Bryan Lopez Gonzalez mladić je izrazito zanimljive osobnosti i različitih interesa, a najviše voli – život. Stiže s otoka i države na sjeveru Kariba, rođen je u predgrađu Havane na dalekoj Kubi prije 31 godinu. Zadivljen europskim kulturama, ipak ne skriva koliko voli Havanu i tamošnje Kubansko nacionalno kazalište i sport i obitelj i ples uz koji je rastao. „Nema tamo tečajeva plesa. Tamo svi plešu otkad se rode, majka vas potiče, gurka vas pokretom i plesom, to je najprirodnije. U Havani sve ima zvuk i ritam!”, kaže. Ritam ga je tako odveo u klasičnu glazbu, u Nacionalnu kubansku operu gdje je bio prvak opere i gdje i dalje redovito odlazi pjevati, a onda i u Europu gdje vrijedno uči, napreduje i pjeva u europskim opernim kućama. Ali paralelno, ovaj komunikativni, otvoreni Kubanac redovno odlazi i na treninge košarke. A što radi u Rijeci? On je tenor s već pozamašnim brojem uloga i iskustava u opernim kućama Kube, Kolumbije, Sjedinjenih Američkih Država i Europe jer svoju je karijeru započeo već s 18 godina. Iako zna i voli uživati u životu, svaki trenutak koristi za učenje, rad i napredak. Bryan Lopez Gonzalez je riječki Romeo, stoga ne propustite njegove nastupe 17. i 22. siječnja kada je na programu Gounodova opera „Romeo i Julija” pod dirigentskim vodstvom slovenskog maestra Marka Hribernika i u režiji Marina Blaževića.
Kako vam se sviđa u Rijeci?
Jako! Rijeka je jako prijateljski, ugodan, sladak grad. Sviđa mi se što je mali grad i što je na moru, ima mediteranski duh. Kada sam s Kube došao u Njemačku, doživio sam svojevrsni kulturološki šok, a Rijeka me zbog te blizine mora podsjeća na moju Havanu, na Kubu i na naše kazalište, moju kuću, s bogatom poviješću. Bilo je to u 19. st. prvo tako veliko kazalište u Americi gdje su pjevali najveći operni pjevači ikad kao što su Caruso, Di Stefano, a nastupala je na toj pozornici i velika ruska balerina Maya Plisetskaya, ili primjerice, kao i ovdje u Rijeci, glumica – Sarah Bernhardt. Veličanstveno mjesto, ima 1500 mjesta, stolice su drvene i pod je drven, puno je značilo za akustiku kada su skinuli tapecirunge i tepih.
U Rijeci se osjećam vrlo dobrodošlo i od ljudi koje susrećem u ovom lijepom gradu i od kolegica i kolega ovdje u Kazalištu. Mislim da je ovo prekrasno mjesto za život, a i za rad, jer je riječko Kazalište doista predivno.
Stekao sam dojam da publika jako voli operu, da se opera ovdje posebno cijeni, da je ljudima važna i tradicija i glazba.
Smatram da je riječko Kazalište u pravim rukama.
A produkcija „Romea i Julije”?
Itekako! Uz redatelja Marina Blaževića i slovenskog dirigenta Marka Hribernika i ostale iz kreativnog tima, uz odlične soliste, uistinu sjajan zbor i orkestar, ovo je stvarno kvalitetna produkcija.
Kako ste se pripremali za ulogu kada ste saznali da ste nakon audicije izabrani za ulogu Romea?
Iza mene je jedno doista intenzivno razdoblje u kojem sam u kratkom roku nastojao pripremiti ulogu Romea tako da bude na najvišoj mogućoj razini.
Prije nego što sam ulogu naučio, bavio sam se samo partiturom, nisam želio pogledati video iako su mi poslali, nisam želio „pokupiti” tuđe načine interpretacije, već ponuditi vlastitu. Uvijek mislim da čak i u najkraćem vremenu imam dovoljno vremena kreirati lik iz sebe. U Njemačkoj sam se pripremao s dva svoja učitelja, oni su moja najveća glazbena, vokalna podrška, moj tim koji me uvijek rado i brzo priprema, to su vokalni trener i moj profesor Konrad Jarnot te dirigent Thomas Gabrisch.
