POVIJEST I TRADICIJA

3.10.1885.
Helmer-Fellnerova zgrada data je na korištenje riječkim građanima pod nazivom Teatro comunale.
Prve su predstave bile Aida Giuseppea Verdija i La Gioconda Amilcara Ponchiellija.

1913.
Dobiva naziv Teatro comunale Giuseppe Verdi.

1913. – 1943.
Od osnutka redovito se, osim neko vrijeme u razdoblju prvoga svjetskog rata, daju operne i dramske predstave. Razdoblje od 1913. do 1943. ispunjeno je burnim političkim događajima i promjenama što se odražavalo na djelatnost riječkoga Kazališta. Bilo je to doba „teatro stagione“, prvenstveno opernih a manje dramskih gostujućih predstava, ali nikad se s pozornice nije progovorila hrvatska riječ. Do prvoga svjetskog rata, pa i za vrijeme rata, hrvatska se umjetnička riječ mogla čuti samo u Narodnoj čitaonici riečkoj, a u međuraću djeluju razne kazališne družine u Sušaku, od kojih je najznačajnija Društvo hrvatskih kazališnih dobrovoljaca koje je vodio budući prvi intendant Narodnog kazališta u Rijeci dr. Đuro Rošić.

1945.
Dan nakon oslobođenja Rijeke 4. svibnja 1945. Gradski Narodni odbor Sušaka zadužuje „druga Dr. Rošića Đura… da sa ostalim nekim drugovima iz Primorske kazališne družine (Popović, Cunt, Ružić) preuzme Verdievo kazalište na Rijeci“. Bombardiranjem teško oštećena zgrada u nekoliko je dana „uređena“ toliko da već 10. svibnja 1945. građani Rijeke prisustvuju svečanoj priredbi. Toga je datuma, u tad još Općinskome kazalištu Giuseppe Verdi prvi put u njegovoj šezdesetgodišnjoj povijesti odjeknula hrvatska riječ! Ugledni pokretač kazališnoga djelovanja u Sušaku, dr. Đuro Rošić, prvi govori na pozornici, a zatim simfonijski orkestar pod ravnanjem Nina Serdoča svira hrvatsku himnu, dok članovi Okružne kazališne družine „Nikola Car“, u kojoj su i neki iskusni glumci-amateri odgojeni u Hrvatskome kazališnom društvu u Sušaku, izvode recitacije, a omladinski zbor pjeva borbene i rodoljubne pjesme.
Slijedi vrijeme izmjenjivanja dramskih i glazbenih priredbi, a prvi puta u povijesti kazališnoga života u Rijeci gostuje Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba s priredbama i koncertima sastavljenim od ulomaka opera i baleta iz svog repertoara.
Spajanjem kazališnih družina „Nikola Car“ i „Otokar Keršovani“ nastaje jezgra buduće Hrvatske drame, iz talijanske kazališne družine „Filodrammatica fiumana“ jezgra Dramma Italiano / Talijanske drame, a glazbenici Simfonijskoga orkestra stvaraju jezgru orkestra buduće Opere s baletom. Ulaganjem najvećega napora svih angažiranih članova umjetničkih sastava, tehnike i administracije priprema se osnivanje stalnoga narodnog kazališta u Rijeci.

4.01.1946.
Po uzoru na tradicionalno razvijen kazališni život u svim hrvatskim većim središtima, gdje su osim stalnoga nacionalnog kazališta u Zagrebu, tijekom prve polovine 20. stoljeća djelovala i stalna gradska kazališta (Split, Osijek, Varaždin, Karlovac i dr.) odlučeno je da se i u Rijeci utemelji stalno kazalište. Odlukom Prosvjetnog odjela Oblasnoga N.O.O. za Istru i Gradskog N.O. za Rijeku osnovano je 4. siječnja 1946. Narodno kazalište sa sjedištem u Rijeci s dramama: Hrvatskom i Talijanskom, te Operom i baletom. Istim aktom imenovana je i privremena uprava Narodnog kazališta / Teatro del popolo na čelu s intendantom dr. Đurom Rošićem, direktorom Opere Slavkom Zlatićem, direktorom Hrvatske drame Ivanom Cuntom, direktorom Talijanske drame Tulliom Fonda i članom uprave Osvaldom Ramousom s osnovnim zadatkom da umjetnički, tehnički i personalno formira buduće kazalište.
Krajem svibnja 1946. imenovana je prva stalna uprava kazališta:
Dr. Đuro Rošić, intendant
Ferdinand Pomykalo, glavni tajnik
Riccardo Moresco, zamjenik intendanta
Boris Papandopulo, direktor Opere
dr. Marko Fotez, dorektor Hrvatske drame
Tullio Fonda, direktor Talijanske drame
Josip Pomykalo, tajnik Opere
Osvaldo Ramous, tajnik Talijanske drame

