Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci plijeni pažnju kako fascinantnim visokorenesansno-baroknim povijesnim zdanjem, tako i bogatim sadržajem koji se prelijeva preko rubova zgrade: većinu večeri u godini ispred kazališta sve bruji od nestrpljive publike koja čeka dramsku, baletnu ili opernu predstavu ili koncert.

O Kazalištu

Riječka je publika vrlo vezana uz svoje kazalište i ponosna na nj već više od 130 godina. Nakon odluke gradskih vlasti da dotadašnje kazalište, Teatro Adamić (otvoreno 1805.), ne odgovara potrebama grada, novu, luksuznu i modernu kazališnu zgradu projektirali su ugledni bečki arhitekti Herman Gottlieb Helmer i Ferdinand Fellner, a ukrase je izradio venecijanski kipar Augusto Benvenuti. Zgrada kazališta izgrađena je na trgu koji je nastao nasipanjem mora, a svečano je otvorena 3.10.1885. izvedbom Verdijeve opere Aida i Ponchiellieve La Gioconde. U vrijeme otvorenja, Kazalište je bilo jedino mjesto u gradu gdje se mogla vidjeti električna sijalica i telefon.
Tijekom godina na riječkoj su pozornici nastupali vrhunski umjetnici, spomenimo tek neke: kompozitori i dirigenti Giacomo Pucini i Pietro Mascagni, slavni tenori Enrico Caruso i Beniamino Gigli, velika glumica Sarah Bernhardt.
U gledalište (parter, mezanin i dva kata loža, te balkon) može se smjestiti 650 osoba.

Foto & Video galerija

Tradicija kontinuirana teatarskog života u gradu Rijeci dulja je od dva stoljeća. Prvo kazališno zdanje u ovome gradu podignuto je 1765. godine, no krajem 18. stoljeća započinje gradnja novoga kazališta kojega 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. U Teatru Adamić odvijao se kroz sljedećih osamdesetak godina kazališni život u Rijeci, ispunjen pretežito gostovanjima talijanskih te njemačkih opernih i dramskih družina. No, kako je osamdesetih godina 19. stoljeća nekoliko europskih kazališnih kuća zadesio požar te su se u svim gradovima Monarhije počele poduzimati sigurnosne mjere opreza, a Teatar Adamić nije zadovoljavao sigurnosne uvjete, riječko Municipalno zastupstvo odlučilo je da se postojeće kazalište sruši i da se sagradi potpuno nov, moderan i suvremen teatar koji će odgovarati srednjoeuropskim standardima.
Godine 1883. godine riječka je gradska uprava, na čelu sa slavnim gradonačelnikom Giovannijem Ciottom, unukom još slavnijega Ljudevita Adamića, donijela odluku da se podigne nova velebna kazališna zgrada na Rječini. Odlučeno je da se kazalište gradi na tadašnjem prostranom trgu Ürmeny, a projekt je naručen u Beču, u specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Sve su hrvatske glavne kazališne kuće izgrađene još u drugoj polovici 19. stoljeća, a među njima je ona u Rijeci druga – iza Osijeka (1865.), a prije Splita (1893.) i Zagreba (1895.).

Nakon dugotrajnih priprema i dvogodišnje gradnje osvanuo je 3. listopada 1885., dan otvorenja novoga OPĆINSKOG KAZALIŠTA (TEATRO COMUNALE). Za taj su svečani trenutak pomno pripremane i dvije velike opere, još neizvedene u gradu Rijeci: bile su to raskošno opremljene Verdijeva Aida i Ponchiellijeva La Gioconda.
Toga su dana prvi posjetitelji, brojni gosti i uzvanici mogli uživati u impozantnom kazališnom zdanju, remek djelu arhitekture svoga doba čije je figuralne plastike i ornamentalne radove izradio poznati venecijanski kipar Augusto Benvenut, a stropne slike slikari Franz Matsch i braća Gustav i Ernest Klimt, ali i u pravom tehnološkom čudu svoga vremena: prvoj električnoj žarulji i prvom telefonu u gradu postavljenima upravo u teatru!

Istini za volju, na sam dan otvorenja nestalo je struje u novootvorenoj zgradi, pa je publika najavljene opere vidjela dan kasnije, 4.10. No, kako su već plakati bili otisnuti, u povijesti je zabilježen 3.10. kao dan otvorenja i izvedbi glazbeno-scenskih djela.
Operama je ravnao maestro Gaetano Cimini, a zabljesnula su već znana i omiljena pjevačka imena – Medea Borelli, Clotilde Sartori i Mary Guttemberg.

