TIT ANDRONIKWilliam Shakespeare
Gostovanje ZKM, Zagreb
Tit Andronik je prva od deset tragedija besmrtnog barda, napisana 1593. odmah nakon njegove prve povijesne tetralogije (tri Henrika i Richard III), i ujedno jedan od Shakespeareovih najkontroverznije tretiranih komada,. U izvornoj recepciji iznimno popularan (navodno se bez prekida izvodio 20 godina!), Tit Andronik je od 17. do 20. stoljeća bio gotovo posve ignoriran, prije svega, zbog svog nesmiljeno krvavog zapleta. Kao da se zapadna civilizacija licemjerno htjela odreći svoje krvoločne strane u umjetničkoj interpretaciji, premda je u povijesnoj stvarnosti tu stranu neprestance i nemilice hranila i razrađivala. Tita Andronika su, tokom tog razdoblja, sustavno vrijeđali stručnjaci za Shakespearea, umanjujući njegovu vrijednost i čak tvrdeći da to nije Shakespeareov komad. Na ponovni, istinski katarzični susret s Titom Andronikom ta je civilizacija bila spremna tek nakon kataklizme Drugog svjetskog rata, kada je duh vremena, po riječima Adorna, slutio da ‘nakon Auschwitza više ne može biti poezije.’ Ipak, legendarna je Brookova inscenacija iz 1955. u Royal Shakespeare Company krv i nasilje tretirala kao metaforu, vjerojatno bivajući svjesnom blizine neposrednog iskustva realnog užasa, koji je bio zajednički imenitelj tadašnje Europe i većine svijeta. Važilo je to i za našu publiku koja je ovu izvedbu s velikima Lawrenceom Olivierom i Vivian Leigh imala prilike gledati na gostovanju u Zagrebu, koje ostaje jednim od zvjezdanih trenutaka svjetske i naše kazališne povijesti. Potom ga je rehabilitirao i u teoriji poljski teatrolog Jan Kott u svom znamenitom djelu Shakespeare, naš suvremenik.
Danas svijet je bitno drugačije mjesto – ili nije? Živimo u mješavini straha i uljuljkanosti, komfora i nesigurnosti, pod prijetnjom latentnih lokalnih i globalnih ratova, s iskustvom strašnog rata na našim prostorima, omamljeni nezajažljivim konzumerizmom, otupljeni bujicom nasilja kojem svakodnevno svjedočimo kroz medije. Mi, djeca 21. stoljeća, impregnirani smo užasom i crnilom, a opet, jesmo li svjesni što to zapravo jest? Je li nam kolektivni PTSP Domovinskog rata donio ikakvu novu spoznaju o prirodi zla? (Su)osjećamo li istinski sa nebrojenim svakodnevnim žrtvama pojedinačnog ili masovnog nasilja? Sudeći po sadašnjem trenutku, odgovor na sva ova pitanja je – ne. Stoga Tit Andronik. Kao drama o krizi vođe, o njegovoj odsutnosti; kao svjedočanstvo o generacijskom srazu, o slijepoj ambiciji starijih koji (čak i doslovno) proždiru vlastitu djecu, o mladima koji gube bitku sa stvarnošću radi vlastite pasivnosti i kratkovidosti; i, možda najviše, kao poligon za ispitivanje trivijalnosti zla, danas tako akutno prisutnog. Ansambl ZKM-a latio se ovog izazova s Igorom Vukom Torbicom kao redateljem i Katarinom Pejović kao dramaturginjom, u potrazi za drugačijim motrištima koja ovaj kompleksni komad nudi, u potrazi za novim pogledima na pitanja kojih se bojimo i ne želimo u njih gledati, a svjesni smo da su nam od presudne važnosti.