Božanstvenog, uzvišenog i visokoestetiziranog „Apolona” Igora Stravinskog postavio je u riječkom Baletu Francuz Martin Chaix koreografiravši neoklasični balet uz orkestar Opere pod dirigentskim vodstvom Vladimira Fanshila što je na programu riječkog Kazališta još večeras, 11. te potom 13. lipnja u 19,30 sati.
Priča, koju je Stravinski odabrao, vrlo je jednostavna, najizravnije i nekićeno uokvirena partiturom. Bog sunca i svjetla, proroštva, ljepote, mudrosti, glazbe i zdravlja, Apolon, kao predvodnik muza inspirira svaku od njih svojom umjetnošću. Njihov je broj s devet Stravinski smanjio na tri, odabravši Kaliope, Polihimniju i Terpsihoru. Stravinski je ovo djelo smatrao vlastitom prekretnicom, otkrivenjem, ostvarenjem jedinstva zvuka i osjećaja. George Balanchine je koreografirao senzacionalnu europsku praizvedbu u Parizu 1928. što je bio temelj njegova inozemnog uspjeha koji je uslijedio. Balanchineovu intepretaciju Stravinski je smatrao „točno onakvom kakvom ju je zamišljao”.
Martin Chaix prije koreografske, bilježi izrazito bogatu plesačku karijeru u najvećim pariškim baletnim ansamblima, između ostalog i u Baletu Pariške opere, a radio je u brojnim produkcijama i različitim plesačkim stilovima najvećih koreografa kao što su Jiří Kylián, Pina Bausch, George Balanchine, Rudolf Nurejev, Mats Ek, Uwe Scholz i drugi.
Koreograf ste djela kojim je započela neoklasika u baletu, djela koje je u svoje vrijeme bilo senzacija i koje je na repertoarima i nakon 91 godinu.
„Apolon” Stravinskog je naslov koji povezujemo s ikoničkim ostvarenjem slavnog Balanchinea. Glazba Stravinskog je prekrasna. Preda mnom se pojavio veliki izazov nove kreacije na tu glazbu. No, shvatio sam, možda prekasno, što je vjerojatno i bolje: ovo je, ako se ne varam, prva verzija nakon Georgea Balanchinea, prije gotovo čitavog stoljeća, praizvedena 1928. godine! Simbolika je duboka. Ponovno se posvetiti takvoj partituri, baletu u novom iskustvu, znači moći odlučiti otkud krećete – iz nečega posve drugačijega ili iz baze koja već postoji. U koreografiji i scenografiji postoje reference na originalnog Balanchinea. Kao hommage.
Postoji li odmak u vašoj interpretaciji?
Polazio sam iz glazbe, slijedeći radnju iz libreta. Međutim, osjetio sam da nešto nedostaje. Radi se o liku Apolonove majke. Ne spominje se u libretu, ali je u glazbi itekako prisutna. Na početku i na kraju priče točno se čuje tema koja je solo za majku Leto. Važno je zaokružiti priču kako bi se moglo nastaviti novom. Dodao sam i muški kor, pozivajući se na grčke tragedije, kao naratore. Nisam ih mogao izbjeći. Oni sve stavljaju na pravo mjesto.
Svi znamo ponešto o Apolonu, različite su verzije mita. Vaša se ponešto razlikuje od libreta za „Apolon” Stravinskoga. Zašto?
Majka dolazi na otok Delos, rađa Apolona. Razgovara s njim, kao da ga upućuje u život. Dolaze tri muze, predstavljaju se, svaka od njih na neki način zavode Apolona. On želi prepoznati pravu. Odabire Terpsihoru, muzu plesa. Imaju posebnu vezu. Apolon odlazi od majke, odvaja se, ide u svoj život. Polazim i iz svog iskustva – kada imaš djecu, odgajaš ih, pripremaš ih za život, da bi onda oni otišli. Htio sam, unutar postojeće priče, prenijeti ono što i sam trenutno prolazim kao roditelj dvoje djece.
Jeste li u radu razgovarali o tome s plesačima?
