Tradicija kontinuirana teatarskog života u gradu Rijeci dulja je od dva stoljeća. Prvo kazališno zdanje u ovome gradu podignuto je 1765. godine, no krajem 18. stoljeća započinje gradnja novoga kazališta kojega 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. U Teatru Adamić odvijao se kroz sljedećih osamdesetak godina kazališni život u Rijeci, ispunjen pretežito gostovanjima talijanskih te njemačkih opernih i dramskih družina. No, kako je osamdesetih godina 19. stoljeća nekoliko europskih kazališnih kuća zadesio požar te su se u svim gradovima Monarhije počele poduzimati sigurnosne mjere opreza, a Teatar Adamić nije zadovoljavao sigurnosne uvjete, riječko Municipalno zastupstvo odlučilo je da se postojeće kazalište sruši i da se sagradi potpuno nov, moderan i suvremen teatar koji će odgovarati srednjoeuropskim standardima.
Godine 1883. godine riječka je gradska uprava, na čelu sa slavnim gradonačelnikom Giovannijem Ciottom, unukom još slavnijega Ljudevita Adamića, donijela odluku da se podigne nova velebna kazališna zgrada na Rječini. Odlučeno je da se kazalište gradi na tadašnjem prostranom trgu Ürmeny, a projekt je naručen u Beču, u specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Sve su hrvatske glavne kazališne kuće izgrađene još u drugoj polovici 19. stoljeća, a među njima je ona u Rijeci druga – iza Osijeka (1865.), a prije Splita (1893.) i Zagreba (1895.).

Nakon dugotrajnih priprema i dvogodišnje gradnje osvanuo je 3. listopada 1885., dan otvorenja novoga OPĆINSKOG KAZALIŠTA (TEATRO COMUNALE). Za taj su svečani trenutak pomno pripremane i dvije velike opere, još neizvedene u gradu Rijeci: bile su to raskošno opremljene Verdijeva Aida i Ponchiellijeva La Gioconda.
Toga su dana prvi posjetitelji, brojni gosti i uzvanici mogli uživati u impozantnom kazališnom zdanju, remek djelu arhitekture svoga doba čije je figuralne plastike i ornamentalne radove izradio poznati venecijanski kipar Augusto Benvenut, a stropne slike slikari Franz Matsch i braća Gustav i Ernest Klimt, ali i u pravom tehnološkom čudu svoga vremena: prvoj električnoj žarulji i prvom telefonu u gradu postavljenima upravo u teatru!

Istini za volju, na sam dan otvorenja nestalo je struje u novootvorenoj zgradi, pa je publika najavljene opere vidjela dan kasnije, 4.10. No, kako su već plakati bili otisnuti, u povijesti je zabilježen 3.10. kao dan otvorenja i izvedbi glazbeno-scenskih djela.
Operama je ravnao maestro Gaetano Cimini, a zabljesnula su već znana i omiljena pjevačka imena – Medea Borelli, Clotilde Sartori i Mary Guttemberg.

Riječka je publika oduvijek voljela kazalište i s nestrpljenjem priželjkivala nova gostovanja omiljenih opernih i komičnih družina iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta. Brojni slavni kazališni umjetnici gostovali su na riječkoj pozornici, poput tada mladog, ali već proslavljenog skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija koji je dirigirao svojom operom Il piccolo Marat, zatim rođene Riiječanke, velike glumice Irme Gramatice. Godine1898. gostovao je i najslavniji tenor svoga doba Enrico Caruso, a 1941. nastupio je i slavni Begniamino Gigli. Bile su tu i brojne glumačke zvijezde među kojima je svakako najzampamćenija ostala velika tragetkinja Sarah Bemhardt koja je 1899. gostovala sa svojom družinom u Dumasovoj Dami s kamelijama.

Tijekom bogate povijesti riječko je Kazalište nekoliko puta mijenjalo naziv: nakon Općinskog (Teatro Comunale), Kazalište je 1913. godine preimenovano u Teatro Verdi prema najvećem talijanskom opernom skladatelju. Činjenica je da hrvatska riječ ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali pristupa riječkom teatru sve do potkraj 1945. godine kada je, po uzoru na slične stalne nacionalne domaće i inozemne kazališne institucije, dakle za razliku od dotadašnjeg “teatra stagione”, osnovano stalno Narodno kazalište u Rijeci i to s Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom te Operom i baletom.
4. siječnja 1946. imenovana je i prva uprava na čelu s intendantom dr. Đurom Rošićem, direktorom Opere i baleta Slavkom Zlatićem, direktorom Hrvatske drame Ivanom Cuntom, direktorom Talijanske drame Tuliom Fonda i članom uprave Osvaldom Ramousom.
Ubrzo je slijedio još jedan povijesni datum za Kazalište, a to je da se po prvi put na njegovoj sceni, 20. listopada 1946. igrala predstava na hrvatskome jeziku! Bila je to Dubravka Ivana Gundulića, u režiji dr. Matka Foteza i s Marijom Crnobori u ulozi Dubravke. Uskoro je uslijedila i prva predstava Opere i baleta – Zajčev Nikola Šubić Zrinjski, kojom je 2. studenog 1946. ravnao Boris Papandopulo, a naslovnu ulogu pjevao Milan Pichler. Prva predstava Talijanske drame – Goldonijev Il burbero benefico, izvedena je 26. studenog 1946.
Godine1953. kazalište dobiva novo ime prema još jednome skladatelju, no ovoga puta najvećem hrvatskome, još uz to i slavnome sugrađaninu – Ivanu Zajcu koji je još 1857. na riječkoj opernoj sceni ravnao Verdijevim Nabuccom i postavio na nju više novih Verdijevih dijela, a 1860. napokon postavio i vlastitu operu Ameliju, dočekanu s burnim oduševljenjem sugrađana, koji su slavili i djelo i mladoga Maestra.
Od 1991. Kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a 1994. godine svoj današnji naziv -Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.