20.10.1946.
Započinje prva riječka kazališna sezona premijerom Dubravke Ivana Gundulića u izvedbi Hrvatske drame. To je prva predstava Narodnoga kazališta u Rijeci na hrvatskome jeziku. Redatelj je bio dr. Marko Fotez, a glazbenom je pratnjom ravnao maestro Boris Papandopulo.

2.11.1946.
Izvedena je prva operna premijera, Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Dirigent je Boris Papandopulo, redatelj dr. Marko Fotez, a u naslovnoj ulozi nastupio je Milan Pichler.

26.11.1946.
Svoju prvu sezonu u Narodnome kazalištu / Teatro del popolo otvara Dramma Italiano / Talijanska drama premijernom izvedbom komedije Carla Goldonija Il Burbero benefico.
Ostaju u trajnome sjećanju riječi intendanta dr. Đure Rošića na otvorenju prve kazališne sezone:
…u skladu s našim osnovnim stavom po pitanju ravnopravnosti nacionalnih manjina, u našem Kazalištu djeluju usporedo dvije narodnosne grupe – hrvatska i talijanska…

1946.-1947.
Bili su to počeci puni entuzijazma, požrtvovanja i stvaralačkog duha, i tako sve do danas. I tako u budućnosti.

Umjetnici i kazalištarci nikad ne sustaju
Svi ulažu naljbolji i najljepši dio sebe
u svoj dom na Rječini
od 1991. jedno od četiriju nacionalnih kazališta u Republici Hrvatskoj

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE IVANA pl. ZAJCA RIJEKA

 

IVAN pl. ZAJC

2038385v.JPG

Rijetka je pojava u novijoj kulturnoj povijesti da jedan umjetnik ovlada kroz puna četiri desetljeća glazbom jednog naroda, kao što je bio slučaj sa skladateljem Ivanom pl. Zajcom, po kojem je razdoblje hrvatske glazbe od 1870. do 1916. prozvano njegovim imenom.

Rođen 1832. godine u Rijeci, Ivan pl. Zajc je već u petoj godini počeo učiti klavir i violinu, a u dvanaestoj skladati (sastavio malu operu Maria Teresa) i javno nastupati. Sve su to bili znakovi da će se posvetiti glazbi, a ne pravu, kako je to njegov otac, vojni kapelnik, želio. I zaista, Zajc s očevom privolom odlazi 1850. na Konzervatorij u Milanu, noseći svojih prvih dvadeset opusa.
Kao učenik istaknutih talijanskih skladatelja i pedagoga S. Ronchetti Montevitija, L. Rossija i A Mazzucata, Zajc je vrlo ozbiljno prionuo studiju. O tome govore različita priznanja, nagrade i izvedbe njegovih djela, a naročito ponuda da ostane u Milanu kao dirigent u Scali, koju je dobio 1855. po završetku studija i uspješne izvedbe opere La Tirolese. No Zajc, kojem su u medjuvremenu umrli roditelji, vraća se u Rijeku, i znatno pridonosi snažnom bujanju riječkih glazbenih zbivanja. U slijedećih šest vrlo plodnih godina, Zajc radi u Muzičkoj školi i Kazalištu, te u Zbornoj crkvi, dirigira, sklada i svira, te odgaja mlade glazbenike.

U Kazalištu Zajc dirigira mnogim vrhunskim opernim djelima: Verdijevom Latinskom trilogijom (Traviata, Trovatore, Rigoletto, 1857), slijedeće godine su na programu Apolloniev Ebreo, Verdijev Aroldo, Ferrarijevi Gli ultimi giorni di Suli, Donizettijeva Linda di Chamounix, i opet Traviata. Godina 1860. okrunjena je velikim Zajčevim uspjehom; osim izvedbi opera La regina di Cipro (Pacini) i Marin Faliero (Donizetti) postavio je i praizveo svoju prvu prikazanu operu (nakon diplomske opere na konzervatoriju). Njegova Amelia ili Il bandito, postavljena je u riječkom Kazalištu 14. travnja 1860, bila je prva opera domaćeg riječkog skladatelja, veliki događaj za grad i veliki Zajčev uspjeh, burno pozdravljen od sugrađana koji mu poklanjaju njegovu sliku, jedinu iz tog razdoblja do danas sačuvanu.