Riječka je publika oduvijek voljela kazalište i s nestrpljenjem priželjkivala nova gostovanja omiljenih opernih i komičnih družina iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta. Brojni slavni kazališni umjetnici gostovali su na riječkoj pozornici, poput tada mladog, ali već proslavljenog skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija koji je dirigirao svojom operom Il piccolo Marat, zatim rođene Riiječanke, velike glumice Irme Gramatice. Godine1898. gostovao je i najslavniji tenor svoga doba Enrico Caruso, a 1941. nastupio je i slavni Begniamino Gigli. Bile su tu i brojne glumačke zvijezde među kojima je svakako najzampamćenija ostala velika tragetkinja Sarah Bemhardt koja je 1899. gostovala sa svojom družinom u Dumasovoj Dami s kamelijama.

Tijekom bogate povijesti riječko je Kazalište nekoliko puta mijenjalo naziv: nakon Općinskog (Teatro Comunale), Kazalište je 1913. godine preimenovano u Teatro Verdi prema najvećem talijanskom opernom skladatelju. Činjenica je da hrvatska riječ ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali pristupa riječkom teatru sve do potkraj 1945. godine kada je, po uzoru na slične stalne nacionalne domaće i inozemne kazališne institucije, dakle za razliku od dotadašnjeg “teatra stagione”, osnovano stalno Narodno kazalište u Rijeci i to s Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom te Operom i baletom.
4. siječnja 1946. imenovana je i prva uprava na čelu s intendantom dr. Đurom Rošićem, direktorom Opere i baleta Slavkom Zlatićem, direktorom Hrvatske drame Ivanom Cuntom, direktorom Talijanske drame Tuliom Fonda i članom uprave Osvaldom Ramousom.
Ubrzo je slijedio još jedan povijesni datum za Kazalište, a to je da se po prvi put na njegovoj sceni, 20. listopada 1946. igrala predstava na hrvatskome jeziku! Bila je to Dubravka Ivana Gundulića, u režiji dr. Matka Foteza i s Marijom Crnobori u ulozi Dubravke. Uskoro je uslijedila i prva predstava Opere i baleta – Zajčev Nikola Šubić Zrinjski, kojom je 2. studenog 1946. ravnao Boris Papandopulo, a naslovnu ulogu pjevao Milan Pichler. Prva predstava Talijanske drame – Goldonijev Il burbero benefico, izvedena je 26. studenog 1946.
Godine1953. kazalište dobiva novo ime prema još jednome skladatelju, no ovoga puta najvećem hrvatskome, još uz to i slavnome sugrađaninu – Ivanu Zajcu koji je još 1857. na riječkoj opernoj sceni ravnao Verdijevim Nabuccom i postavio na nju više novih Verdijevih dijela, a 1860. napokon postavio i vlastitu operu Ameliju, dočekanu s burnim oduševljenjem sugrađana, koji su slavili i djelo i mladoga Maestra.
Od 1991. Kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a 1994. godine svoj današnji naziv -Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.

Slika: Teatro Comunale, građa Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka
 
Slika: Početak umjetničkog rada Narodnog kazališta 20.10.1946., uprizorenjem Gundulićeve “Dubravke” u režiji Marka Foteza i s glazbenom pratnjom Jakova Gotovca.

Klimt i prije Klimta

Raskošni atrij kazališta, izrezbareni ukrasi svečanih loža i spektakularni luster zaokupit će vam pažnju, ali ne zaboravite podići pogled prema stropu kazališta. Danas slavni slikar Gustav Klimt, zajedno je s bratom Ernstom, te kolegom Franzom Matschom u mladim danima izradio stropne slike kazališta posvećene muzama. Tako je Rijeka, prije Beča, prepoznala velikog svjetskog umjetnika.

