Prva riječka Kundry na Uskrsnom koncertu večeras 7. travnja u ključnim odlomcima Wagnerova djela „Parsifal“ bit će nacionalna operna prvakinja, miljenica riječke publike, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović.
Složen sadržaj Wagnerova svečanog posvetnog prikaza za publiku je sažeto prepričala s istinskom željom da svatko razumije i shvati sadržaj „Parsifala“. Govoreći o djelu, Dubravka Šeparović Mušović spominje i poziciju lika koji interpretira, Kundry.
“Kundry je ženski lik, prokleta je vječnim životom, jer se ismijavala Isusu na križu. Tu ulazimo u tematiku Velikog petka. Ismijavajući se Isusu na križu, ona je srela njegov pogled. Taj pogled prati je cijeli život, cijelu vječnost, ona ne može umrijeti. Smrt bi za nju značila olakšanje, ali zbog prokletstva ne može umrijeti. Živeći u vječnosti, zna sve o svakome.
U prvom činu saznajemo što je Sveti Gral. Titurel i njegov sin Gurnemanz čuvaju Sveti Gral. To je posudica od jaspisa iz koje je Isus pio na posljednjoj večeri, u taj kalež je Josip iz Arimateje skupio Isusovu krv koja je iz njegove rane na boku curila dok je bio razapet na križu. Krv skupljena u kaležu slavi se u Svetom Gralu. Čin otkrivanja Svetog Grala predvodi Amfortas. Međutim, on nažalost poklekne ovozemaljskim užicima. U jednom trenutku zavede ga Kundry, jer je ona vječna, pa se to dogodilo ranije u prošlosti. Amfortasu procuri rana na boku kao simbol da je zgriješio i nema više snage predvoditi čuvanje Grala. Gurnemanz iščekuje tko je taj prosvjetitelj, personifikacija Isusa koji će doći i zatvoriti Amfortasovu ranu.
U drugom činu smo u dvorcu Klingsora. Klingsor je prije bio pustinjak i čuvao je Sveti Gral, ali on je taj koji je zgriješio, pokleknuo je pred ženskim čarima, sam je sebe kastrirao, a kao svoju glavnu osobu za manipulaciju postavio je Kundry. Klingsor zna da dolazi Parsifal, da će doći netko tko će otkupiti grijehe, tko će razriješiti ljude patnje, Klingsor mu postavlja Kundry da ga zavede. Mi izvodimo scenu koja uslijedi, Parsifala najprije napadaju cvjetne djevojke koje ga zavode, a kada se njima odupre, nastupa Kundry. Podmuklo ga zove „Parsifal“, a to je prvi put da on čuje svoje pravo ime, jer on ne zna niti tko mu je otac niti tko mu je majka. Taj zov je najpoznatiji zov u ovom djelu. Parsifal ostaje iznenađen, to je točka u kojoj Kundry njime manipulira. Govori mu kako je majčica umrla jer je bio nestašan, kako je patila, tata je umro dok je Parsifal još bio u utrobi, pritom mu konstantno nabija krivnju. Preko krivnje manipulira s njim. Kaže mu da krivnju može gasiti užitkom koji će mu pružiti ona i Kundry ga zdušno poljubi. Da je to običan muškarac, on bi podlegao ženskom sočnom poljupcu, ali ne Parsifal. U tom poljupcu njemu se dogodi spoznaja, doživljava prosvjetljenje. On otkriva Amfortasovu ranu, shvaća da je on taj koji je pozvan da razriješi tu enigmu zašto neprestano curi krv iz Amfortasove rane, zašto Gral slabi.
Dolazimo do glavne okosnice djela – patnja, suosjećanje. Da bi se otkupili grijesi, potrebno je suosjećati s drugim ljudima. A to možemo tek onda kad smo upoznali istinsku patnju. To je ono čemu nas uči „Parsifal“. To je Schopenhauerova filozofija koju je Wagner u ovom djelu dao, u sveopćem kaosu jedini izlaz je – suosjećanje sa svakim pored nas. A to možemo jedino ako smo se prosvijetlili. „Parsifal“ je priča o prosvjetljenju njega kao osobe, od dječaka koji je ubio labuda što ga je najprije razveselilo, ali je osjetio snažno suosjećanje i tu počinje njegov put ka prosvjetljenju, sve do trenutka kada Parsifal zacjeljuje ranu Amfortasa uperivši u njega to isto koplje kojim je i ranjen. Koplje je sinonim za duhovnu spoznaju. Svi se možemo odlučiti hoćemo li ići putevima duhovne spoznaje ili materijalne i ljubavne požude. Sveti Gral je simbol našeg duhovnog ja koje nam je dato da ga na ovom svijetu uzvisujemo ili uništavamo, a treći važan simbol je upravo labud. Put koji moramo proći da bismo doživjeli prosvjetljenje. Jedini način je da si uskratimo požude i posvetimo se duhovnom rastu. Zato se „Parsifal“ izvodi na Veliki petak. Kundry nije samo zavodnica, ona se na kraju i pokaje. U trećem činu Kundry Parsifalu simbolično svojom kosom pere noge, doživljava novu dimenziju.
Veličina „Parsifala“ je u tome da je nama pokazano i rješenje. „Parsifal“ je sažeti život, predložak ljudskog života kojeg možemo koristiti da znamo što će se dogoditi ako nešto napravimo. Podsjeća nas da stanemo i posvetimo se svom dubokom ja, pogledamo onog pored sebe i gajimo to dobro.”