Interpretacija je složena stvar. Ako želite izraziti priču, ona dolazi s utjelovljenjem osjećaja. Radim na generalnoj ideji za svaku osobu odnosno ulogu koja na kraju kreira priču u cjelini, na subjektivan način kojeg svi mogu slijediti. Nije nužno da se priča razumije, ali je važno osjećati što je iza svakog pokreta i iza svake scene. Važno je da se svatko od plesača može povezati s vlastitim iskustvom. To mi je najvažnije i najteže – ispričati priču koja nema samo jednu istinu, samo jednu stranu. Čvrsto kreiram strukturu baleta, ali interpretaciju ostavljam otvorenom svakome, i onima koji plešu i onima koji gledaju.
Kojim ste principom birali plesače?
Iz glazbe do osoba, do plesača. Iz glazbe dobivam upute kakav tko treba biti. Prepoznavao sam karakter svakog od likova u pojedinim plesačima. Glazba za Polihimniju je brza i oštra, za što je izvrsna Maria del Mar Hernandez, za ulogu Kaliope jasno se istakla Ksenija Krutova, Tea Rušin ima pravu mekoću, protočnost i eteričnost za Terpsihoru. Te sam specifičnosti iz glazbe prepoznavao i u ostalim plesačima, pa je tako Michele Pastorini u svojoj pojavnosti odličan kao bog Apolon. Majka mora biti snažna, a Marta Kanazir utjelovljuje snagu. Muški kor čine potpuno različiti plesači, što obožavam. Izbjegavam inzistiranje na unificiranosti, od toga sam pobjegao i iz Pariške opere nakon sedam godina. Važne su različite energije, osobnosti, tehnike, smisao za humor. Spojiti to i kreirati – u tome nalazim posebnosti.
Trudio sam se nježno izgurivati ih iz njihove zone komfora, kako bi osjetili i nesigurnost i izazov. U guranju preko granica otkriva se osobnost.
Kakve predstave preferirate, što volite kreirati? Nešto za što već postoji priča ili više težite apstrakciji?
Radio sam i „Žar pticu” Stravinskog i Schubertovo „Zimsko putovanje” i još neke balete prema pričama, ali i apstraktne.
Apstrakcija nije nedostatak emocija već drugačiji način obraćanja i izražavanja emocija, donošenja situacija. Apstraktni balet i balet s pričom za mene znače isto. U koreografiji ne postoji pokret bez emocije. Ona je u korijenu pokreta. I kada hodamo prema nekome, činimo to s nekom namjerom i krećemo se s emocijom. I najmanji pokret nosi emociju.
Što su slavni koreografi s kojima ste radili ostavili u vama? Izbjegavate li utjecaje ili ih prepoznajete u svom radu i prihvaćate li ih?
Volio sam raditi s velikim koreografima, različitim stilovima i utjecajima. To je kao i u životu, kopiramo i roditelje, htjeli-ne htjeli, to je tako, dio je našeg identiteta. Naravno, kao koreografa ta me činjenica u početku blokirala. Neprestano bih dolazio do pokreta koji bi me podsjećao na određenog koreografa i dio koreografije. No, onda sam prihvatio: ne želiš kopirati i ne kopiraš! To je jednostavno dio tebe. Prepoznavao sam utjecaje, prolazio kroz prihvaćanje, spoznavao i nastojao ne blokirati se. Pronašao sam vlastiti glas, ali još se razvijam. Kada se razvijem do kraja, bavit ću se nečim drugim.
Zašto vam je važno biti i scenografom u svojim baletima?
Uglavnom sam i scenograf, da. Kostimografija je nešto drugo. Volim raditi s ljudima kojima vjerujem kao što je Aleksandar Nošpal. Ženski kostimi imaju svaki svoj simbol.
Scenografija je komplementarna koreografiji. Koreografijom strukturiram prostor ispod, a scenografijom prostor iznad. Vrlo sam izbirljiv u spajanju elemenata. Prevažno mi je. U ovom baletu se radi o arhitekturi uzvišene praznine. Taj prostor može predstavljati i Zeusa. Mnogo je toga artificijelnog u bjelini, a svojom atmosferom unutar bijelih zidova nalaze se metafore za mnogo toga.