Ali nije to bila njegova jedina opera napisana u to vrijeme. Uskoro nakon povratka iz Milana koncertno su izvedeni odlomci iz opere Romilda (1856), a već 1858. skladao je dvije nove opere, Adeliu i Mesinsku nevjestu, koje nisu izvedene. Potkraj njegova riječkog djelovanja, izveden je vaudeville I funerali del Carnevale, za koji je Zajc skladao scensku glazbu. Među brojnim djelima nastalim u Rijeci, od opusa 80. do 152. više ih je posvetio upravo svome gradu i sugrađanima. Jedan se valcer zove Die schöne Fiumanerin (La bella Fiumana), drugi I Musicisti fiumani, potom je napisao Vittoria quadrille – Liepa Riečanka te Fiumaner Marsche. Ipak, ambicije i umjetnički probitak tjerale su ga drugamo. Rijeka mu više nije bila dovoljna. 15. travnja 1862. uputio je Magistratu dopis da je odlučio krenuti drugamo, 22. rujna održao je u Kazalištu oproštajnu akademiju, a u listopadu se uputio u Beč.

Premda su tada Bečom vladale melodije Straussa, Milöckera i Suppea, Zajc se ubrzo afirmirao pa su njegova djela vedrog glazbenog kazališta, Momci na brod, Fitzli-Putzli, Lazaroni iz Napulja i druga, a posebno Bojsijska vještica, stekla veliku popularnost. Stupivši, međutim, u Beču u krug Hrvata oko Hrvatskog akademskog društva “Velebit”, Zajc se našao u dilemi, nastaviti graditi svjetsku slavu kao skladatelj opereta i glazbenih komedija u Beču ili preuzeti tešku i odgovornu dužnost prema svojoj domovini. Zajc se, pod utjecajem biskupa Josipa Jurja Strossmayera, pjesnika Petra Preradovića, Ivana Trnskog, Augusta Šenoe, Mirka Divkovića, kao i studenata Ivana Dežmana i Franje Markovića, odlučuje za ovo drugo, početkom 1870. dolazi u Zagreb i postaje ravnatelj Opere, a preuzima i vodstvo na školi Hrvatskog glazbenog zavoda. Na prvoj je dužnosti djelovao do 1889. kada je Opera zbog skučenih financijskih prilika prestala na neko vrijeme djelovati, dok je na školi bio sve do 1908.

Uz veliku aktivnost koju je Zajc pokazao kao dirigent i učitelj, on je u Zagrebu razvio i rijetko veliku energiju kao skladatelj te je napisao gotovo tisuću opusa (od op.234 do op 1202)! Među njima su opere, Mislav, Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski, Lizinka, Pan Tvardovski, Zlatka, Kraljev hir, Prvi grijeh, Primorka, Galileo Galilej i Armida, operete, brojne kantate, pjesme i zborovi, koncertantna i komorna djela i radovi sa svih područja glazbenog stvaralaštva.

Glavno značenje Ivana pl. Zajca je u tome što je on, u vrijeme kad je u Hrvatskoj vladala potpuna glazbena stagnacija, stvorio hrvatsku operu sa suvremenim repertoarom, i što je svojim djelovanjem kao učitelj pridonio suzbijanju diletantizma koji je dotad cvjetao. A to provesti nije bilo ni jednostavno ni lako.

Zajc je umro 1914. u Zagrebu. Doživio je buđenje novih snaga koje će hrvatsku glazbu dovesti na visok umjetnički nivo, na kojem se ona danas nalazi.

Povijesnu podlogu glazbene tragedije u tri čina (osam slika) Nikola Šubić Zrinjski (opus 403) predstavlja pogibija Nikole IV Zrinjskog 1566. u Sigetu. Libreto za ovo najuspjelije Zajčevo scensko djelo, koje se od 1876. do danas zadržalo na repertoaru, napisao je Hugo Badalić prema drami Theodora Körnera “Zrinyi”.