U vrijeme nastanka riječkih slika Gustavu Klimtu bile su tek dvadeset i tri godine. Bio je na početku karijere koju je počeo graditi s dvije godine mlađim bratom Ernstom Klimtom te godinu starijim kolegom Franzom Matschom. Njih trojica, svi đaci bečke Škole za umjetnički obrt, osnovali su »Družbu umjetnika« kako bi lakše dolazili do posla na velikim projektima dekoracije prostora, što im je u to doba bio primarni posao.
Tako su postali stalni suradnici arhitektonskog ateljea Fellnera i Helmera, koji postaju glavni naručitelji njihovih radova za koncertne dvorane i kazališta koje podižu na širem području nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Prve dekoracije izveli su za koncertnu dvoranu u Karlovim Varyma i kazalište u Liberecu, nakon čega dobivaju narudžbu i za riječki teatar u kojem po tri djela svakog autora krase svod kazališta, te prostor iznad pozornice i dviju glumačkih loža. O njihovoj vrijednosti svjedoči i podatak da su upravo zahvaljujući kvaliteti riječkih slika dobili i svoju najznamenitiju narudžbu – oslikavanje bečkog Burgtheatera.
Slike s alegorijskim prikazima kazališne i glazbene umjetnosti za riječko kazalište izveli su u tehnici tempere na platnu, prema unaprijed zadanim dimenzijama, a tom su prilikom po prvi put i signirali vlastite radove, koje su do tada izvodili kao zajedničke.
Za šest ovalnih polja na svodu oko raskošnog lustera Gustav Klimt je naslikao »Alegoriju ozbiljne opere«, »Alegoriju instrumentalne glazbe« i »Alegoriju poezije«, dok Franz Matsch potpisuje »Alegoriju komične opere«, »Alegoriju plesa« i »Alegoriju ljubavne poezije«. Velika alegorija »Kazalište« iznad pozornice djelo je Ernsta Klimta kojem se pripisuju i dvije manje, nepotpisane slike iznad glumačkih loža. No, dr. Irena Kraševac koja je preciznije definirala naslove slika i analizirala njihov sadržaj smatra da je i slika ležećeg anđela iznad lože djelo Gustava Klimta, ili je barem izvedena prema njegovom predlošku.

U austrijskoj povijesti umjetnosti Klimtove slike u Burgtheateru i Kunsthistorisches muzeju smatraju se vrhunskim djelima kasnog historicizma, a toj valorizaciji po sudu dr. sc. Kraševac svakako valja pridodati i dosad zanemarena djela koja rese riječko kazalište.
Premda se u narudžbi radilo o zadanim temama s alegorijskim prikazima glazbenih vrsta, Klimt odstupa od čvrstih kanona uvriježenih u 19. stoljeću i ovim alegorijskim prikazima udahnjuje nove, slobodnije sadržaje i interpretacije.
U njima se mogu prepoznati stilske naznake njegovih kasnijih radova, a to su izražajne ženske figure, prirodnost držanja pojedinih likova, smjelo postavljanje figura u dijagonalnim skraćenjima, kontrast svijetlog i tamnog inkarnata ženskih i muških likova, naturalizam i stilizacija te velika umjetnička imaginacija slikara koji će nakon historicističke faze postati idejni pokretač, utemeljitelj i najznamenitiji član bečke secesije.

Neobičan detalj vezan za naše kazalište: prilikom obnove zgrade 1970-ih u stepenici koja vodi do partera pronađena je metalna tuba što ju je na svečanosti otvorenja gradonačelnik Giovanni Ciotta simbolički položio u temelje. Ta je tuba prava vremenska kapsula: u njoj su pronađeni dokumenti s podacima o gradnji, fotografije tlocrta i pročelja Kazališta, kovani novac toga doba i veliki svečani plakat otvorenja.
Ova se kapsula danas čuva u gradskom muzeju.
HNK Ivana pl. Zajca kreira i novu vremensku kapsulu, tj. stalnu izložbu “Galerija Zajc” koja govori o povijesti riječkog Kazališta, ali i kazališnoj svakodnevici “iza zastora”.

Prvi svečani zastor izradio je umjetnik Oton Gliha, pod nazivom “Gromače”. Rad je predstavljen u studenom 1981. povodom otvaranja obnovljene zgrade Kazališta. Glihino je slikarstvo kritika ocijenila samim vrhom domaćeg modernog pejzaža.
Drugi je svečani zastor onaj iz 2008. godine, naziva “Riječ i glazba Grada” autora Matka Trebotića. Dio je “Jadranskog triptiha” kao ciklusa svečanih zastora za tri hrvatska kazališta (HNK Split, Kazalište Marina Držića Dubrovnik i riječki HNK Ivana pl. Zajca). Zanimljivo je da ga čini platno dugačko gotovo 15 metara i visoko 10 metara nabavljeno u Parizu i oslikano u jednom dijelu.
Prepoznatljivi prvi riječki kazališni plakat izradio je litograf G. Douarche, a tiskan je u Stabilimento Tipo-litografico u Rijeci.

Skice prostora HNK

Gledalište

Pozornica s gledalištem

Bočni presjek pozornice

Bočni presjek pozornice s gledalištem

Pozornica

Plan rasvjete

Plan rasvjete

Hnk Zajc audio setup

AutoCAD nacrt pozornice i gledališta2016.dwg

https://www.claudeheintzdesign.com/lx/lxfree_about.html