Srećom, uloge učim jako brzo, ali neću vam reći koliko mi je trebalo da naučim Romea jer mi nećete vjerovati. Gounodov i Shakespeareov Romeo je doista vrlo zahtjevna uloga, lik je kroz pet činova opere gotovo stalno na pozornici. Također, opera se pjeva na francuskom što sam htio usavršiti. Važno mi je točno pjevati francuski. I za to sam imao rigoroznog učitelja, puno sam radio i s njim.
Kakav je onda vaš Romeo?
Moje viđenje Romea počelo se bistriti nakon prvog razgovora s redateljem Marinom Blaževićem. Toliko mi je dobro objasnio da sam istog trena imao viziju što i kako on vidi cijelu produkciju i kakav bi moj Romeo trebao biti. Imam mnogo iskustva s minimalistički kreiranim operama gdje nemaš gomilu elemenata koji te podržavaju, kao izmjene scenografije trideset puta kada se treba i presvlačiti jednako toliko puta ili nemaš pet stvari u rukama s kojima se možeš igrati, ništa iza čega se možeš sakriti. Imaš samo sebe. Izuzetno zanimljivo. Za izniman rezultat u takvoj produkciji moram se dati više od 100% kako bih ispunio čitavu pozornicu, što od mene traži i veći glumački rad na ulozi. Osjećaš se često golim. Ne doslovno, naravno. Tu je prostor kojeg treba ispuniti velikom kreativnošću i zvjerskom energijom. Produkcija može biti minimalistička, ali pjevač, interpret ne smije. A Marin mi je dozvolio kreirati, dao mi je prostora izraziti se. Moj Romeo je, rekao bih, intenzivan.
Razmišljao sam o razvoju lika, od prvog puta kada ugleda Juliju, od prvog puta kada imaju duet, kakav odnos imaju njihove obitelji, kako Romeo čak i ubije jednog člana njezine obitelji, kako nakon svega preživljavaju sve poteškoće i tragedije odlučno ostajući zajedno, pa sve do posljednjih trenutaka opere. Sve to vrijeme događa se velika transformacija u glasu i govoru tijela, što ulogu čini i psihološki zahtjevnom, ne samo tehnički i vokalno. A ja doista volim izazove. Vjerojatno zato volim i sport. Publika će s mojim likom Romea svjedočiti jednom velikom putovanju. „Romeo i Julija” ima prekrasne melodije, divne zborske dijelove, lirska je, romantična, ova opera je zaista zaokružena cjelina.
Nakon izvedbi „Romea i Julije” volio bih ponovno pjevati u riječkoj Operi.
Opera ima svoju publiku, ali rijetko je riječ o mladima. Što vi kao mladi operni pjevač mislite o tome?
Fanovi opere, ljudi koji inače vole dolaziti na operu, većinom su starije generacije i to je u redu, ali vjerujem da kazalište može svim mogućim sredstvima doći do mlađe i mlade publike koja u operi može naći mnogo toga zanimljivog. Ja ću uskoro imati 31 i obožavam ono čime se bavim.
Opera je u prošlosti bila tek za probranu elitu. Nije to više tako već dugo. Mlade i mlađe, nove generacije trebaju samo doći, uvjeriti se da će zavoljeti operu. Pogotovo ovakve bliske tematike i moderne produkcije.
Koreografija i scenski pokret za vas nisu nikakav problem. Koriste li to kreativni timovi opera?
Obožavam plesati! U nekim rijetkim slučajevima i pjevati i plesati. Kao izvođač moraš biti svjestan baš svega što na pozornici radiš, kako se krećeš, kakve su ti geste, kako tvoj lik hoda i kakve ima pokrete… Ples je osnova, baza. I na Kubi i u Njemačkoj imali smo i baletni klas na studiju, scenski pokret je važan.
Uživam kada je u operi i balet s kojim se i ja krećem.
Često „uskačete” u uloge kada se pojavi iznenadna i hitna potreba za tenorom u nekoj produkciji?
Prilično često.