Slika: Stropne slike u HNK Ivana pl. Zajca

U vrijeme nastanka riječkih slika Gustavu Klimtu bile su tek dvadeset i tri godine. Bio je na početku karijere koju je počeo graditi s dvije godine mlađim bratom Ernstom Klimtom te godinu starijim kolegom Franzom Matschom. Njih trojica, svi đaci bečke Škole za umjetnički obrt, osnovali su »Družbu umjetnika« kako bi lakše dolazili do posla na velikim projektima dekoracije prostora, što im je u to doba bio primarni posao.
Tako su postali stalni suradnici arhitektonskog ateljea Fellnera i Helmera, koji postaju glavni naručitelji njihovih radova za koncertne dvorane i kazališta koje podižu na širem području nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Prve dekoracije izveli su za koncertnu dvoranu u Karlovim Varyma i kazalište u Liberecu, nakon čega dobivaju narudžbu i za riječki teatar u kojem po tri djela svakog autora krase svod kazališta, te prostor iznad pozornice i dviju glumačkih loža. O njihovoj vrijednosti svjedoči i podatak da su upravo zahvaljujući kvaliteti riječkih slika dobili i svoju najznamenitiju narudžbu – oslikavanje bečkog Burgtheatera.
Slike s alegorijskim prikazima kazališne i glazbene umjetnosti za riječko kazalište izveli su u tehnici tempere na platnu, prema unaprijed zadanim dimenzijama, a tom su prilikom po prvi put i signirali vlastite radove, koje su do tada izvodili kao zajedničke.
Za šest ovalnih polja na svodu oko raskošnog lustera Gustav Klimt je naslikao »Alegoriju ozbiljne opere«, »Alegoriju instrumentalne glazbe« i »Alegoriju poezije«, dok Franz Matsch potpisuje »Alegoriju komične opere«, »Alegoriju plesa« i »Alegoriju ljubavne poezije«. Velika alegorija »Kazalište« iznad pozornice djelo je Ernsta Klimta kojem se pripisuju i dvije manje, nepotpisane slike iznad glumačkih loža. No, dr. Irena Kraševac koja je preciznije definirala naslove slika i analizirala njihov sadržaj smatra da je i slika ležećeg anđela iznad lože djelo Gustava Klimta, ili je barem izvedena prema njegovom predlošku.

U austrijskoj povijesti umjetnosti Klimtove slike u Burgtheateru i Kunsthistorisches muzeju smatraju se vrhunskim djelima kasnog historicizma, a toj valorizaciji po sudu dr. sc. Kraševac svakako valja pridodati i dosad zanemarena djela koja rese riječko kazalište.
Premda se u narudžbi radilo o zadanim temama s alegorijskim prikazima glazbenih vrsta, Klimt odstupa od čvrstih kanona uvriježenih u 19. stoljeću i ovim alegorijskim prikazima udahnjuje nove, slobodnije sadržaje i interpretacije.
U njima se mogu prepoznati stilske naznake njegovih kasnijih radova, a to su izražajne ženske figure, prirodnost držanja pojedinih likova, smjelo postavljanje figura u dijagonalnim skraćenjima, kontrast svijetlog i tamnog inkarnata ženskih i muških likova, naturalizam i stilizacija te velika umjetnička imaginacija slikara koji će nakon historicističke faze postati idejni pokretač, utemeljitelj i najznamenitiji član bečke secesije.

Slika: »Alegorija insrumentalne glazbe« Gustava Klimta na svodu gledališta prikazuje sv. Ceciliju, zaštitnicu crkvene glazbe koja u teškoj brokatnoj haljini po modi baroknog vremena kleči za orguljama dok nad njom lebdi anđeo ili genij s lutnjom, umotan u bijelu prozračnu draperiju, koji je nadahnjuje.
 
Slika: U »Alegoriji poezije« Gustav Klimt je prikazao Orfeja, najvećeg pjevača i glazbenika grčke mitologije i njegovu mladu ženu Euridiku, koja rukom grli dječačića dok pruža lovorov vijenac Orfeju.
 
Slika: U antički ambijent je smještena i treća slika Gustava Klimta, scena umirućeg ratnika i žene koja predstavlja središnji motiv »Alegorij ozbiljne opere«. Prema mišljenju dr. Irene Kraševac, Gustav Klimt na ovoj slici predstavlja jedan od najslavnijih ljubavnih parova u povijesti, Kleopatru i Marka Antonija.

Vremenska kapsula

Prilikom renoviranja kazališta 1970-ih otkrivena je Vremenska kapsula. Metalnu tubu s nacrtima kazališta i dokumentima, prvim plakatom i onodobnim novčićima ugradio je gradonačelnik Giovanni Ciotta u stepenicu u atriju kazališta i tamo je ležala stotinjak godina.

Slika: Nacrt arhitekata Fellnera i Helmera, dio sadržaja tube iz 1885.g.

Neobičan detalj vezan za naše kazalište: prilikom obnove zgrade 1970-ih u stepenici koja vodi do partera pronađena je metalna tuba što ju je na svečanosti otvorenja gradonačelnik Giovanni Ciotta simbolički položio u temelje. Ta je tuba prava vremenska kapsula: u njoj su pronađeni dokumenti s podacima o gradnji, fotografije tlocrta i pročelja Kazališta, kovani novac toga doba i veliki svečani plakat otvorenja.
Ova se kapsula danas čuva u gradskom muzeju.
HNK Ivana pl. Zajca kreira i novu vremensku kapsulu, tj. stalnu izložbu “Galerija Zajc” koja govori o povijesti riječkog Kazališta, ali i kazališnoj svakodnevici “iza zastora”.

