Povijesni izazov postavljanja triju Verdijevih opera prema Shakespeareovim dramama („Macbeth”, „Otello” i „Falstaff”) u tri tjedna, s Giorgiom Surianom u glavnim ulogama te u dramaturgiji i režiji Marina Blaževića završio je s posljednjim ovacijama publike u subotu 12. svibnja.
Do sljedeće sezone, o posljednoj predstavi Trilogije „Falstaff” izdvajamo iz kritika:
Surianova sjajnog Falstaffa gledali smo prije kojih desetak godina u zagrebačkoj moderniziranoj produkciji, no u ovoj riječkoj bio je jednostavno neodoljiv, zahvaljujući prvenstveno scenskom ozračju koje ga je pustilo da u miru božjem kreira lik u koži koju su mu dali autori a koja mu je, kao uostalom i svim drugim sudionicima, pristajala kao salivena. Bio je spiritus movens zaigrane i razigrane predstave u kojoj je sve sjelo na pravo mjesto, a kako je riječ o izrazitoj ansambl operi, utoliko je njegov šarm, scenski duh, predstavljačka inteligencija i nadasve raskošna vokalna interpretacija obasjala i sve kolege. (…)
U svom sada već prepoznatljivom redateljskom rukopisu “manje je više”, Blažević se i ovaj put odlučio za redukciju scene i kao scenograf, uz Dalibora Laginju, doveo je djelo i sudionike pred zastor, u prvi red partera, među publiku sprijeda i straga ubacujući se i sam u pojedine situacije kao pomoćni “civil”, što je još dodatno razvedrilo zbivanja, povremeno i na rubu filigranski tkane, osobito u duhovitim kostimima Sandre Dekanić, commedie dell arte. Poseban začin bio je i razlistani dvojezični tekst s povremenim zajedljivim komentarima na uvećanom displeju, još jedan dodatni poen redateljskoj mašti koja Marinu Blaževiću očito ne nedostaje.
(…)
Ansambl osvetoljubivih i domišljatih windsorskih gospođa, njihovih muževa i ljubavnika, slugu, jednog nadobudnog suca i dakako Falstaffa, pošteno je oznojila u scenskom pokretu Selma Banich vrteći ih u odabranu prostoru u svim smjerovima komike i duha koji izviru iz glazbe i čine je toliko posebnom. U ženskom kvartetu vodila je muzikalnošću Anamarija Knego kao Alice Ford, no ništa manje nisu bile dojmljive i Ivana Srbljan kao Meg Page, lijepa lirska Nanetta Vanje Zelčić i jako zabavna Miss Quickly Biljana Kovač, dok je muški dio, osim dakako Suriana, vodio izvrstan Robert Kolar kao Ford, a uz njega redom vrlo dobri i Aljaž Farasin, Sergej Kiselev, Marko Fortunato i Dario Bercich. Svi su se jako dobro zabavljali, a to se u ovoj operi može samo ako se besprijekorno svladaju vokalne dionice.
Za njih kao i za prvorazredan zvuk orkestra i manji udio zbora zaslužan je dirigent Matvejeff koji se nakon “Otella”, predzadnje Verdijeve opere, prihvatio i ove posljednje, možda i najteže.
Jagoda Martinčević, Jutarnji list
Libretto je najfascinantnija točka opere, koji je još zanimljivijim učinila, tekstualnim intervencijama, Lada Čale Feldman s mnogim komičnim dosjetkama i pokojom društvenom kritikom/porukom.
(…)
U skupnim nastupima windsorskih žena mogli smo vidjeti i čuti scensku igru dostojnu svake svjetski relevantne produkcije.
(…)
Falstaff je vrhunska produkcija i stvarno bi bilo šteta propustiti je. Jer ima sve ono što nam u turobnim vremenima treba, puno smijeha i plemenitu poruku. A završio je i jedinstveni projekt Verdi – Shakespeare – Surian (…)
Luka Nalis, Fiuman.hr
Višeslojna, intelektualno duhovita, razigrana do najsitnijeg detalja, prštava i prepuna naboja, režijski inovativno i čisto realizirana, takva je sinoć bila riječka izvedba Verdijevog “Falstaffa”.
Pred solistima je bio težak zadatak, puno fizičkog napora, glume , koreografiranih zadataka i zahtjevne glazbene izvedbe koja je tražila ritmičku preciznost i intonativnu točnost. Četiri solistice, Anamarija Knego, Vanja Zelčić, Ivana Srbljan i Biljana Kovač osvajale su scenu i publiku i glasovno i glumački, pretapajući svoju igru u suodnos s publikom na malom, uskom prosceniju, iznad prostora orkestra. (…)
No, izvedbom je vladao Giorgio Surian, raspjevan, razigran, ležerno komičan, u gesti vrhunskog majstora kojeg je teško nadmašiti. U pokretu, gestama lica, brzim izmjenama tempa i raspoloženja, u oslikavanju lika Falstaffa koji je godinama blizak Surianu, pa mu je i psihologija izričaja iskrena i razumljiva svima. Zabavan, komičan, tužan, slab, a željan onoga što je kroz tijek života davno prohujalo. Njegov glas je nosio, njegova gluma je očaravala, njegov je dodir s publikom bio stvaran i opipljiv. Giorgio Surian je blistao na sceni u ulozi svoga života.
I da, ta energija cijelog ansambla, uz završetak s dodatkom opernog zbora, digao je publiku na noge. Oduševljenje izvedbom dugo je trajalo, a u nama ostaju stihovi: “Sve na svijetu tek je šala. Za lakrdijaša čovjek je stvoren.”
Gloria Fabijanić Jelović, HRT Radio Rijeka