Ponekad je riječ o dva dana, ili čak samo jednom danu za pripremu. U tom slučaju, naravno, morate ulogu već znati, znači da ste je već ranije pjevali, a pokažu vam što kada radite i kuda se po sceni krećete. Sve ono što je bitno za ulogu. To je za mene adrenalin-show. Ja to volim.
Jako sam rano počeo s ovim poslom. Kod vas se počinje s akademskim obrazovanjem nakon 18. godine. Za moju generaciju osmišljen je prvostupnički studij već nakon osnovne škole, tako da sam ja s 18 godina već imao diplomu u rukama. Automatski sam nakon diplome dobio i ugovor s nacionalnom opernom kućom u Havani, tenori su bili naročito traženi.
Kako ste se kao tinejdžer zapravo odlučili za karijeru opernog pjevača? To najčešće kao ideja sazrijeva dosta kasnije.
Kao dijete sam pjevao u zborovima. Glazba je bila moja strast, no, nisam imao mogućnosti ići ni u kakve glazbene škole, nažalost. Ali imao sam majku koja me poticala i ohrabrivala da nastavim s glazbom, da budem uporan. Volio sam i sportove.
Koji najviše?
Košarku! Dva, tri puta tjedno obavezno idem na košarku, u jednom klubu u Njemačkoj. Sljedeći tjedan dogovorili su mi utakmicu ovdje u Rijeci, jedva čekam. Sljedeći tjedan uz kombinaciju opere i košarke bit će potpuna sreća za mene! (smijeh)
Kad smo kod sreće… i moj pas je u Rijeci sa mnom. Kubanac je kao i ja. Bichon Habanero. Originalna kubanska rasa. Jako je pametan. Obožavam ga.
Gdje je vaš europski dom? Koliko često odlazite kući na Kubu?
Trenutno živim u Njemačkoj, šestu godinu. Naprije sam živio u Münchenu, potom sam godinu dana živio i učio u Italiji na Belcanto akademiji „Rodolfo Celletti” Martina Franca. Vratio sam se zatim u Njemačku gdje sam u Düsseldorfu dobio ugovor na dvije godine u Oper am Rhein. Sada sam slobodni umjetnik, a baza mi je u Düsseldorfu gdje radim i na doktoratu. Već dvije godine zbog pandemije nisam bio kući. Moja majka bi jako rado bila ovdje na „Romeu i Juliji”… Nadam se da ću na proljeće uspjeti otići kući.
Bili ste prvak opere na Kubi i otišli ste u Europu. Kako to?
Shvatio sam da se lako uljuljkati. S 23 godine u statusu prvaka uvidio sam da ako želim rasti kao glazbenik, kao umjetnik, kao osoba, moram biti u Europi gdje su najbolji pedagozi, najbolji profesori. Moram biti tamo. Počeo sam tražiti stipendije i uskoro sam putovao u München. Njemačka ulaže mnogo u kulturu i jako sam sretan i zahvalan zbog toga.
Nudili su vam ugovore, ali izabrali ste biti slobodan umjetnik?
Da! Važno mi je imati slobodu pjevati uloge koje želim, a ne koje moram zato jer imam ugovor s nekim. Draža mi je sloboda. Umjetnici često, osobito na Kubi gdje je složena i teška politička situacija dugi niz godina, moraju podlijegati tuđim odabirima. A za umjetnika je važno imati slobodu plesati, slikati, pisati, kreirati, pjevati u slobodi. Kao slobodni umjetnik imam vlastiti glas i vlastitu slobodu izabrati ulogu za kojom totalno „poludim“, a ne biti prisiljen raditi nešto što ne želim, ne osjećam. Pritom, ulažem sve svoje vrijeme u tu ulogu, ogroman broj sati.
Koja je vaša uloga iz snova u ovom trenutku?
Ova koju pjevam sada. Apsolutno. Najdulja je uloga. Kada pjevaš tog snažnog, romantičnog, lirskog, dramatičnog Romea, možeš koristiti 25 različitih boja glasa, ako želiš. Toliko je bogata uloga. Pa to je Shakespeare! Svaka riječ nosi novi osjećaj. U ovoj ulozi imaš sve.
Razgovarala Andrea Labik
Medijski pokrovitelj / Partner mediatico
