njegovom prikazu složene perverzije Jaga, a i sad nam on promišljenom hladnoćom prikazuje razvratnu narav onih koji profesionalno predstavljaju Red i Moral i čiji je ambiguitet majstorski predstavljen u impresivnim preklapanjima na kraju prvog čina, s Te Deumom koji zapravo otkriva sadističke namjere spram Tosce. Upravo je to podcrtavanje sadizma lika, u radikalnoj suprotnosti između suprotnih temperamenata ljudski potresene žene i lucidnog izvršitelja brutalnih planova, ono što cjelokupnu konstrukciju drugog čina (kinematografskog, kao što su libreto i partitura) čini magistralnom, napravljenom iz bijelih, hladnih sjena i svjetala, jasno presječenih crvenim odrazima, poput plamena koji od prvog čina proždiru Scarpiju. Ova režija zahtijeva sirovost, a Surian na to odgovara iskustvom i osobnošću, pokazujući svoje osebujne karakteristike, naime sposobnost korištenja pjevanja ne tako da se punim glasom prepušta lirizmu, već kao glumac koji pjeva, glumom isklesanom u jasnoći granitne artikulacije, savršeno razumljivom čak i kad reži, i impresivnom kad skandira kao da izriče osuđujuću presudu Tosci, u obliku bogohulne himne (Va, Tosca). Krv mu je crna kad je uboden, kao što je crno njegovo okruženje sa suradnicima, a njegov odlazak sa scene je onaj demona koji do posljednjeg daha nalazi snagu posljednjeg zamaha prema plijenu. Režija odbacuje svaki ukras omogućavajući tako valorizaciju profinjenosti nekih detalja, koji su ponekad čak i u suprotnosti s libretom, kao kad Scarpia svojim znanjem istražitelja i urođenom raskalašenom prirodom prepoznaje po parfemu lepezu markize Attavanti, prije nego što očitu činjenicu ne objavi drugima, odnosno, prisutnost amblema na lepezi.
Učinkovito je i odgovarajuće predloženo rješenje kojim se publika uvodi u interioriziranu dimenziju inscenacije trećeg čina spuštenom zavjesom, simfonijskim intermezzom i pjesmom pastira zatvorenim između mističnog postora i dvorane, da bi se podizanjem zavjese uprizorio zatvor duše; jedna je stolica na praznoj i zadimljenoj pozornici, na kojoj nema mjesta za stražare i zatvorske čuvare, niti za Sciarronea i Spoletta (prvog interpretira Slavko Sekulić, a drugog, izmjenjujući se u činovima, Saša Matovina i Sergej Kiselev), koji postaju glasovi van pozornice.
Cavaradossi i Tosca, sami u svojoj zajedničkoj sudbini osuđenika, uspješnom se tehničkom lakoćom i senzibilitetom nose s poznatim dionicama iz posljednjeg čina. Na tom bezličnom mjestu savjesti, on je u razderanoj i krvavoj zatvorskoj odjeći, ona nosi neizbrisive krvave mrlje zločina koji sad već obilježava njeno postojanje bez mogućnosti poništenja. Prema Giacosi i Pucciniju, njezine posljednje riječi namijenjene su Scarpiji, a pri usponu stepenicama nad ponorom, čini se da se više radi o pokušaju iskupljenja žene koja „nikad prije nije ozlijedila ni živu dušu“ nego o ponosu kako ne bi pala u ruke tamničara. Ipak, dok polako nestaje, režija je želi spasiti od poraza i posthumnog trijumfa Scarpije, naime, na pola puta svog uspona, ona se okreće prema publici i ostaje fiksirana u ponosnoj pozi dive. Jer ona je La Tosca.