Riječka vremenska kapsula iz HNK Zajca jedna od najstarijih na svijetu ::  HRT – Radio Rijeka
Slika: Metalna tuba iz 1885., građa Muzeja grada Rijeke

   

Slika: Povelja o gradnji pronađena u metalnoj tubi, građa Muzeja grada Rijeke

Dva svečana zastora i jedan važan plakat

Dva svečana kazališna zastora djela su Otona Glihe i Matka Trebotića.
Svečani plakat otvorenja Teatro comunale s izvanrednim predstavama Aide i Gioconde prvi je riječki višebojni litografski plakat, ujedno najveći sačuvani riječki plakat 19. stoljeća.
Reprint tog plakata može se vidjeti u atriju Kazališta.

Slika: Prvi riječki višebojni litografski plakat

Prvi svečani zastor izradio je umjetnik Oton Gliha, pod nazivom “Gromače”. Rad je predstavljen u studenom 1981. povodom otvaranja obnovljene zgrade Kazališta. Glihino je slikarstvo kritika ocijenila samim vrhom domaćeg modernog pejzaža.
Drugi je svečani zastor onaj iz 2008. godine, naziva “Riječ i glazba Grada” autora Matka Trebotića. Dio je “Jadranskog triptiha” kao ciklusa svečanih zastora za tri hrvatska kazališta (HNK Split, Kazalište Marina Držića Dubrovnik i riječki HNK Ivana pl. Zajca). Zanimljivo je da ga čini platno dugačko gotovo 15 metara i visoko 10 metara nabavljeno u Parizu i oslikano u jednom dijelu.
Prepoznatljivi prvi riječki kazališni plakat izradio je litograf G. Douarche, a tiskan je u Stabilimento Tipo-litografico u Rijeci.

Slika: Svečani zastor Otona Glihe
 
Sv.zastor.jpg
Slika: Svečani zastor Matka Trebotića

Po čemu smo jedinstveni

Danas je HNK Ivana pl. Zajca poseban po tome što objedinjuje četiri umjetničke grane: Hrvatsku dramu, Operu, Balet i Talijansku dramu te je time i jedino kazalište u Hrvatskoj s profesionalnim manjinskim ansamblom (talijanskim). HNK Ivana pl. Zajca profiliralo se kao društveno angažirano kazalište, kazalište koje uključuje svoju publiku u različite programe te socijalno osjetljivo kazalište. S dvadesetak premijera u sezoni te nizom uspješnih repriznih programa, prvoklasnim umjetničkim ansamblima, gostovanja svjetskih umjetnika i predstava, razgovora s publikom i kritičarima, obilazaka iza pozornice, programa za studente i za djecu, uključivanja građana ovo je kazalište mjesto susreta tradicionalne vrhunske i postdramske propitujuće i dijaloške kulture.

Foto & Video galerija

Europska prijestolnica kulture 2020

Rijeka je 2020. godine osvojila titulu Europske prijestolnice kulture, a HNK Ivana pl. Zajca, glavni partner projekta, realizirao velike projekte te koprodukcije koje dovode u Hrvatsku nagrađivane kazališne autore iz cijeloga svijeta. Program je ponudio klasičnu glazbu, opere i gala koncerte, društveno angažirane i kontroverzne teme, fuziju klasičnih i eksperimentalnih oblika, svjetske kazališne trendove, poetičnost i preispitivanje teatr.

Foto & Video galerija

Ljeto klasike / Summer Classics

Posebno atraktivan program Kazalište priređuje svake godine krajem srpnja u Puli, u antičkom amfiteatru Arena. Koncerti i opere s orkestrom, zborovima i solistima, matičnim i gostujućim, sve umjetnicima svjetskoga glasa, poseban su umjetnički i emotivni doživljaj pod vedrim nebom, u najvećem i najsačuvanijem spomeniku rimskog graditeljstva u Hrvatskoj.

Foto & Video galerija

Gdje smo

 

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka
www.hnk-zajc.hr
Verdijeva bb, 51000 Rijeka

BLAGAJNA (prodaja ulaznica)
Verdijeva 5 a
tel: +385(051) 337-114
e-mail: blagajna@hnk-zajc.hr
Online prodaja ulaznica: www.ulaznice.hr